Hamletovska pitanja o hrvatskoj drami

Hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević svoju je knjigu naslovila hamletovskim pitanjem o Hekubi, u podsjetnici s naslovom Kottove knjige Shakespeare naš suvremenik. Četverodijelnom strukturom knjiga me podsjetila i na Čehovljeve četveročine drame usmjerene na bitna pitanja naše egzistencije, ali i na knjigu Anatomija kritike koju 1957. potpisuje Northrop Frye podnaslovljujući je Četiri eseja i posvećujući ženi Heleni (Sanja Nikčević svoju knjigu toplo posvećuje mami).

Prvo poglavlje Kazalište u društvu ili što je nama politika? okuplja autoričine tekstove od izlaganja 1992. do izlaganja 2007. godine, tj. od njihovih uknjiženja godinu poslije, a bavi se političkom dramom. U prvome tekstu, Što su nama Zrinsko-Frankopani ili junaci romanse u ironijskom modusu (1993), autorica, citirajući Petera Brooka, pokušava odgovoriti na pitanje zašto su povijesne drame dosadne, tj. zašto veliki junaci iz hrvatske povijesti konkretizirani u predstavama „ponajboljih hrvatskih stvaralaca“ ne uspijevaju dugotrajno privući publiku. Krećući iz rakursa arhetipske kritike, tvrdi da hrvatski autori o hrvatskim povijesnim sigetskim junacima i urotničkoj temu u većini slučajeva pišu romanse koje suvremena pozornica teško podnosi – zbog ironijskoga modusa naše suvremenosti. U drugome tekstu, Anđeli na sceni ili religiozno kazalište u Hrvatskoj 1945–1990–1994–2002 (1995–2002), autorica pokušava odgovoriti na slično pitanje, tj. o procvatu prikazanja u tom vremenu kao ritualu osnaživanja zajednice. Treći tekst, Hrvatska politička drama, nudi analizu Fabriovih Reformatora kao svevremene drame. Nakon analize „apolitične crne slike svijeta u kontekstu šutnje u novoj državi“ Gavranovu dramu Kako ubiti predsjednika autorica određuje kao pravi povratak političkoj drami u Hrvatskoj u kontekstu globalizacije.

Drugo poglavlje, Dugovi u kazalištu ili što je nama komedija?, također ima trodijelnu strukturu, posvećenu analizi drama Mire Gavrana, Borisa Senkera i Ivana Kušana. Razloge uspješnosti Gavranovih drama autorica vidi u dobro napravljenim karakterima, u formuli dobra omjera nepoznatoga i bliskoga, u priči s napetošću krimića, u stišanu izražavanju emocija. Uspješnost Gavranovih bračnih komedija autorica vidi u dobru kroju, u okretanju stvarnosti, u završnoj uključenosti svih u idealan svijet, u pedagoškom ili opuštajućem djelovanju, u pobjedi ljubavi... Razloge uspješnosti Senkerovih tekstova pronalazi u kabaretskoj formi i stvaranju novoga hrvatskog podžanra literarnoga kabareta,; u odgovorima na autoričina pitanja Senker navodi da svoje tekstove piše za glumce, ali i da se najviše voli poigravati poviješću kazališta i literaturom, spajajući spisateljski i profesorski rad. U Kušanovoj drami Čaruga autorica uočava komediografski, kronotopski, intertekstualni i subverzivan sloj, koji komediju karaktera pretvara u komediju društva.

Treće poglavlje, Dramatičari u kazalištu ili što je nama stvarnost?, otkriva samosvojan dramski svijet malih kazališnih formi, povijesnoga kolaža, suptilnih ljubavnih mikrosvjetova i težine ratne stvarnosti i egzistencije u dramama Helene Peričić, svijet novoga kritičkoga realizma u dramama Borivoja Radakovića, pomaknutu stvarnost u dramama Tanje Radović, ironijski modus u navodnim sapunicama Darka Lukića, etiku traga, tj. probleme odraza prošlosti u današnjici u dramama Borislava Vujčića i teatar pukotine u trima projektima Autorske grupe Gong.

I četvrto poglavlje, Polemičke teme ili što su nama predstave? započinje Uvodom iz 2008. godine, ali i napomenom da jedino ono sadrži neznanstvene tekstove koji „govore o važnim stvarima o kojima se uglavnom ogovara po hodnicima“: Slobodan Šnajder ili kako postati dramaturg vlastitog teksta, Zašto Brešanov Hamlet... i danas može biti zanimljiva predstava?, Otvoreno pismo Mati Matišiću: tko će prikazati vrijednosti. U Uvodu iz 2008. o Šnajderu autorica navodi kako je to jedini tekst koji joj dva puta nisu željeli objaviti, o predstavi u Rijeci tvrdi da je Brešanovu političku grotesku pretvorila u grotesku naravi i karaktera, a Matišića pita tko može napisati dramu koja će prikazati afirmativne vrijednosti naše hrvatske stvarnosti, posebno hrvatskih branitelja.

Knjiga je opremljena teatrografijskim i bibliografskim okvirima, prilozima s kratkim sadržajima poglavlja i završnim popisom autora, dramskih djela i predstava. U Uvodu u knjigu Što je nama hrvatska drama danas? Sanja Nikčević navodi da su ukoričeni tekstovi nastali u posljednjih dvadeset godina, s dodanim uvodima iz 2008. s današnjom perspektivom na prije obrađenu temu, i da zajedničkost okupljenih tekstova proizlazi iz očišta autoričina zanimanja za povezanost društva i teatra, za fenomene suvremenoga teatra i zagovaranja dramskog teatra, i da su njezina razmišljanja „polemička, žustra i energična“. Dodali bismo: s obzirom na čest svađalački ton u razgovorima o drami i kazalištu u hrvatskom i europskom te svjetskom kronotopu zapravo dobroćudna i dobrodušna, ali i potrebna. I studentskoj populaciji koja se tek uvodi u hrvatsku dramu i kazalište i kazališnim stvaraocima i teatrolozima koji traže dijalog i svjetskoj javnosti koja o hrvatskim suvremenim dramama i temama treba i mora doznavati iz različitih gledišta. Napokon: Što je nama Hekuba ili kako je Hekuba postala hrvatska drama danas?