Camus i pobuna sutrašnjice

Danas treba čitati Pobunjenog čovjeka jer se ta knjiga iz 1951. tiče naše budućnosti. To bi nas moglo začuditi, obzirom na to koliko se toga odonda promijenilo. Marksistički totalitarizam, glavna meta Alberta Camusa, gotovo je nestao. Od komunističkoga carstva koje je vladalo velikim dijelom svijeta rijetki preživjeli primjerci kao Sjeverna Koreja neobične su pojave poput Amiša. Što se tiče same ideje revolucije, koju Camus pronicavo kritički analizira, ona je iz istih razloga zauzimala središnje mjesto u okviru ondašnjeg intelektualnog obzora. Sada više nitko posebno o tome ne razmišlja, izuzev ponekih nostalgičara i fantasta.

Ipak, taj veliki esej bitno je drukčijega tona od onoga kakav imaju požutjele fotografije i arhivske polemike. Jasno, on preispituje i jučerašnja goruća, iako danas ohlađena pitanja: može li intelektualac poduprijeti Staljina? Treba li šutjeti, treba li vikati, kada se nada pretvori u stroj za ubijanje? Pribojavamo se u prvi mah da je riječ o klasičnoj „etičkoj i političkoj“ disertaciji s obveznim ulomkom o ciljevima i sredstvima, a s tek ponešto razvodnjene misli u mnogo retorike. Zli jezici toliko su napadali Camusovu „kvazifilozofiju“ da bi se mladi čitatelj mogao bojati da bude izložen vječnim banalnostima zbog jedne zastarjele aktualnosti. To je potpuno pogrešno.

To remek-djelo, naprotiv, i dalje se čini proročansko; kao da je razvoj planeta dao novu važnost Camusovim analizama, njegovim filozofskim pokušajima, koje dobivaju novi smisao s obzirom na povijesne mijene. Tako njegovi ključni pojmovi apsurd, pobuna, granica odsada ne progovaraju toliko o prošlosti koliko o našoj sadašnjosti i budućnosti. Jer apsurd nije bezvremenski. Sigurno je da se u 1951. kao i u 2008. godini ljudi neprestano pitaju što je smisao svijeta i uvijek dobivaju istu tišinu kao odgovor. Ali duboko bezumlje stvarnosti, taj „raskol između svijeta i moga duha“ koji Camus naziva apsurdom, poprima nam potpuno novi oblik. Sada znamo da se ne može isključiti konačni kraj ljudske pustolovine. Pustošenje planeta od strane androidnih grabežljivaca ne pokazuje znakove nestajanja, i da može doći do našeg nestanka, dapače zajamčena. Ima li snažnijega prikaza apsurda doli samouništenja vrste obdarene razumom? Evo za naše vrijeme najjačeg motiva za pobunu, a time i za snagu da se djeluje.

Ako je pak pobuna, kao to naglašava Camus, „jedno od rijetkih koherentnih filozofskih stajališta“, takav se zaključak nije stvorio usred nekoga teorijskog razmatranja, a ni kao posljedica filozofskih argumenata. Pobuna je u prvom redu snažna reakcija u odnosu na apsurd koji se pojavljuje u trenutku kada se kaže: “To je nemoguće“. A to ne „potvrđuje postojanje granice“. Odjednom, ono što ne smije biti tolerirano više se ne podnosi. Nema više potlačivanja, ponižavanja, nedostojanstava i nepravdi – poželjan je drukčiji svijet. A takav, čovječniji, svijet je moguć. On čak već i postoji jer, čim dođe do pobune, ona uvijek biva svojevrsna nositeljica reda, obzora, niza vrijednosti.

Pozitivna granica

Čitanjem Camusa drukčije i bolje se shvaća kako nove pobune postaju intenzivnije kad je riječ o novim oblicima apsurda. Kako pobuna ne bi bila življa nego ikada prema rastućim nejednakostima, posvemašnjem nadzoru, zaglupljivanju prozvanu kultura, ravnodušnosti prema svemu, koja prodire i u najzabitije kutke? Kako prihvatiti, primjerice, da se banke spašavaju milijardama – što je nužno – a da se ne razmišlja da bi najniži postotak tih astronomskih iznosa spasio od umiranja od gladi dvadeset milijuna djece? Pritom čitanje Pobunjenog čovjeka postaje presudno. Njegova ključna deviza „Bunim se, dakle jesam“ – i dalje je nužna.

To su, ili to ponovno postaju, bitne Camusove analize o pozitivnoj granici koju pobuna kao takva već ocrtava. Granica kao mjera i njezino prekoračenje kao neumjerenost u središtu su njegovih misli. Ako se neumjerenost dočepa pobune, ona se na kraju okrene protiv same sebe: željeli smo slobodu, a stvaramo teror. Impuls za pobunu pretače se u trajnu revoluciju, a taj bezgranični proces stvara najgoru od svih nečovječnosti, onu u kojoj donositelji pravde postaju zločincima. Treba se dakle pobuniti i protiv revolucija, nametnuti im poštivanje dostojanstva, jednostavan smisao ljudskosti.

Camusova je zasluga što je zasnovao tu temeljito razrađenu analizu genealogijom nihilizma. Od Sadea do romantičarskih dandyja, od Dostojevskoga do Maxa Stirnera, od Nietzschea do Lautreamonta, od Saint-Justa do Hegela, a da ne zaboravimo one iznimne stranice o ruskim nihilistima (Pisarevu, Bjelinskom, Netčajevu); taj pothvat ne pokazuje samo širinu Camusove kulture. On uvjerava, ako je to moguće, u činjenicu da je Camus i mislilac visokih dometa koji nema straha da će postati nesuvremen. Ta je istina često bila zaboravljana tijekom desetljeća – kako bi se Camusu naplatili njegovi veliki zločini: bio je ljevičar, ali antikomunist, bio je novinar, a i pisac koji je htio filozofski razmišljati.

No je li on u potpunosti filozof? Pitanje je nepotrebno ako se ne kaže koji je pravi smisao termina filozof, jer odgovor, naravno, ovisi o više ili manje krutoj koncepciji filozofiranja. Naime, manje je važno stavljanje etikete, koliko pronalaženje razloga za djelovanje. Camus je to već precizno rekao: „Ja nisam filozof. Ne vjerujem dovoljno u razum da bih vjerovao u sustav. Ono što me zanima jest da spoznam kako živjeti.“ U tome se njegova misao može sažeti u jednu rečenicu: treba se buniti, a da se pritom ne postane nečovječan, i treba popravljati ovaj svijet, ako je to moguće, no apsolutno spriječiti njegovo uništenje. Evo zbog čega zasigurno nema aktualnije misli.