Pokušaj vrednovanja historiografova rada

Sve dok se početkom 2009. nije pojavila kompletna serija sedam prijevoda na hrvatski jezik ključnih knjiga istaknutih svjetskih muzikologa, a koja obuhvaćaju povijest europske glazbe od srednjega vijeka do 20. stoljeća (biblioteka Opća povijest glazbe, izdavač Hrvatsko muzikološko društvo, glavni urednik Stanislav Tuksar), povijest glazbe na hrvatskome jeziku mjerila se s obzirom na jedinu dostupnu (relevantnu i u toj mjeri obuhvatnu) literaturu na hrvatskome jeziku, a bila je to Povijest glazbe Josipa Andreisa.

Nitko prije ni poslije Josipa Andreisa nije se, mogli bismo reći, usudio upustiti u tako složen i obuhvatan posao kao što je pisanje povijesti glazbe, jer takva inicijativa zahtijeva doista veliku odgovornost i specifične sposobnosti koje u sebi mora komprimirati historiograf koji se odluči prihvatiti takvoga posla. Andreis je, u tom smislu, ostao jedistven primjer, iako postoje muzikolozi koji su se prihvaćali pojedinih dijelova ponajprije povijesti hrvatske glazbe (njegov prethodnik Božidar Širola, ili noviji primjer Ennija Stipčevića čija se knjiga Hrvatska glazba: povijest hrvatske glazbe do 20. stoljeća pokazala kao vrlo korisna literatura na različitim razinama glazbenoga obrazovanja, ili pak Vjenceslav Novak i Stjepan Hadrović, koji su se prije Andreisa okušali u pisanju opće povijesti glazbe).

Stoga Andreisove Povijesti glazbe (koje je izgrađivao i nadograđivao u četiri izdanja: 1942, 1951–1954, 1966, 1974–1976) bile su desetljećima glavna glazbenopovijesna literatura na području Hrvatske i cijele bivše Jugoslavije. Mnoge su im se stvari znale spominjati kao negativne, pa čak i zamjerati ili odbacivati, no činjenica stoji da se za njima, odnosno za podacima u njima, posezalo prigodom svakog stupnja obrazovanja, stručnog istraživanja ili bilo kojega drugog glazbeničkog interesa.

Josip Andreis

Dvadeset sedam godina nakon Andreisove smrti čini se da je došao prvi pravi trenutak za detaljniju valorizaciju Andreisova mjesta i značenja u našoj ukupnoj povijesti, s najvećim naglaskom na Povijesti glazbe, koje su bile kapitalno ostvarenje njegove znanstveno-muzikološke karijere. Sretno se pogodilo da je prošla 2009. bila godina dvostrukoga jubileja: četrdeset godina neprestana izlaženja stručnoga časopisa Arti musices i stotinu godina od rođenja Josipa Andreisa (1909–1982). A upravo je Andreis utemeljio taj časopis i bio njegov prvi glavni urednik. Stoga je današnje uredništvo Arti musices odlučilo jubilarni dvostruki broj (40/1–2) posvetiti svomu utemeljitelju i nizom priloga istaknutih hrvatskih muzikologa na relevantan način pokušati, prvi put u ovakvu obliku, vrednovati Andreisov rad na različitim područjima njegova glazbeno-historiografskog djelovanja.

Svojevrstan prigodničarski uvod u ispitivanje Andreisova prinosa hrvatskoj glazbenoj historiografiji daju dva teksta sjećanja Andreisovih bliskih suradnika i prijatelja, Koraljke Kos i Bojana Bujića, u kojima ponajprije progovara intimni trenutak, obilježen simpatičnim prisjećanjima na trenutke učenja od Andreisa, zajedničkoga profesionalnog surađivanja, druženja ili, pak, privatnih prepiski. Na to se nadovezuje sažeta kronologija, koju je sastavila Vedrana Juričić. Slijede potom radovi kategorizirani kao izvorni znanstveni članci (10), pregledni članak (1), stručni članci (2) i otkrića (1).

U tekstu U potrazi za metodom – O historiografskome pristupu Josipa Andreisa Nikša Gligo studiozno se usredotočio na analizu četiriju izdanja Andreisovih Povijesti glazbe, nastojeći pronaći metodologiju kojom se Andreis vodio u svome razmišljanju i radu. U tom smislu Gligo uvodi, i njime zaključuje tekst, pojam kompilacijski pozitivizam. Marija Bergamo govori o Povijesti kao važnom komunikacijskom događaju, usredotočujući se na Andreisov prikaz glazbe slavenskih naroda, a Zdravko Blažeković vrlo detaljno analizira Andreisove nacionalne odrednice pri kreiranju imaginarnoga muzeja hrvatske glazbe. Ennio Stipčević progovara o Andreisovoj glazbenoj historiografiji o renesansi i baroku u hrvatskoj glazbi, Vjera Katalinić o njegovu viđenju klasicizma u hrvatskoj glazbi, Eva Sedak o njegovim mišljenjima o hrvatskoj glazbi u 20. stoljeću, a Gorana Doliner analizira podatke o glagoljaškom pjevanju u Andreisovim djelima.

Sanja Majer-Bobetko piše o temama i vrstama Andreisovih tekstova objavljenih do 1945, a taj tekst izvrsno nadopunjuje iscrpna bibliografija Andreisovih radova iz toga razdoblja, koju je načinila Rozina Palić-Jelavić. Stanislav Tuksar usredotočava se na područje estetike te na primjeru Andreisova djela Uvod u glasbenu estetiku iz 1944. iščitava Andreisova stajališta u tom specifičnom znanstvenom polju koje nije bilo njegovo primarno. S obzirom da se bavio i leksikografijom, upravo o tome piše Ivona Ajanović-Malinar. Prvi put neki tekst progovara o Andreisovim skladateljskim pokušajima, a o toj temi piše Mirjana Škunca. Nataša Cigoj-Krstulović analizirala je sačuvana Andreisova pisma Dragotinu Cvetku, a Željka Radovinović sastavila je bibliografiju radova o Josipu Andreisu i njegovim djelima.

Posebno je zanimljiv tekst Rozine Palić-Jelavić, koji donosi analizu recenzije Andreisova rukopisa Pregleda povijesti muzike iz pera Franje Dugana starijeg, koju je Dugan uputio Matici hrvatskoj 1939, a ta je recenzija pronađena u njegovoj ostavštini u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Recenzija nije bila jednosmjerna, jer je Andreis prihvatio mnoge njegove primjedbe i sugestije za dopunom i izmjenom rukopisa. Duganov tekst dosad nije bio poznat i predstavlja vrlo zanimljivo otkriće, koje se u ovoj publikaciji predstavlja prvi put.

Iznimno je važno da se jedna ovakva publikacija pojavila na hrvatskom muzikološkom obzorju, posebice što Josip Andreis doista zaslužuje potpunu revalorizaciju svoga historiografskog djelovanja. Autori su to uistinu studiozno načinili, svaki iz svoje specijalističke perspektive, u mnogim slučajevima dajući novo svjetlo na mnoge teze koje su desetljećima pratile Andreisa i njegov opus. Studioznom obradom i analizom svakoga segmenta kojim se bavio, ponajprije s obzirom na njegov kapitalni projekt Povijesti glazbe, objektivno ističući do pojedinosti sve njegove nedostatke, ali i prednosti, moguće je odbaciti sve predrasude prema historiografu, koji je nedvojbeno bio proizvod vremena i okruženja u kojemu je živio i radio. I u tom smislu treba ga promatrati i vrednovati.

„Josip Andreis po općem je sudu najcjenjeniji hrvatski sintetičar povijesti glazbe. Bilo je i prije i poslije muzikologa koji su se okušali u pisanju sveobuhvatnih povijesnih pregleda hrvatske glazbe, no Andreis je do danas ostao jedini koji je uspio napisati opsežnu opću povijest glazbe na hrvatskom jeziku.“ (Ennio Stipčević). „Cijeni se pouzdanost i brojnost inicijalnih podataka, jezgrovitost formulacija i preglednost dokumentacije što ih donose. Tako je moguće objasniti barem dio autoriteta što ga njegovi tekstovi još uvijek i unatoč svemu uživaju gotovo na svim razinama na kojima se ‘troše’, što samo po sebi opravdava, ili čak obvezuje, na njihova nova čitanja i propitkivanja.“ (Eva Sedak).