Ne slažem se s francuskim egzistencijalistima

Vodi li vas u spisateljskom radu želja da budete vodič svojoj generaciji?

Oprostite, ali takvo mi se rasuđivanje čini smiješnim. Ni za koga ne govorim: odveć sam zaokupljen pronalaženjem vlastitog jezika. Nikoga ne vodim: ne znam, ili ne znam baš, kamo idem. Ne kazujem proročanstva: hodam istim korakom kao i svi ostali ulicama vremena.

Postavljam si ista pitanja koja si postavljaju ljudi moje generacije i ništa više od toga, i sasvim je normalno da ih oni pronalaze u mojim knjigama, ako ih čitaju. Zrcalo, naime, obavještava, ono ne poučava.

Koje ste moralne pouke usvojili od sporta?

Valjano poštivanje pravila igre, zajednički od-re-đenih i slobodno prihvaćenih.

Jedno pitanje vezano uz moralne pouke koje su se mogle izvući iz Pokreta otpora?

Ne volim taj tip – tip branitelja. Kada bih trebao iskoristiti iskustvo tih godina, iskoristio bih ga u umjetničkom obliku.

Što smatrate da su francuski kritičari zapostavili u vašem opusu?

Onaj mračni dio, ono slijepo i nagonsko što postoji u meni. Francusku kritiku ponajprije zanimaju ideje. No iako je riječ o drukčijem primjeru, bi li se mogao proučavati Faulkner, a da se ne uzme u obzir južnjaštvo u njegovim djelima?

Stavlja li vas vaše alžirsko podrijetlo i osobna vizija univerzalne patnje u položaj „stranca“?

Po svojoj prirodi sigurno sam u njemu, ali svojom voljom i razmišljanjem pokušavao sam ne odvojiti se od svojega vremena.

Mislite li sada da su politički događaji nevažni za pisca?

To je čudno, ne osjećam se politički izolirano. Po mojem mišljenju, samotnici su danas u totalitarističkim strankama. Ipak, možemo odbiti da budemo fanatici, a da pritom ne prestanemo biti aktivisti.

Koji je, po vašemu mišljenju, odnos djela kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek s vašim fikcionalnim djelima?

Pišem u različitim vrstama naprosto zato da izbjegnem miješanje žanrova. Tako sam sastavio kazališne tekstove jezikom akcije, eseje racionalnim tonom, a romane zasnovao na tajnovitosti srca. Te različite knjige, doduše, kazuju isto: napokon, one imaju istoga autora, a zajedno tvore jedno jedino djelo – koje me često obeshrabruje i koje sasvim iskreno prepuštam sudu kritike.

Napisali ste: „Kazalište nije igra.“ Ne bi li se to moglo reći i za vaša fikcijska djela? Ograničava li ta estetska koncepcija vrstu iskustva o kojemu želite pisati?

Nisam dobro razumio pitanje. U svojim sam se uzastopnim knjigama koristio vrlo različitim estetikama i stilovima. Kao umjetnik osjećam se okrutno ograničenim svojim sposobnostima i nedostacima, ali nikada jednom estetikom kakva god ona bila. Stilovi su mi samo sredstva u službi jedinstvenoga cilja, koji pak jedva poznajem.

A sada veliko pitanje o egzistencijalizmu, vezano uz Mailerov esej The White Negro.

Mailer ima pravo: francuski egzistencijalizam cilja na teologiju bez boga i skolastiku, koje na kraju neminovno opravdaju inkvizicijske režime.

Slažete li se s postavkama egzistencijalizma?

Što smatrate pogrešnim u njegovim zaključcima?

Ako se postavke egzistencijalizma nalaze u, kako ja smatram, Pascala, Nietzschea, Kierkegaarda i Šestova, onda se slažem s njima. A ako su zaključci oni naših egzistencijalista, ne slažem se s njima, jer su proturječni postavkama.

Jedno pitanje o opasci Walda Franka: „Camus jasno postavlja problem: čovjek ima potrebu za spoznavanjem objavljenja, a moderni je čovjek više ne može imati.“

Točno, za ono što ja zovem modernim čovjekom. Ali nisam siguran da sam moderan.

Niz pitanja o američkom romanu.

Ne, čini mi se da se američki roman razvija prema slojevitosti. Jasno je, nevino je naporno.

Svako je protestiranje plodno. Neplodno je svesti čovjeka na njegovo protestiranje.

Faulkner je po meni naš najveći živući stvaralac. Upravo sam pročitao A Fable. Nakon Melvillea, nitko od vaših pisaca nije govorio o patnji kao Faulkner.

Dva pitanja o novom romanu – Sarraute, Simon, Grillet i kakav je odnos njihovih istraživanja novih književnih mogućnosti s romanom Pad?

Ljubav prema pripovijestima umrijet će samo sa samim čovjekom – što ne znači da se sprječava stalno traganje za novim načinima pripovijedanja, stoga pisci romana koje ste spomenuli imaju pravo otvarati nove putove. Mene osobno zanimaju sve tehnike, no nijedna me ne zanima sama po sebi. Ako, primjerice, neko djelo koje želim napisati tako iziskuje, ne bih se dvoumio koristiti bilo jednom bilo drugom od tehnika o kojima govorite, ili čak obje istovremeno. Gotovo je uvijek pogreška moderne umjetnosti davanje prednosti sredstvu, a ne cilju; obliku, a ne sadržaju te tehnici, a ne temi. Ako me oduševe umjetničke tehnike i ako ih zaželim posjedovati, to znači da želim imati mogućnost da ih slobodno primjenjujem i svedem na razinu alata. U svakom slučaju, ne vjerujem da Pad može objediniti sva nova traganja o kojima govorite. Sve je mnogo jednostavnije: u njemu sam se koristio kazališnom tehnikom (dramskim monologom i implicitnim dijalogom) ne bih li opisao tragičnoga glumca. Prilagodio sam oblik temi, i to je sve.

U kojemu svojem djelu najviše uživate dok ga čitate?

Ne čitam svoja djela. Želim raditi nešto drugo, želim stvarati...

Iz kojih je razloga Camus počeo raditi kao recenzent u Gallimardovoj izdavačkoj kući?

Nikada nisam želio da mi materijalni život ovisi o mojim knjigama – da moje knjige ne ovise o njemu. Zbog toga sam uvijek imao i drugo zanimanje: tako sam već šesnaest godina recenzent u kući Gallimard, u kojoj, uostalom, uživam svu slobodu koja mi treba.