Fascinacija mračnom stranom

Iz ciklusa Hommmage ŕ Dubrovnik, 1993.

Kada se govori o Murtićevim ratnim ciklusima, trenutno izloženim u Umjetničkom paviljonu, dolazi na um pridjev antiratno te osuda rata kao osnovna poruka tih ostvarenja. No postoji li razlika između ratne i antiratne umjetnosti? Stanley Kubrick je, recimo, radio tu distinkciju između svojih filmova Polja slave i Full Metal Jacket, prvi nazivajući antiratnim, drugi ratnim. Oto Bihalji-Merin razlikuje Picassovu antiratnu Guernicu i Dalíjevu Meku konstrukciju s kuhanim grahom: predosjećanje građanskog rata riječima „Picasso je okrutnosti počinjene nad ljudima slikao kako bi sudjelovao u njihovom prevladavanju, dok ih Dalí vidi kao neumitne u prirodnom toku nastajanja i nestajanja“ (Re-vizija umetnosti). Antiratna umjetnost trebala bi ukazivati na autorov pacifistički sentiment i suosjećanje sa žrtvama pokazujući užase rata. No nije li svaki prikaz rata nužno povezan s prikazima nekih užasa? I tko može reći da upravo neka antiratna djela nisu na nekoga djelovala mobilizirajuće (dakle ratno poticajno), recimo spomenuta Guernica ili Jama Ivana Gorana Kovačića u borbi protiv fašizma? Teško je klasificirati djela po intenciji autora, pa ako ih već veže zajednička tema – prikaz rata, nazovimo ih naprosto prema njoj ratnima.

Ovdje izložene crteže zovemo tako s punim pravom, jer teško je sjetiti se nekoga hrvatskog slikara druge polovice dvadesetog stoljeća koji je tako dobro prikazao fenomen rata kao Murtić. Izložena djela tematiziraju razaranja i pokolje od Holokausta do Domovinskog rata, ali svi crteži mogu poslužiti kao opća metafora za svaki rat. Prije Zagreba ciklusi su bili izloženi u uništenoj sarajevskoj vijećnici, kao jednom od najvećih simbola ratnog uništavanja u novijoj povijesti. Crni panoi u Umjetničkom paviljonu, prema riječima Branka Franceschija na otvaranju, sugeriraju masovnu grobnicu. U središnjem dijelu nalazi se nekoliko uvećanih crteža kostura u light boxovima. Takvo istaknuto mjesto za simbol smrti podsjeća na srednjovjekovne plesove smrti Francesca Trainija u Pisi ili Vinceta iz Kastva u Bermu. Ideja podsjeća na srednjovjekovne preteče i zato što ti prikazi trebaju biti postavljeni u javnom prostoru, po cijelom gradu, u funkciji promidžbe izložbe.

Slikar koji se istaknuo energičnim i ekspresivnim koloritom na svojim apstraktnim platnima te mediteranskim krajolicima intenzivnih, tamnih boja i samouvjerena crteža, izražavao se u mračnim ciklusima jednako virtuozno. Glavni lik, gotovo amblem, izložbe jest kostur – drevni simbol smrti koji se ponavlja u sigurnim potezima debelih linija, karakterističnih za slikarevo stvaralaštvo. Boje su uglavnom crne s dodatkom crvene, boje krvi koja doprinosi dojmu krika, grča, straha, te rjeđe žute i plave. Na većini crteža kostur doživljava brojne mutacije i varijacije svjedočeći o slikarevoj maštovitosti.

Najstariji ciklus na ovoj izložbi je Skopje u tvojim očima iz 1964, koji naslov duguje pjesmi Jure Kaštelana. Riječ je o katastrofalnom potresu što je pogodio Skopje godinu prije. Prirodna katastrofa prikazana je spletom linija i akvareliziranih ploha u kojima se mogu očitati likovi ptica, ljudskih ruku ili konja. Iako ovdje nije riječ o ratnim razaranjima nego o prirodnoj katastrofi, crteži se stilom savršeno uklapaju u kontekst izložbe. Uostalom, čemu ograničavati prikaze stradanja i razaranja samo na ratne užase, kada priroda nije ništa manje okrutna u procesima uništenja. Primjerice, Voltaire je u Candideu brojnim užasima kojima je krivac čovjek dodao i potres samo ističući (nasuprot idealistima koji u prirodi vide savršen, božanski red) da su prirodne sile često nesklone ljudima i da čovjek nije jedini krivac svih užasa na svijetu.

Izloženi su i crteži za drugu verziju Kovačićeve Jame iz 1984, koju je radio u suradnji sa Zlatkom Pricom (kao i prvu, poznato partizansko izdanje iz 1944). Jama iz 1984. djelo je u kojemu se isprepleću apstrakcija kao potez i figuracija svedena na znak. Ona nema kvalitetu spomenutoga prvog izdanja, jer je riječ o nizu monotonih i pomalo shematiziranih kompozicija, no pokazuje mračne preokupacije koje su ušle u Murtićevo slikarstvo ciklusom Oči straha iz osamdesetih.

Na slikama tog ciklusa, kao i ovdje izloženim crtežima, vidimo hipertrofiju kružnih oblika koji zaista asociraju na oči te niz cik-cak poteza i linija koje ispunjavaju plohu izazivajući nemir i tjeskobu. Oči straha stvaraju nelagodu u promatrača i svojom kolorističkom dispozicijom. Riječ je najčešće o bijelim linijama koje su energično i odrješito povučene na crnoj pozadini. Takvi akcenti bijelog na crnome asociraju na bljeskove, na nešto što neartikulirano, pa stoga i opasno izvire iz nepoznanice noći. Druge boje također su rabljene kako bi istaknule jak kontrast s pozadinom, koji proizlazi i iz njihova karaktera i iz naglih poteza. „Oči“ na crtežima čudovišne su forme koje gledaju nas, ali i zrcalo našega straha pred nepoznatim. Strah je potenciran upravo tim velikim očima, jer iako te oči djeluju kao da se boje nečega, one proizvode našu tjeskobu i strah. Osjećaj koji pobuđuju crteži iz serije usporediv je s brzom i neposrednom stravom koju gledatelj osjeća pred Caravaggiovom Meduzom iz 1599, a koja proizlazi ne toliko od mnoštva zmija i krvi koja štrca iz vrata tog mitskog čudovišta, nego ponajprije od izraza strave na njezinu licu. Intencija te slike bila je prikazati čuveni Meduzin pogled koji je ljude pretvarao u kamen. Izraz straha je, ironično, najstrašniji izraz ljudskoga lica, što dobro znaju redatelji horor-filmova. Oči straha svode strah na znakove koji tek podsjećaju na nešto iz stvarnoga svijeta, ali već spomenutim formalnim postupcima izazivaju željene reakcije publike.

Ratni ciklus L. A. iz 1994. manje-više oponaša Picassovu maniru u crtežu segmentiranih dijelova tijela i zbog toga nije osobito izvoran, ali iznenađuje upravo pikasovskom sigurnošću poteza tada već sedamdesetogodišnjeg umjetnika, koji cijeloga života nije izgubio vitalnosti ni stvaralačkog žara.

Ciklus Hommage a Dubrovnik prikazuje taj mediteranski grad čije su boje i bogata povijesna tradicija bili nadahnuće mnogim likovnim umjetnicima od Dobrovića do sama Murtića, u plamenu rata koji ga je zahvatio početkom devedesetih, kada su mnogi spomenici pretrpjeli oštećenja. Zanimljivo je gledati kako je Dubrovnik kojim se slikar bavio u vedrim kolorističkim crtežima i grafikama transformiran u crno-bijelu masu segmentiranih kupola, zvonika i ljudskih udova nad koje se nadvijaju crvene plohe plamena ili krvi, kosturi ili guste spiralne linije na crnoj podlozi koje djeluju prijeteći i košmarno.

Iznimno je zanimljiv ciklus Kadaveri, nastao tijekom devedesetih. Riječ je o kosturima koji su okićeni medaljama i odličjima s hrvatskim nacionalnim simbolima, a jedan oko svog prsnog koša ima svečanu lentu. To mogu biti kadaveri nikad odlikovanih, neznanih boraca, ali i kritika vojnih vrhovnika prikazanih kao sijača smrti. Bezbroj Murtićevih kadavera zapravo su i jedno i drugo. Njihova poruka podsjeća na beskompromisnu Krležinu ratnu poeziju, prozu i dramu koja u naturalističkim i snažnim slikama prikazuje rat kao suvremeni trijumf smrti. Tako drama U logoru prikazuje dekadenciju zapovjednog kadra; pjesma Plameni vjetar donosi viziju potpunog rasapa modernog društva; novela Baraka pet be pitanje smisla ljudskog postojanja koje muči bolesnika u ratnoj bolnici razrješava njegovim padom u izmetom napunjenu noćnu posudu. Sve to nalazimo u Murtićevim ratnim ciklusima. Poput Krleže Murtić se nije bojao nazvati stvari pravim imenom. Rat je prikazan kao ono što jest u krajnjoj konsekvenci: jednostavan spoj naredbe (što sugeriraju medalje koje znače autoritet) i ubojstva (što sugeriraju kosturi).

U ovim prikazima sveprožimajućeg zla rata ima osude, gnjeva, pobune, tvrdoglava nepristajanja na apsurdne pokolje. Ali tu je svakako i velika fascinacija destruktivnom ljudskom energijom. Ona je potaknula slikara koji je širokim potezom slikao vedre i energične kompozicije da s lakoćom prodre u mračnu stranu čovjeka. Bez te fascinacije sigurno ne bi nastalo toliko izvrsnih proživljenih i mračnih djela.