Invencija i improvizacija

Europski je jazz u drugoj polovici prošloga stoljeća iznjedrio velik broj vrsnih i stilski raznorodnih glazbenika. O toj bi se širokoj lepezi izvođača raznih utjecaja, razina, podrijetla i školovanja, ali gotovo svih pod utjecajima američkoga jazza, moglo dakako naširoko pisati, no jedna je zemljopisno-politička barijera određena Berlinskim zidom bila tada više negoli karakteristična. Poznato je naime da su se džezisti nekadašnjeg Istočnog bloka s jazzom upoznavali, pa tako i razvijali, u ne baš lakim ni jednostavnim okolnostima bez izravna doticaja s američkim ili europskim kolegama, ograničeni ponajprije na radioemisije Glasa Amerike i legendarnog voditelja Willisa Conovera te tek na poneke gramofonske ploče. U takvim se uvjetima u Istočnoj Njemačkoj, izuzmemo li režimski prihvatljiv dugovječni dresdenski festival dixieland-jazza i najstarijih stilova te glazbe, rađala jedna jazz-generacija prihvaćajući tada neke najnovije stilske pravce poput free jazza i slobodnih improvizacija koristeći se njima gotovo kao nekom vrsti političkoga protesta i ne libeći se u nedostatku drugih primjerenih dvorana i dopuštenja institucija nastupati u crkvama ili drugim sakralnim prostorima.

Joachim Kühn

U tom kontekstu valja promatrati i prvu pojavu pijanista i skladatelja Joachima Kühna (Leipzig 1944) s početka šezdesetih godina. Osebujnoga sam pijanista posve novog pristupa jazzu i improvizaciji slušao na jednom od davnih festivala Jazz Jamboree u Varšavi. Baš zbog spomenutih osobina organizatori ga nisu uvrstili u službeni dio programa, nego su mu nastup omogućili tek u kasnijim satima u programu jam-sessiona. Za razliku od tada u Zapadnoj Njemačkoj već poznatog i afirmiranog Joachimova brata, klarinetista Rolfa Kühna, Joachim, kojemu tada nije ni bilo moguće otisnuti se bratu u Köln, bio je osuđen na nastupe na istočnoeuropskim festivalima jazza poput onih u Pragu i Varšavi. U njihovim je pak programima demonstrirao svu svoju izvanserijsku nadarenost i sposobnost izvođenja solističkih recitala. Poslije, 1966, on će ipak uspjeti prijeći u Zapadnu Njemačku te s bratom osnovati male sastave s kojima je nastupio na međunarodnim festivalima jazza u Münchenu, Berlinu i Frankfurtu. U Parizu će voditi glasoviti trio s kontrabasistom Jean-Françoisom Jenny Clarkom i bubnjarom Danielom Humairom te surađivati s pijanistom Martialom Solalom i američkim trombonistom Slideom Hamptonom. S francuskim se violinistom Jean-Lucom Pontyjem okušao i u stilskoj sferi fuzijskog odnosno rock-jazza. Iako se još dobro pamte Kühnovi mali sastavi iz toga vremena, pa i neki drugi, on u svijesti najvećega broja poklonika pa i ljubitelja jazza ostaje savršen pijanist i solo interpret, velike invencije i mašte.

Joachima Kühna u tri je navrata upoznala i zagrebačka jazz-publika. Prvi je put u sklopu jednog od davnih zagrebačkih bijenala suvremene glazbe nastupio u sklopu sastava Piano Conclave Georgea Gruntza, a potom i solo u Studentskom centru i u Kulušiću u sklopu festivala Zagreb Jazz Fair ‘82, tako da njegova karijera ne prolazi bez našega zanimanja. Nemirna duha i često mijenjajući boravišta, Joachim je Kühn posljednjih godina rezident Ibize, otoka koji na neki način predstavlja razmeđe Zapadne Europe i Sjeverne Afrike te neće začuditi zov koji ga je odveo u Maroko pa i dalje u Saharu. Tako se u nizu novijih diskografskih izdanja, koje potpisuje proizvodnja ACT, Kühn predstavlja i sjevernoafričkim nadahnućima na disku Out Of The Desert, ostvarenim sa španjolskim bubnjarem i perkusionistom Ramonom Lopezom i marokanskim vokalistom Majidom Bekkasom, a bio je ponesen i narodnim motivima glazbe berberskih plemena. Možemo li zbog svega iznesenog što određuje taj dio Kühnove karijere tog inventivnoga kreatora koji stvara na licu mjesta, pa i na skladbe Johanna Sebastiana Bacha, smatrati nekom vrstom avangardna fuzionista koji je već zanemario svoje džezističke korijene? Improvizacija kao jedan od elemenata sama po sebi nije dostatna da zadovolji temeljne elemente jazza. Brojni jazz-stručnjaci i literatura Joachima Kuhna ipak svrstavaju u ladice free i avangardnog jazza.

U takvu se statusu i u gotovo improviziranu trenutku Joachim Kühn nedavno u sklopu programa jazz-festivala u dvorcu Elmau blizu Münchena sastaje s trideset godina mlađim klasično obrazovanim njemačkim pijanistom Michaelom Wolnyjem. Spontani rezultat njihova zajedničkog muziciranja s dvama glasovirima odrazio je sličnost glazbenih razmišljanja dvojice pijanista, ovjekovječenih na disku Live At Schloss Elmau. Wolny je inače već vlasnik nekoliko zapaženih diskova ostvarenih s Heinzom Sauerom i nekim drugim avangardistima njemačkog jazza. No Kühn se nikad ne zadržava dugo na jednom mjestu i s istim suradnicima, pa se suradnja s neprijepornim talentom Michaelom Wolnyjem može već smatrati samo jednom epizodom Kühnove karijere. I to čini se sudi u njegovu vjernost improvizaciji, za koju kaže da se „ne može naučiti – ili je imaš ili je nemaš”, ali za koju uvijek iznova nalazi motiva, ili u europskoj klasičnoj glazbi, folklornim motivima raznih zemalja pa i u nekoj vrsti zapadnoafričkoga bluesa.

Nije li Joachim Kühn u 66. godini kadar zadovoljiti i danas popularan, ali i posve nedefiniran pojam world music? Možda!