Istinit i potreban stroj

Kao i u sportu, na kraju nam je ipak drago kad naši uspiju vani. Prethodna rečenica u kazališnoj kritici, pogotovo s ovim potpisom, i nije baš istinita, a opet jest. Dobro, sport više-manje, njime neka se bave drugi, ali kad naši kazalištarci uspiju izvan granica Hrvatske, ipak je to neka vrsta potvrde. Kad je pak riječ o Oliveru Frljiću, bilo je samo pitanje trenutka kad će njegov, kako ga sam zove, „kazališni terorizam“ prijeći granicu. I, unatoč tome što zasad operira još samo ovdašnjim mitovima, uopće ne mora ostati ograničen na regiju koja ga razumije. Ili koju on razumije. Uostalom, već je pozvan i u Dansku, točnije u Kraljevsko kazalište u Kopenhagenu, koje se, za razliku od domaćeg kraljevskog kazališta, otvara i drukčijem repertoaru stvorenu prema drukčijim produkcijskim modelima.

Frljićeva replika na jugoslavensku himnu

Upravo zato bilo je bitno da je Frljiću uspjelo postaviti se na pravi način u suradnjama sa Splitskim ljetom, ili Hrvatskim narodnim kazalištem u Rijeci, pa su baš zbog toga Bakhe, Turbofolk i Škrtac predstave koje u svakom slučaju izlaze iz okvira. Publici koja ga slijedi neki su postupci već postali kanonski i prepoznatljivi, neki novi zapravo su njihova derivacija, ali ne može se tvrditi da Oliver Frlić ne gradi vlastiti, na ovom području ipak jedinstven redateljski rukopis. Ne može se tvrditi ni jesu li mu takozvani autorski projekti kvalitetniji od onih koji nastaju na osnovi predloška, jer onoliko koliko je Euripida u Bakhama, ili koliko je Moličrea u Škrcu, te koliko je Frljića u svima njima zajedno, i te predstave svrstava u red autorskih, izrazito redateljskih.

Početkom ožujka u podrumskoj dvorani Slovenskog mladinskog gledališča u Ljubljani Frljić je postavio još jednu stavku u tom nizu, nimalo jednostavno nazvanu Proklet bio izdajica svoje domovine!. Za one koji ne znaju, koji se ne sjećaju ili se ne žele sjećati, riječ je o stihu nekadašnje jugoslavenske himne, danas gotovo zaboravljene pjesme, pa sami akteri predstave u njoj nerijetko umjesto dužeg naslova koriste kraći i, možda efektniji: Hej, Slaveni. Koriste se njime u onim manje ilustrativnim dijelovima, kad se predstavljaju kao već mrtvi, ili kad prenose dijelove svojih razgovora na probama. Između njih jednostavno pjevaju, sviraju, defiliraju u zastavama raznih nekadašnjih i sadašnjih republika s ovih područja, i bivaju, višestruko, propucani. Uz poruku slovenskoj publici, politički nekorektnu koliko i većinom točnu, o slovenskom izostajanju iz ratova u devedesetima, današnjoj poziciji kao članice takozvane europske obitelji i svemu što ta pozicija nosi: od (ne)vidljivosti do eura, u gomilama stanovnicima nekadašnjih bratskih republika nezamislivim...

Od manekena sa zastavama do manekena pod zastavama samo je jedan korak, tvrdi, između ostalog, ova predstava. Također pokazuje da se šovinizam svake vrste ne nalazi na granici što dijeli entitete, nego u zraku između tek dvoje ljudi, i da se može odnositi na bilo što. Slovenska rasprava o Hrvatima, kao i hrvatska o Slovencima, pogotovo kad predstavu u Sloveniji zajedno rade Oliver Frljić i kao dramaturg Borut Šeparović, mora doći do takva zaključka, čak i, ovoga puta, bez nogometa. Od činjenice, koja nikad ne mora biti točna, da neko prezime zvuči ovako ili onako, do trupla ispod zastave, pa makar i pogrešne, tek je nekoliko logičnih koraka. Njih ansambl SMG-a izvodi sustavnim slijedom, i to nekoliko puta, kako bi snažnije provocirali i usmjerili pažnju ipak blazirane kazališne publike na bitno. A to bitno na kraju ipak nije kako zvuči nečije prezime. U suprotnom, svi pokušaju Olivera Frljića da se, pa čak i replikama izvođača vlastitog autorskog projekta, nazove kazališnim teroristom, padaju u vodu lake zabave, kazališne laži s pozlatom provokacije i golotinjom umjesto jagode na vrhu torte poslužene u pauzi eventa.

Da kazalište ne bi lagalo, iako ono to uvijek čini, redatelj i dramaturg potrudili su se dodatnim asketiziranjem već prokušanih postupaka. Golotinja koja gledatelju u lice baca intimu, ali ne tjelesnu; navijačko skandiranje kroz koje se očituje ekstrakt kolektivne svijesti; igranje simbolima poput himne i zastave samo da bi se jasno pokazala njihova nimalo simbolička arbitrarnost; fingiranje dokumentarne situacije režijskom manipulacijom možda i zbiljskih rečenica i montažom konteksta; hipertrofija emocija izazvanih popularnim, ponekad i narodnim, melodijama... Sve to od predstave čini još jedan naizgled provokativan koliko i zbrkan, a zapravo fini, logični vez cjeline u kojoj više nije važno tko komu što govori, nego što je izgovoreno. Primož Bezjak, Olga Grad, Uroš Kaurin, Boris Kos, Uroš Maček, Draga Potočnjak, Matej Recer, Romana Šalehar, Dario Varga i Matija Vastl ne govore naime ništa što se u proteklih dvadesetak godina, a na drukčiji način i prije, nije čulo. Za obiteljskim ručkom, lokalnim šankom ili s parlamentarnih govornica.

Naizgled je podrugljiva ocjena da je Oliver Frljić stvorio stroj koji bi mogao „gostovati“ ili se rekreirati po svim gradovima s gostoljubivim i na iskorak iz željeznog repertoara i pripadnog mu mišljenja spremnim kazalištima, ne samo diljem nekadašnje države, i regije. Takav stroj je, međutim, podjednako potreban i istinit, iako kazalište laže, jer to je jedan od posljednjih načina da se ne ponovi najbolji i najstrašniji novinski naslov, nadahnut obljetnicom srebreničke zbilje: Svi su bili kuhari, a osam tisuća ljudi nema. Čak i ako je osjetljivijoj publici ponuđen paketić dezinficiranih čepića za uši.