Poetski šok realnosti

Da bismo shvatili antologičarski i prevoditeljski rad Tomice Bajsića, trebamo se na trenutak osvrnuti na njegovu poeziju pa i općenito životni senzibilitet. Njegovo je, dakle, pjesništvo snažno obilježeno nastojanjem da se posvoji ono Drugo, nepoznato, ono što još nije prebivalo u književnom tekstu, a čije je posvajanje zapravo, prema Bajsiću, i pravi cilj poezije. To Drugo, što tek treba prispjeti u tekst, u Bajsićevoj poeziji najčešće je oslikovljeno silovitim – doslovnim i metaforičkim – putovanjem u egzotične krajeve i u, asocijativno izborene, nove poetske prostore. U jednu riječ, pustolovina je to probijanja u konradovsko srce tame ili cendrarovsko putovanje sve do srca svijeta.

Posvajanje dosad nespoznatih ili zanemarenih prostora ljudskog, jezičnog ili poetskog temeljni su motiv i bogate Bajsićeve antologičarsko-prevoditeljsko-uredničke zauzetosti. Uglavnom, u spomenutim djelatnostima u Bajsića prevladava zanimanje za neke u Hrvatskoj manje poznate pjesnike, narode, jezike i krajeve svijeta. Tako je bilo i u prvom Bajsićevu pothvatu takve vrste, Španjolske pjesme ljubavi i progonstva iz 2002, knjizi u kojoj su neki hispanofoni pjesnici prvi put uopće prevedeni na hrvatski jezik, a fragmenti njihovih biografija su, u Bajsićevu viđenju, stilizirani u pomalo romantičarskome ključu traženja bizarnog, izvanrednog, zanosnog – dakle, onoga genijalnog koje, kao nemotivirani dar s neba, nekog stvaraoca silno uzvisuje nad njegovo redovito mediokritetsko, a vrlo često i represivno povijesno i društveno okružje.

U sličnome ključu grozničave potrage za novim i neiskazanim, za divljom mišlju koja proširuje granice realnoga i društveno prihvatljivoga (zakonodavci prihvatljivoga su, jasno, represivni vladajući slojevi), nastali su i Bajsićev izbor i prijevod poezije Blaisea Cendrarsa Sve do središta svijeta 2003, kao i izbor iz poezije Latinske Amerike Južna pošta 2009. Najnovija takva knjiga, koja po koncepcijskome obuhvatu i tekstovnome opsegu znatno premašuje spomenute dosadašnje Bajsićeve projekte, jest upravo objavljen izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu pod naslovom Urezi. Naime, riječ je o pozamašnoj knjizi od 356 stranica, koja sadrži pjesme čak 156 pjesnika sa svih strana svijeta, i to u vremenskome rasponu od starogrčke pjesnikinje Sapfo s prijelaza 7. u 6. stoljeće prije Krista sve do tamilske pjesnikinje Meene Kandasamy, koja je rođena 1984. Već kvantitativno riječ je o izboru koji je uistinu rijedak pothvat u kontekstu posljednjih godina malobrojnih knjiga prijevoda strane poezije. Tim više što je riječ o kolektivnome prevoditeljskom naporu u kojem je, u prevođenju s mnogih jezika, sudjelovalo dvadesetak mahom uglednih prevoditelja (jasno, donose se i mnoge pjesme koje su već bile objavljivane u hrvatskome prijevodu) pa je očito da je tako opsežno udruživanje prevoditeljskih snaga zapravo iznimno rijedak kairos za domaću pjesničku scenu.

S jedne strane, kulturološka važnost knjige kao što su Urezi je nemjerljiva jer otvara mnoge nove prostore svjetskih pjesničkih iskustava i razmjerno ih uspješno transplantira u kroatofoni svijet. S druge pak strane, postoje i određeni nedostaci tako koncipirane i ostvarne knjige koji, dakako, ne mogu zasjeniti njezine pozitivne prinose. Ponajprije, dok se prevođenje neke pjesme s engleskoga kao trećeg jezika, odnosno jezika posrednika, još može razumjeti kada se radi o pjesmama nastalima na nekim doista egzotičnim jezicima, ipak je jasno da bi trebalo izbjegavati (doduše rijetko) prevođenje s engleskoga prijevoda primjerice poljskih i mađarskih, pa čak i ruskih ili njemačkih pjesama.

Usprkos spomenutoj prevoditeljskoj mnoštvenosti, knjiga Urezi u prevoditeljskome, ali, u prvome redu, sadržajnom i koncepcijskom smislu ima snažan Bajsićev pečat. On se očituje i u činjenici da je sam Bajsić i preveo najveći broj pjesama u knjizi, i to s engleskoga, španjolskog, portugalskog i francuskog jezika. Najveće se pak Bajsićevo autorstvo dakako ogleda u koncepciji knjige i izboru pjesnika i pjesama. On i ovaj put u samu srcu tame kuša pronalaziti svojevrsne niše u kojima se uspostavlja razlika prema posve okrutnome i onečovječenome svijetu i situacijama u kojima se zatekao pojedini pjesnik, odnosno njegov lirski subjekt. Takvu namjeru eksplicira i isticanjem dvostiha Leonarda Cohena za moto knjige: „U svemu postoji pukotina / tako svjetlost ulazi“. Spomenute razlikovne niše Bajsić u uvodu knjizi naziva „urezima u glatkom koritu gluhe egzistencije“ pa se dade zaključiti da mu u knjizi Urezi sama najelementarnija ljudskost zapravo predstavlja ono na početku spomenuto Drugo i nepoznato koje se, paradoksalno, tek treba posvojiti. Kao utuk pak neprestanomu perpetuiranju Istoga, dakle, zla u svoj njegovoj – znano je – banalnosti i vulgarnosti, Bajsić postulira poeziju zato što je „opstojna, vjerodostojna i ako je dobra, na strani je bitka protiv ništavila“. Poeziji se, dakle, u Urezima postavljaju visoki zahtjevi, no mnoge vrhunske pjesme svjetske književnosti, koje u prijevodu donosi i ova knjiga, na njih uistinu uspijevaju odgovoriti neslućenim poetskim rezonancijama.

Uostalom, i najsnažnija je odlika Bajsićeve nove knjige da je nastala iz strastvenoga suprotstavljanja svakom obliku represivnosti i umanjivanjima života koje ona prouzročuje. Ta se ljudska i poetska dirnutost pokazuje i kao glavni selekcijski kriterij pa Bajsić napominje da je „ova knjiga osobni izbor i nije antologija, mnoštvo pjesnika koji nisu ovdje pisalo je i jednakim intenzitetom i bistrinom, i puno je pjesma koje su ovdje mogle biti, a nisu, za tako nešto trebalo bi dvostruko više stranica. Nije ni kronologija, jer cijela su stoljeća izostavljena. Nije ni ravnomjerno raspoređena po zemljama.“ Bajsićev iznimni pjesnički senzibilitet redovito se očituje kao uspješna intuicijska busola koja se uvijek okreće prema vrhuncima svjetske poezije, što uostalom i svjedoče imena kao što su Sapfo, Du Fu, Rumi, Lope de Vega, Blake, Whitman, Kavafis, Machado, Apollinaire, Trakl, Pasternak, Brecht, Alberti, Drummond de Andrade, Char, Ahmatova, Milosz, Celan, Herbert, Amichai, Brodski... U poetičkome pak smislu čini se da se Bajsića posebice dojmljuju pjesme izdjelane od sirovoga materijala stvarnosti, koji se iz najčešće okrutne i gorke životne pasive promeću u iznimno sugestivnu poetsku aktivu. Ponekad su to tekstovi takozvanoga nultog stupnja pisanja, koji ikoničnošću hotimice izazivaju stvarnosne udare, a ponekad oniričke prekombinacije raprslih fragmenata zbilje, ponekad epski intonirane strukture s arhetipskim ambicijama, a ponekad bljeskoviti opažaji lirskih minijatura.

Uglavnom, nema sumnje da je knjiga Urezi daleka nekoj školničkoj antologiji i ona, usprkos prevoditeljskoj moćnoj gomilici, predstavlja sasvim osoban projekt Tomice Bajsića. Njegovo emotivno ulaganje knjizi daje i svojevrstan profil poetske angažiranosti. Ne u obliku banalne plakativnosti ili avangardne iluzije da poezija može mijenjati svijet, nego u svjedočanskome smislu da, ako pjesništvo zamukne, više neće imati tko govoriti o osnovnoj ljudskosti nasuprot njezinim bezbrojnim ugrozama u, primjerice, čudovišnim ratovima i totalitarizmima 20. stoljeća, kao i u mnogovrsnim oblicima suvremenoga ropstva i represije koje je, kako kaže Bajsić, „samo zakriveno raznim lukavim formulacijama“. Ova knjiga, da zaključimo, svojevrsnim će šokom realnosti zasigurno obogatiti i domaće poetske registre, koji su, u ponekad i odveć sterilnu provođenju teorijskih preskripcija, oguglali na uvijek pjesnički izazovnu i nikad posve uhvatljivu stvarnosnu referenciju.