Crni fado

Portugalski koreograf Hugo Viera (Lisabon, 1974) relativno je rano završio plesačku karijeru u Lisabonskom baletu i u nekoliko njemačkih ansambala te se od 2003. posvetio koreografiranju. U Zagreb je došao s glazbom svoje domovine, koja često potiče baletna uprizorenja. Praizvedba Varijacija u f.ado molu nadovezala se na blok izvedbi Labuđeg jezera u koreografiji Dereka Deanea pa je zagrebački baletni ansambl u kratko vrijeme mogao pokazati svoj raspon izražajnosti između bijeloga i crnog u baletu.

Kako se tri glavne prvakinje Baleta HNK koje nose repertoar još nisu u dovoljnoj mjeri oporavile od ozljeda da bi mogle ponijeti Labuđe jezero, za šest ovosezonskih izvedbi pozvane su inozemne gošće. Prva od njih, Japanka Erina Takahashi, starija prvakinja Engleskoga nacionalnog baleta, balerina je sitne figure i kratkih ruku pa, unatoč sigurnoj tehnici, ne može dočarati eteričan lik Bijele, ni u punoj mjeri lik Crne labudice. Druga gošća, Slovakinja Nina Polakova, mlada solistica za manje uloge Bečkog baleta, pokazala se kao plesačica profinjenije tehnike, čistih pozicija i lijepih ruku. Svoj prvi nastup u ulozi Labudice i vjerno dočarana oba lika može pamtiti s ponosom. Njihovi partneri u ulozi princa Siegfrieda bili su mladi, novoangažirani zagrebački solist lijepe budućnosti Dmitrij Timofejev i uvijek rado viđen, profinjeni Princ Antona Bogova.

Nakon bijeloga baleta zagrebački ansambl prionuo je portugalskom fadu. Hugo Viera htio je prikazati možda manje poznatu stranu toga popularnog žanra, koja radije pjeva o nesreći negoli o sreći, onaj melankolični fado choradinho u mol-tonalitetima. Polusvijet lisabonskih predgrađa postavljen je u crnini pozornice s pokretnom rastvarajućom scenografijom Dinke Jeričević koja omogućava raznolike prizore za nasilje, samoću, strah, razočaranje, kletve i nepravde. Glazbena podloga donosi poznate interpretacije fado balada Marize, Camanéa i Amálije Rodrigues te u nekoliko brojeva živi nastup izvrsne Jelene Radan i njezinih gitarista Marija Stojana i Joška Tomića. Svjetlo Denija Šesnića upotpunilo je ugođaj. Kostime su osmislile Dženisa Pecotić i Emina Tataragić.

Koreografu se ne može zamjeriti što je svoj doživljaj svijeta prikazao crnim ako ga tako osjeća. Ali to bi neizbježno trebalo nositi tragiku, a tragika se iz te predstave nije mogla osjetiti. Sat vremena bilo je predugo za jednoznačan glazbeni i koreografski ugođaj te jednoličan tijek od početka do kraja bez gradacija i vrhunaca. Vierin je koreografski jezik skučen, a mašta ograničena. Vidjelo se to najbolje na primjeru plesača, stopljenih u jednoličnu ansambl-masu, u temi u kojoj sudbina pogađa pojedinca i svaki bi pojedinac trebao nositi i izraziti vlastitu nesreću. Edina Pličanić, Mirna Sporiš, George Stanciu, pa i Ksenija Krutova i drugi, mogli su po svojim predispozicijama dati mnogo više, ali im Hugo Viera nije to omogućio. Baš kao što je svjetlo i sunce, koji postoje usprkos svemu, prigušio do zagušenja. A fado pjesme ne bi tako obuzimale kada ne bi vidjele čuveno svjetlo na kraju tunela ili omogućile katarzu da se može nastaviti dalje.