Camus – 50 godina poslije

Alžirski Francuz i (siromašni) francuski Alžirac s primjesama španjolske krvi, čija je prava domovina – i jedina partija, kako se jednom izrazio – bio francuski jezik; pisac, filozof, novinar, pobunjenik, borac pokreta otpora, „zavodnik“, sve su to oznake koje nastoje sumirati jedan iznimno aktivan život ispunjen energičnim angažmanom na mnogim poljima i, zanimljivo je, provlače se manje-više istim redom u velikom ogledu Alberta Maqueta, napisanu još potkraj piščeva života kao i na početku tematskoga bloka u prošlomjesečnom broju književnog magazina LiRE: u povodu pedesete obljetnice smrti Alberta Camusa. Moglo bi se jednako tako i dalje nabrajati, s tek nešto više preciznosti: borac protiv fašizma i urednik Combata, ustrajni kritičar komunizma bez ljudskoga lica, ali i kapitalizma bez socijalne osjetljivosti, francuskoga kolonijalizma kao i alžirskoga terorizma u kojem je već onda slutio uspon islamskoga radikalizma, uskoga nacionalizma kao i kozmopolitizma bez zbiljske solidarnosti, zapravo svih izama koji sadašnjost žrtvuju budućnosti, a nasilna sredstva neizvjesnim i problematičnim ciljevima.

Albert Camus, oko 1950.

Pola stoljeća nakon autorove pogibije u automobilskoj nesreći njegov opus još je predmet rasprava, pa i kontroverzi, nanovo aktualiziranih najavom premještanja Camusovih ostataka u francuski Panteon. Pripovjedna proza: Stranac, Pad, Kuga, Progonstvo i kraljevstvo, nedovršeni i posthumno objavljeni Bildungsroman s očitim autobiografskim elementima Prvi čovjek i, nešto manje, dramski komadi Kaligula, Pravednici, Opsadno stanje teško da su ikada izlazili iz obzora milijunske publike. Status modernoga klasika i ulazak u školske programe, uostalom, zajamčila mu je Nobelova nagrada 1957. Francuska i svjetska kritika, uz iznimku nekoliko ideološki pristranih zelota iz prosovjetskoga tabora francuskih komunista u godinama neposredno prije piščeve smrti, dijelila je sud čitatelja o tom dosljednu i majstorski izgrađenu djelu. Zapravo ni Camus filozof nije bio manje čitan i interpretiran: Mit o Sizifu i, osobito, Pobunjeni čovjek daleko od toga da su prošli nezapaženo, ali su, barem na francuskoj intelektualnoj sceni, dobrih dvadesetak godina bili izloženi napadima, a potom šutnji i zaboravu što su ih progresisti pod Sartreovim filozofskim okriljem namijenili Camusovu misaonom nasljeđu, jer se pobunjeni čovjek nije mirio sa zbiljom staljinističkih čistki i sibirskih logora. Ni zamah strukturalizma i odustajanje od subjekta nisu pogodovali plodnijem dijalogu s idejama iz krunskoga autorova eseja. Od kraja 70-ih godina prošloga stoljeća do danas traje revalorizacija Camusove etičke, političke i filozofske ostavštine. Hrvatski čitatelji, srećom, s tim su se segmentom recepcije ideja iznesenih u Pobunjenom čovjeku i oko njega mogli upoznati što zahvaljujući Izabranim djelima iz 1971, u kojima je donesena većina važnih polemičkih tekstova iz toga doba, što u iscrpno argumentiranoj studiji koju je Jere Tarle početkom devedesetih posvetio sudbini Camusova djela.

Ne divljaštvu civilizacijskih mašinerija

Kao i većini književnika stasalih i intelektualno formiranih uoči Drugoga svjetskog rata Camusu je javni i politički angažman bio gotovo generacijski zadan, kad ne bismo znali da su izbor i odluka činili jegru vokabulara francuskoga egzistencijalizma i Camusova shvaćanja čovjeka. Od načela slobode i individualne odgovornosti kao ni od pozicije lijevog intelektualca nije odustao do kraja, premda su vjera u kolektivitet i odgađanje etičkoga u ime objektivnih povijesnih zakona postali dominanta lijeve politike u Francuskoj. No, što je danas možda i važnije, on je javni angažman – a tekstove namijenjene raznim vidovima političke borbe pisao je gotovo svakodnevno dvadeset godina – oštro dijelio od angažirane umjetnosti: „Više volim angažirane ljude nego angažirane književnosti. Imati hrabrosti u vlastitom životu i talenta u vlastitim djelima, to već nije tako loše.“ Tako nije došao u iskušenje da izda vlastiti talent i unizi svoju umjetnost do loše propagande, niti da svojim političkim idejama oduzme bilo što od njihove jasnoće i čvrstine stava.

Provodna ideja Camusova promišljanja povijesne situacije svakako je moderna kriza racionalnosti i značenja u kojoj je čovjek lišen bilo kakve mogućnosti jednoznačnih odgovora: glasovita formulacija iz Mita o Sizifu u kojoj „ljudski apel nailazi na bezumnu tišinu svijeta“ polazište je i za piščevu kritiku svih projekata koji računaju da neki oblik izvjesnosti. Relativnost spoznaje, njezin ljudski, samim tim konačni karakter omogućio je Camusu da se vrlo rano negativno odredi prema svim totalitarnim mašinerijama i ideološki pokrivenu nasilju svoga doba. Odmah nakon Hirošime, koju su mnogi njegovi suvremenici pozdravili kao čin pobjede i pravde, u Combatu je pisao: „mehanička civilizacija upravo je stigla do posljednjeg stupnja divljaštva“. Ono što je 1945. prepoznao u prekomjernoj savezničkoj uporabi sile uz pomoć moderne tehnike, a jednako se oštro suprotstavio bezobzirnim čistkama i progonima kolaboracionista po završetku rata, dobilo je svoju teorijsku eksplikaciju u Pobunjenom čovjeku.

Kritika totalitarizma i totalitarnog mišljenja kao fenomena specifična za sredinu 20. stoljeća, ali koji korijene vuče iz prosvjetiteljstva, poduzeta je kao kritika racionalnosti koja sistemski proizvodi nasilje i tako biva izjednačena s iracionalizmom. U usponu Mussolinija, Hitlera i Franca odreda popraćenim odobravanjem masa, kao i Staljinovoj revolucionarnoj uporabi terora Camus je vidio pljusku prosvjetiteljskoj vjeri u napredak i ljudski razum. Štoviše, kao osnovna značajka totalitarne prakse pokazala se racionalizacija zla i podčinjavanja čovjeka, sustavna prijevara, serijska proizvodnja smrti i njezino birokratsko obezličenje. Otprilike istodobno Adorno je pojavu koncentracionih logora sarkastično proglasio konačnim ishodom ideje o funkcionalističkoj arhitekturi. Na idejnom planu glavna meta Camusove „dekonstrukcije totalitarizma“ apsolutna je prevlast ideologije u svim totalitarnim sustavima, odnosno nihilizma koji je nužno sadržan u svim utopijskim projektima koji u ime svjetske povijesti (besklasnoga društva, arijske nadmoći) niječu vrijednost ovoga sada i ovdje. Iz pozicije kozmičke nužnosti budućnosnih ciljeva doktrina, iza koje se redovito skriva totalitarni subjekt, opravdava rasni i klasni teror, a njezine univerzalne pretenzije ne toleriraju posebnosti i pravo na razliku.

Kao umjetniku riječi Camusu je posebno stalo da prokaže radikalno izokretanje jezika koji je također operacionaliziran u totalitarnim režimima i propušten kroz nihilistički filtar. Dijalog i normalne međuljudske odnose, međusobno uvažavanje i razumijevanje u takvim društvima zamjenjuju propaganda i polemika, za francuskoga pisca, samo različite emanacije monološke svijesti. U Pobunjenom čovjeku aforistički zaključuje: „A na pozornici, kao i u životu, monolog prethodi smrti“. Možda i zbog toga, Camusov literarni modernizam, premda je Stranac donekle revolucionirao jezik francuske pripovjedne proze, nikada nije izlazio iz granica umjerenoga eksperimenta i otvorenosti čitatelju. Sam je pisac to nazvao „povratkom klasicizmu iz skromnosti“, po ugledu na Gidea, kod kojega ga je oduševljavalo što „filozofski spekulira običnim riječima“. Njegove literarne tehnike, premda ih je bio izrazito svjestan, svodio je na funkciju alata. Njegov filozofski izraz nikada nije naginjao suhoj analitičnosti i specijalističkom vokabularu, što je otvaralo prostor protivnicima Pobunjenoga čovjeka da dijagnozu i kritiku moderniteta provedenu u toj knjizi proglase nekompetentnom.

Pobuna i humanizam

Nasuprot totalitarnoj svijesti, i u svom najopsežnijem eseju kao i u kraćim ogledima i polemičkim tekstovima Camus je isticao vrijednost pobune, sposobnost da se kaže ne i svijest o ljudskim pravima. Razvoj alžirskoga sukoba, koji ga je već i zbog zavičajnih veza strasno zaokupljao, otvarao mu je oči za besmislenost nasilja i prednosti društava s uznapredovalim socijalnim institucijama kao i znatno boljim materijalnim okruženjem. Razvoj demokracije, prava manjine i poboljšavanje životnih uvjeta kao skromnije, ali čovjeku primjerenije političke ciljeve pretpostavio je globalnim projektima promjene ljudske naravi, zbog čega je za života kritiziran i slijeva i zdesna, da bi potom uslijedila vremena u kojima su te slabašne i zastarjele humanističke vrednote izrazito dobile na cijeni. Modernom pretjerivanju u racionalizaciji institucija i porobljavaju svijeta (tehničkom i političkom), s jedne strane, i revolucionarnom entuzijazmu s druge, kao alternativu ponudio je mediteransku misao uspostavljanja prave mjere i samovoljno postavljene granice. Jer, dopustimo da nas Pobunjeni čovjek još jednom podsjeti: „Apsolutna se sloboda ruga pravdi. Apsolutna pravda niječe slobodu. (…) Apsolutno nenasilje negativno zasniva ropstvo i njegova nasilja; sustavno nasilje pozitivno uništava živu zajednicu i biće što ga od nje primamo.“ Odrekavši se utopijskoga nihilizma, on nikad nije postao obožavatelj građanskoga poretka i njegovih institucija moći, niti je odustao od koncepta pobune i aktivističkoga humanizma i, uza sve prijepore kojima je otvoreno njegovo viđenje svijeta, pružio primjer rijetko dosljedna i hrabra autora koji promptno promišlja goruća pitanja svoga doba.

Epohalni pisac

Tako je Camusovo djelo prešlo put od zarana slavljena književnika, ovjenčana aurom heroja pokreta otpora, do prešućivana pisca kojem se neko vrijeme zbog neprihvatljivih političkih i filozofskih stajališta niječu i literarne kvalitete da bi danas eventualno dijelio mjesto u Panteonu s Voltaireom, Hugoom, Zolom i Malrauxom; od „filozofa za završne razrede gimnazije“, „jadnog mislioca“ koji „naklapa u parabolama“, kako ga je podrugljivo nazvao Jean-Jaques Brochier na vrhuncu progresističkih napada na njegovu misao koja je započela nakon objavljivanja Pobunjenog čovjeka 1951, do vidovitoga pisca i anticipatora mekane postmoderne, čak i ekološki utemeljene misli – u časnom društvu Hanne Arendt – kako je to potkraj osamdesetih, u bitno drukčijim okolnostima, ali i manje opterećen francuskim političkim miljeom formulirao Jeffrey C. Isaac. Istina, proces Camusove političke, a djelomično i filozofske rehabilitacije, i u Francuskoj je dotad već bio gotovo dovršen. Bio je, prema riječima Shoshane Felman neumoljivi „svjedok i kroničar zala 20. stoljeća“, djelujući u vremenima kad se književnika, bez imalo ironije, smatralo glasnikom društvene savjesti. I, da ga još jednom parafraziramo, ako svojom literaturom nije smanjio količinu bijede i patnje u svijetu, zasigurno je nije uvećao. Može li se od pisca, čiji su sjajan stil i epohalna vrijednost njegovih pripovijesti odavno prošli kritičku provjeru, uopće više zahtijevati?