Kako je pisao Nabokov

Dugo iščekivan Laurin izvornik najavljivan je kao nedovršeno remek-djelo velikoga Vladimira Nabokova. Njegovim objavljivanjem dogodile su se dvije stvari: završena je tiha tridesetogodišnja obiteljska polemika oko toga treba li rukopis objaviti ili ne i uslijedila je bučna javna rasprava o ispravnosti donesene odluke. Naime, Vladimir Nabokov započeo je pisati Laurin izvornik 1975. i radio je na njemu sve do smrti 1977. Svjestan da mu se bliži kraj, autor je zatražio od supruge da spali rukopis ako ga on ne uspije završiti. Ona to nije napravila, a njezino je nedjelovanje, kako piše u uvodu koji je napisao njihov sin Dmitri Nabokov, bilo „ukorijenjeno u otezanju – otezanju kao posljedici godina, slabosti i neizmjerne ljubavi“. Odluka o sudbini rukopisa zatim je pravno proslijeđena na sina Dmitrija, koji je nakon višegodišnjega razmišljanja na kraju, usprkos očevoj želji, ipak odlučio objaviti rukopis. Kako je riječ o Nabokovu, autoru čija su djela već odavno postala dio svjetskoga kanona, njegova je odluka odmah izazvala pravu malu buru na globalnoj književnoj sceni i još jednom aktualizirala vječnu temu objave nedovršenih rukopisa, odnosno temu o (ne)spaljivanju knjiga. Razvila se pomalo predvidiva rasprava s dvjema suprotstavljenim stranama. Jedna je pozdravila objavljivanje ističući gotovo civilizacijsku važnost svakoga Nabokovljeva retka i kao as iz rukava izvukla najčešće spominjan primjer Kafke i njegova opusa, od kojega danas ne bismo imali mnogo da Max Brod nije pogazio prijateljevu želju i sačuvao autorove rukopise. S druge pak strane nizali su se argumenti temeljeni na moralnoj upitnosti takve odluke, koja je po njima potaknuta ničim drugim doli željom za financijskom dobiti na štetu sama autora poznata kao perfekcionista koji važe svaki zarez u tekstu pa nikada ne bi dopustio da njegovo ime bude potpisano pod toliko stilski, jezično i sadržajno nedovršen i neujednačen tekst. No ovom prigodom izmaknut ćemo se iz te rasprave jer nas ne vodi nikakvu produktivnu razrješenju; knjiga je ionako već objavljena, a i samo pitanje njezine objave ipak je bilo i ostalo u domeni privatne i obiteljske problematike. A i takva nas rasprava odvlači od onoga što je u ovom trenutku važnije, a to je što je objavljeno, što je to Laurin izvornik?

Vladimir Nabokov u Montreuxu, Švicarska , 1976.

Fotografije rukopisa

Na koricama knjige stoji odrednica: roman u odlomcima. Čitatelj koji zaviri unutar korica prvo će pronaći spomenuti uvod urednika knjige Dmitrija Nabokova. On se u njemu prisjeća posljednjih očevih trenutaka i opravdava svoju odluku o objavi teksta jer je kako kaže riječ o remek-djelu u zametku. Ono što čitatelj nalazi nakon njegova uvoda prava je vizualna poslastica, 138 fotografija izvornih bilješki Vladimira Nabokova s rukom ispisanih kartica. One su fotografirane u stanju u kojem su i pronađene, a osobita je pozornost posvećena autentičnosti dojma pa je ostavljen, odnosno sačuvan, nestandardni pravopis i interpunkcija, ali i mrlje od hrane. Kartice su i perforirane pa ih čitatelj ako želi može odvojiti s listova i presložiti ih. Takav je koncept zanimljiv, osim iz estetskih razloga, i zato što se temelji na ideji da će agilniji čitatelj možda poželjeti simulirati autorov proces rada (naime, Nabokov je bilješke za roman pisao na kartice pa bi u kasnijoj fazi rada mijenjao njihov slijed). Ispod svake fotografirane kartice transkribiran je tekst koji se na njoj nalazi. U hrvatskom prijevodu s engleskog originala tako situacija postaje još zanimljivija jer čitatelj pred sobom ima nešto po izgledu slično dvojezičnom izdanjima knjiga poezije. S obzirom na ideju aktivnoga čitatelja takav se cjelokupni vizualni identitet Laurina izvornika može odrediti kao postmodernistički. U ovom slučaju trik nije kao inače u tome da se čitatelj aktivira igrom unutar teksta ili da ga se primjerice kao u Cortázarovim Školicama potiče da ne čita poglavlja po redu, nego da putuje naprijed-natrag kroz tekst. Ovdje se čitatelj doslovno, fizički (čak i bez škarica, jer podsjetimo zabava mu je olakšana perforiranim karticama) aktivira; pružena mu je mogućnost da odvoji dijelove teksta i presloži ih – odnosno da se pomalo igra pisanja.

Autografi Vladimira Nabokova

Ali naravno prije nego što se posveti takvoj razonodi ipak valja pročitati kartice. A one su, kako nas upućuje paratekstualna odrednica na koricama, zapravo roman u ulomcima. No teško da bismo ovu kolekciju Nabokovljevih bilješki mogli nazvati tako. Iz njih možemo tek nazrijeti obrise priče koju je autor zamislio. Pa se tako da zaključiti da je središnji lik Flora, mlada, lijepa i prpošna djevojka koja se udala za Philipa Wilda, dvostruko starijega, groteskno debela neurologa sićušnih stopala. Ona ga bezočno vara, a jedan od njezinih ljubavnika izdaje roman o njoj pod naslovom Moja Laura. Philip čita taj roman i na nekoliko kartica promišlja njihov odnos. Ali još više je kartica posvećeno njegovu planu da se izbriše sa svijeta. Naime, naporom volje on provodi proces samouništenja „učeći da se iskoristi snaga tijela u svrhu vlastita brisanja, postavljajući vitalnost na glavu“. Projekt samouklanjanja on pretvara u umjetnost i zabavu kojom ispunjava posljednje dane života pa se polazeći od sićušnih stopala, koja mu posebno idu na živce, penje do unutarnjih organa i korak po korak anulira dijelove sebe. Upravo se na to odnosi podnaslov romana Umirati je zabavno. U uvodu u knjigu Dmitri Nabokov kaže da u tim dijelovima bilješke ponajviše odražavaju stanje njegova oca u posljednjim danima. Sama Flora u mnogočemu podsjeća na autorov vjerojatno najslavniji lik – Lolitu. Nabokov se vješto poigrava s tom sličnošću pa na jednoj kartici čak uvodi i Huberta H. Huberta koji neodoljivo priziva u sjećanje Humberta Humberta iz Lolite. Hubert bez slova m u imenu ljubavnik je Florine majke, ali je potajno zaljubljen u Floru, koja ga grubo odbije i ponizi.

Voajerski pogled u proces pisanja

To je otprilike priča koja se da iščitati s kartica. Ima tu još niz manjih fabularnih rukavaca na osnovi kojih čitatelj može pokušati konstruirati smjer u kojem je Nabokov namjeravao razviti tekst. Primjerice, možda bi na kraju roman funkcionirao kao priča unutar priče, tekst čija se napetost idejno temelji na odnosu originala i njegove preslike, odnosno Flore i Laure. Možda se zato na jednoj kartici i nalazi kovanica Flaura, kojom se Nabokov planirao poigrati s tom idejom i na imenotvornoj razini. No to su sve nagađanja, autorove bilješke mogle su se razviti u tom, ali i u mnogo drugih smjerova. Upravo zato odrednica roman u odlomcima ne odgovora onomu što nalazimo u knjizi. Naglašeni vizualni užitak podsjeća nas da pred sobom ipak imamo tek bilješke, nacrt nečega što bi, da je Nabokov poživio, bio roman, jer kad bismo gotovo tristotinjak stranica knjige sveli na sami tekst, dobili bismo samo četrdesetak stranica teksta. Utoliko će čitatelj koji knjizi pristupi kao romanu biti razočaran jer ga neće naći među koricama. Ali ono što može naći možda je još ekskluzivnije. Naime Laurinim izvornikom čitatelju se otvaraju vrata u dio procesa rada velikoga pisca i procesa nastanka romana kao takva. Jer kad se odmaknemo od privlačna omota i cjelokupne paratekstualne maglice ovog izdanja, ostaje tekst koji je prije svega važan jer nas podsjeća da se pisanje ne temelji na i danas aktualnoj romantičarskoj ideji nadahnuća i talenta koji se prelijevaju na papir. U uvodu i sam Dmitri Nabokov kaže: „ja sam, u određenom smislu, znao vrlo malo o tome što moj otac ‘radi’. Čak i termin ‘pisac’ nije mi značio gotovo ništa“. Laurin izvornik dragocjen je jer nam pokazuje kako je Nabokov radio i još jednom osvještava činjenicu da je pisanje rad, i to rad bez navodnika. Tako na karticama vidimo kako autor filigranski gradi svoje rečenice, briše, umeće nove riječi, pa ih ponovno briše, ili primjerice sam sebi po marginama papira ostavlja podsjetnike i napomene „ovaj [tonalitet] za temu / počni s [s pjesmom] itd. i / završi s jarbolom i Florom, pripiši slici“. Treba biti iskren i priznati da u uživanju u pristupu intimi nečijega pisanja ima voajerizma i da sam autor vjerojatno ne bi bio presretan da zna kako su upute koje je namijenio samo sebi i jezične nespretnosti koje su mu se mjestimice potkradale ogoljene i izložene tuđem pogledu.

Majstor jezika i ironije

No unatoč tim povremenim slabostima i činjenici da čitatelj raspolaže tekstualnim komadićima koji su često nepovezani, Nabokovljeva je autorska veličina neupitna. Dapače, upravo s tim bilješkama, koje zato što su nedovršene i nerazrađene stavljaju sâm sadržaj u drugi plan, postaje još očitije koja su to stilska i kvalitativna obilježja koja njegova djela uzdižu iznad ostalih. Dakle, iako čitatelj ne može toliko uživati u priči, sve ostalo je tu – slavna Nabokovljeva zaigranost u jeziku („Moćnik je bio moćan do apsurdne dobi od osamdeset godina.“), način opisivanja s malim grotesknim detaljima i izvrtanjem perspektive promatrača i povrh svega njegov osobiti, suptilni humor i ironija („Adam je otkrio da je mladić kojeg je ljubio udavio drugoga, nedostižnog, mladića kojega je ljubio još više. Adam Lind je oduvijek bio sklon trik-fotografiji i ovaj put, prije no što će se ustrijeliti u hotelu u Monte Carlu [...] postavio je i fokusirao svoju kameru u jednom kutu salona da bi zabilježila taj događaj iz različitih uglova. Te automatske slike njegovih posljednjih trenutaka i lavljih šapa nogu od stola nisu dobro ispale, ali njegova ih je udovica lako prodala za cijenu stana u Parizu lokalnom časopisu koji se specijalizirao za nogomet i dijabolične faits-divers“).

Bez obzira je li umirati zabavno ili ne, iz toga kratkog prizora vidljivo je da je Laurin izvornik na mjestima vrlo zabavna knjiga, ali ponajmanje zato što omogućuje igru s perforiranim karticama. Zabavna je jer Nabokov čak i u bilješkama pruža bljeskove grotesknog, a opet suptilna humora i na neki nam, sebi svojstven način, osvježava doživljaj jezika i pokazuje njegovu gipkost. I u ovom tekstu, kao i u svojim ranijim djelima, on je tešku i sumornu temu kao što je umiranje orječotvorio tako da joj čitatelj zahvaćen zaigranošću njegova jezika i pogleda na svijet može prići s užitkom i bez ikakva otpora.

Marija Perica