Lizistrata u marcipanu

Da su seks i politika dva najjača poticaja ne samo društvenih nego i muško-ženskih odnosa, dobro su znali komediografi antičke Grčke, od kojih je danas u živoj kazališnoj praksi preostao samo već onda najslavniji, Aristofan. Budući da u sprezi s novcem i u današnjem životu politika i seks igraju presudnu ulogu, jasno je zašto se čini da je lako aktualizirati Aristofanove komedije. One, naime, slobodno i lascivno obigravaju oko spolnosti, izvrgavaju satiri i žestokoj poruzi konkretne pojave i osobe iz javnoga života, a u biti se bave utopijskim idejama o preobrazbi ljudskoga društva u svijet bez sukoba, mržnje i ratova među polisima/državama i među spolovima. No s druge strane suvremena teatarska praksa pokazuje da za suvremeno scensko čitanje Aristofana nije lako pronaći pravi ključ. Premda se stanje u doba peloponeskih ratova (431. do 404. pr. K.) naizgled može prispodobiti današnjemu svijetu rastrganu pojedinačnim ratovima, ipak su razlike tolike da i tu vrijedi ona poznata – ne možemo dvaput stati u istu rijeku. Kudikamo je lakše pronaći spone na planu spolnosti, jer tu je riječ o općeljudskim univerzalijama. A i učinak komičnoga tu je uvijek pouzdan, jer su oduševljene reakcije publike na seksualne situacije – što erotičnije, lascivnije i vulgarnije, to bolje – nepogrešivo predvidive.

Ženski pobunjeni korpus

Stoga je logično da je mađarski redatelj Róbert Alföldi, postavljajući s ansamblom Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca Lizistratu, uz zdušnu suradnju dramaturga Magdalene Lupi i Róberta Vörösa, zaigrao na kartu lascivne pučke komedije s političkom pozadinom. Neposrednu aktualizaciju postigao je smještanjem radnje u Hrvatski sabor, koji prigodice glumi Akropolu. Zauzmu ga buntovne žene predvođene Lizistratom (koje ime, Ëőóýóôńáôá, nota bene, znači doslovce razbivojska) te uskraćivanjem seksualnih odnosa žele prisiliti muževe da prekinu ratove i sklope mir. Kako radnja dalje odmiče, u neprestanu nizanju gegova na ostrašćenoj relaciji parodiranih muško-ženskih odnosa, pokazuje se da je glavni protagonist predstave zapravo falus. Pojavio se on uzburkavši duhove u marcipanskome obliku već na plakatu predstave, da bi na domjenku bio serviran, razrezan i pojeden. Kao i u staroj atičkoj komediji, koja podrijetlo vjerojatno vuče od povorki (komoi) u kojima su se nosili golemi falusi (a nosači se zvahu faloforoi, hrv. ublaženica kitonoše), i ovdje pozornicom promiču stilizirana nabreknuta muška muda, što kulminaciju doživljava ulaskom od seksualne gladi izbezumljenih Spartanaca na čelu s golemim falusom. Ne znamo poznaje li Aldölfi predstave Olivera Frljića (osobito riječkoga Škrca), no na trenutke se neizbježno nametao dojam o njihovoj idejnoj i poetičkoj bliskosti. Nesmiljena ironizacija, sve do blasfemična izrugivanja državnih i nacionalnih simbola – u Škrcu glumica masturbira s hrvatskom zastavicom, u Lizistrati glumica koja pokušava umaknuti spolnoj stezi hini trudnoću koju pokriva hrvatskim grbom – kao i neobuzdana razuzdanost stilizirana erotizma, zbližavaju ta dva uratka dvojice redatelja. Svakako, i oni su zapravo sljedbenici dominantnoga trenda u današnjim izvedbenim umjetnostima, pa tako i u teatru. Seks, politika i horor (seksa i politike) produciraju se u nepreglednim količinama diljem show businessa. Pa se može utvrditi da je riječki HNK apsolutno u svjetskom trendu.

Predstava pristojno funkcionira na razini zadanoj redateljskim rukopisom, koji je ipak jednodimenzionalan i ponešto plitak, ne tragajući ni u primisli za dubljim društvenim, a pogotovo utopijskim, sferama Aristofanova djela. Redatelj je očito diktirao i sve ostale sastavnice teatarskoga čina. Scenografija koja prilično realistički prikazuje reduciran izgled Sabora odveć je stegnuta u kalup da bi Dalibor Laginja mogao razviti svoju poznatu (s)likovnu maštovitost, a kostimi Sandre Dekanić kričavi u neurednoj šarolikosti i s nekim nespretnostima pri razgolićavanju glumaca i, osobito, glumica. Glumački tim precizno radi poput dobro podmazana stroja za proizvodnju smijeha. Kad se Dražen Mikulić (Zbor staraca) i Olivera Baljak (Zbor žena) guraju kroz gledatelje, povremeno im čak hodeći preko glava, da bi se dočepali pozornice, pa kad Baljak istrese na polugolog Mikulića punu kiblu vode, gledalištem se prosuo smijeh i pljesak. Daleko od toga da bi ideal premijerne publike trebala biti mrtvački ozbiljna lica, ali prethodno opisana reakcija pokazuje da je gdjekad i tu publiku jako lako kupiti jeftinim štosevima. Ženski pobunjeni korpus koji se sad okuplja u čvrst zbor, sad odlučno maršira pozornicom u napadu na muškarce glasajući se nekim indijanskim kricima, sad se pak raspršuje da bi u finalu orgijastički kopulirao s partnerima, predvodi Jelena Lopatić. Ta tjelesno sitna i krhka djevojka na sceni se preobražava u koncentrat silne glumačke energije, te je zahvaljujući toj energiji, i k tome znalačkom vladanju sveukupnom gestualnošću, krajnje začudna, a istinska protagonistica. Njezina Lizistrata utjelovljuje ženu sastavljenu od svih proturječnih složenosti koje je zamislio Aristofan: zbunjena i odlučna, iskrena i lukava, „muški“ jaka i „ženski“ slaba – a sve se sjedinjuje u jedinstvenoj osobi koja na sceni u svakom času govori i pokazuje svoje Ja. Olivera Baljak u svom je suverenom stilu odigrala in personam Zbor žena, osobito dobra u komičkoj suigri s jednako raspoloženim Draženom Mikulićem. Među glumicama koje igraju žene iz raznih starogrčkih polisa, koje se pak magijom kazališta (ili možda više hirom redatelja) nađoše nakon dvije i pol tisuće godina u Hrvatskome saboru – Tanja Smoje, Andreja Blagojević, Anastazija Balaž Lečić, Biljana Torić – upalo je i raskošno tijelo plesačice Tanje Tišma. Svaka je od glumica imala svoje uspjele trenutke, no ipak treba istaknuti Tanju Smoje jer je svoj već više puta pokazan scenski erotički dar i ovdje virtuozno demonstrirala u neodoljivo smiješnu ljubavnom prizoru s Jasminom Mekićem. Taj pak mladi glumac osim atraktivna izgleda i dobre glume sve bolje govori, gotovo da je posve izgubio svoj urođeni bosanski naglasak i melodiju. Muški dio predvode Alen Liverić (Atenjanin), ovaj put začudo ne odveć vidljiv uz lošu artikulaciju, te Damir Orlić (Spartanac), kojega je pak toliko pokrio hipertrofirani falus da je teško išta suvislo reći o njegovoj glumi. U predstavi nastupa i dječak Alen Hujić, u nijemim ulogama Alen Nezirević i Dmitrij Andrejčuk, a u finalu scenom se ne odveć motivirano prošetala i Neda Šimić-Božinović kao Božica Mira.

Nameće se zaključak da je riječka Lizistrata izvedba koja je Aristofanovo djelo prikazala u jednodimenzionalnoj slici pučke komedije na granici lakrdije, ne upustivši se u propitivanje dubljih slojeva koji nagone na razmišljanje o svijetu nekad i danas. Moglo bi se reći da je i sama ostala marcipanskim scenskim uratkom, kao što je to slikovno najavljeno plakatom i završeno pojedenim marcipanskim falusom.

I još nešto. Otkako je u ljeto 2008. s potpunom golotinjom i simuliranim spolnim činom u Gospođici Juliji u režiji Damira Zlatara Freya u dramskom programu riječkoga HNK Ivana pl. Zajca krenuo, taj val ne samo da se ne zaustavlja nego postaje zamalo cunami. Pitanje je dokle može tako. Jer ono što je prvotno bila uzbudljiva seksualna provokacija postaje učestalim ponavljanjem seksualna monotonija, a bojim se da je na opasnu rubu da postane forsirana dosada.