Objaviti ili ne objaviti

Nedovršeni rukopisi oduvijek posebno intrigiraju ljubitelje književnosti. Teško je pronaći jednoznačne uzroke toj znatiželji, no čini se da je ona prije rezultat romantičnog pogleda na osobu pisca i njegovo djelo nego razumnih očekivanja koja bi mogao ispuniti cjelovit i zaokružen opus.

Imaju li posljednja djela posebnu auru zbog činjenice da su nastajala potkraj piščeva života, pa možda mogu ponuditi nove odgovore na pitanja koja su konstanta autorova opusa, ili je riječ o iščekivanju stvorenu iz komercijalnih razloga, kako bi se i posljednji autorov uradak naplatio i isplatio, teško je odgovoriti. Zasigurno omjer tih čimbenika varira od slučaja do slučaja, no činjenica je da takvo ozračje vlada kad je riječ o književnoj ostavštini, bez obzira na svijest o okolnostima.

Još je jedan uzrok posebnoj pozornosti. Nedovršena djela, osim što predstavljaju završnu autorovu misao (koje on ponekad i nije bio svjestan!), otkrivaju javnosti uvijek donekle sirov materijal, koji tako demistificira stvaralački proces. Ima u tome voajerizma jer narav umjetničkog procesa ne možemo dokraja spoznati pa je iracionalna komponenta uvijek nazočna kad reflektiramo književna djela, bez obzira što pojam genija nije u vokabularu suvremene književne teorije.

Na objavljivanje Camusova Prvoga čovjeka njegova se kći Catherine odlučila 35 godina nakon što je najmlađi francuski dobitnik Nobelove nagrade za književnost preminuo u automobilskoj nesreći. Zaključivši da joj preostaje djelo ili uništiti ili objaviti, odlučila se za potonje, na čemu joj možemo biti beskrajno zahvalni. Uostalom, takvih je primjera više iz povijesti svjetske književnosti, od čuvenoga neposluha Maxa Broda do nedavno objavljena Nabokovljeva Laurina izvornika. Dmitri Nabokov, jedinac znamenitog pisca, našao se također u velikoj nedoumici i odlučio objaviti očev u velikoj mjeri nedovršen rukopis. Čini se da se dvojba objaviti ili ne objaviti najčešće razrješuje u korist onoga prvog, premda za suprotne slučajeve zapravo i ne možemo znati. A moralna upitnost takvih odluka uzmiče možda pred nekim fatalizmom da su nedovršena djela nedovršena jer takva jednostavno moraju biti.

U ovom broju Vijenca posebnu smo pozornost posvetili upravo Camusu i Nabokovu. U povodu 50. obljetnice Camusove smrti donosimo tekst Slavena Jurića u kojemu autor pokazuje aktualnost piščeva književnog i filozofskog djela, koje premda nikad nije gubilo čitatelje, neko je vrijeme bilo izloženo oštrim kritičarskim napadima, i ljevice i desnice. Jurić Camusa sagledava u suvremenom kontekstu i pokazuje zašto je on i danas aktualan pisac. U tekstu pak Marije Perice o posljednjem romanu Vladimira Nabokova možemo vidjeti kako je izgledao stvaralački proces jednog pisca, koji sustavnošću narušava predodžbe o iracionalnoj kreaciji.

A ako se na jednome polu nalaze nedovršeni rukopisi, na suprotnome sigurno stoje sabrana djela. Upravo je Matičino izdavanje sabranih djela Slobodana Novaka bio povod za razgovor s klasikom hrvatske književnosti. Možda bi se moglo pomisliti kako je čin sabiranja građe nastajale više od pola stoljeća jednostavan, no ukoliko ga, kao u ovom slučaju, uz urednika obavlja sâm autor, riječ je o zahtjevnu procesu preispitivanja napisanoga u kojem, Novakovim riječima, „nije lako iz sadašnjosti proživljavati prošlost“. O pisanju, ali i mnogim stvarima koje se tiču naše društvene i političke zbilje, u ovom je broju s Novakom razgovarao njegov urednik Davor Velnić.