Brutalno kazalište užasa

Nakon romana Kao kad progutaš brdo balona (2004), tiskana na preporuku VBZ-ova žirija kao jedan od najkvalitetnijih rukopisa prispjelih na natječaj za neobjavljeni roman 2002, pa nakon Večernjakove lanjske prve nagrade za kratku priču, nedavne najave iz Profila da će objaviti izvrsnu knjigu pripovjedaka Zorana Malkoča (1967, Nova Gradiška) valjalo je, uz dužan oprez, primiti i s primjerenim respektom. I to s respektom koji se nametao upravo zbog već spomenutih činjenica, a ne zbog prikrivenih ili sofisticiranih marketinških trikova. No i oprez i respekt postaju suvišni u času kad knjiga stigne čitatelju u ruke, kad postane jasno što su marketinške (pred)radnje, a što knjiga doista jest s obzirom na svoju literarnu vrijednost. Sad kad se Malkočeva zbirka od 26 priča pod zajedničkim naslovom Groblje manjih careva (ur. Roman Simić Bodrožić) pojavila, može se reći da su najave imale ne samo reklamni smisao nego i ozbiljno književno pokriće.

Kao i u svom debitantskom romanu, radnju priča Malkoč je smjestio u ratno (manji dio) i poratno vrijeme, a zbivaju se u većini u slavonskom gradiću, zacijelo u piščevoj Novoj Gradiški, i okolini; na to upućuju i neki jezični signali u dijalozima – npr. karakterističan slavonski leksik (baja), ikavica (čovik, pisma, vridim), „pojedeni“ glasovi u pojedinim riječima („…ak ti nemaš niš protiv. Sam par dana…“). Malkočeve priče – a mogao je iz ove građe nastati i roman, s obzirom na vrijeme i mjesto zbivanja i na likove koji „šetaju“ iz priče u priču – napučene su gubitnicima, marginalcima, autsajderima, likovima s velikim, često nepremostivim duševnim, materijalnim, etičkim ili kakvim drugim problemima. Birtija kao najčešće poprište zbivanja, potoci alkohola, uživanje droge, likovi ispunjeni nezadovoljstvom i razornim bijesom te svakovrsno nasilje sugeriraju sliku društva u posvemašnjem kaosu i rasapu vrijednosti. Očito je da autor efekte koje želi postići traži ponajprije u estetici ružnoga. Umjetnost se, piše Adorno u svojoj Estetičkoj teoriji, „ne iscrpljuje u pojmu lijepog nego, da bi ga ispunila, ima potrebu za ružnim kao njegovom negacijom“. I dodaje: „Ono što je društveno ružno oslobađa snažne estetske vrijednosti.“ Isticanje ili gomilanje odvratnog, fizički odbojnog, društveno neprihvatljivog upravo najjače denuncira, prokazuje svijet koji autor stvara i reproducira na osnovi takve građe. U priči Prepariranje, u kojoj se govori o vojnoj postrojbi koja je osvojila i razorila neko selo, pripovijeda se o tome kako je lik nazvan Morbido 33 Kunst prošao put od mladića koji je „živio poeziju od jutra do mraka“ pa do „vidi me sad, življi no ikad sijem smrt“. Neutralnost, hladnoća, ponekad i cinizam s kojim pripovjedač, ujedno i lik u priči (u svima uvijek isti; Velimir), opisuje ubijanje čovjeka na samrti, potom loptanje otkinutom ljudskom glavom („Protiv svih!“ „Samo igraj, ti si tu da igraš!“) djeluju na čitatelja šokantno i pobuđuju snažan osjećaj užasa i odbojnosti, u krajnjem antiratnog raspoloženja.

Slične snažne učinke na čitatelja ostvaruje i priča Kako me nogirala Mala Snena Smrt, u kojoj su na jednoj strani domaći likovi „na samoj granici između dva svijeta“ (života i smrti), „tek izašli iz krvave klaonice“ i u kojoj glavni lik/pripovjedač može funkcionirati samo pijan. Njima su nasuprot, kao antagonisti, stranci – „unproforci, sladoledari i ostali sofisticirani maroderi koji su se zalijetali u Slavoniju po svoj komadić leša“. Reprezentira ih irski pukovnik Bill, kojega pripovjedač predstavlja ovako: „Namirisan, kultiviran i zaobljen, peder kao i svi prije njega, Francuzi, Nepalci, Mađari, Argentinci“ (eto građe za malu imagološku analizu). No u ovoj priči zapravo je najzanimljiviji emocionalni obrat koji doživljava pripovjedač/lik – nalazeći mjesta za osjećaj ljudske prisnosti i nježnosti u prostoru totalnog fizičkog i psihičkog rasula – obrat koji je autor također realizirao postupkom u čijoj su podlozi elementi estetike ružnoće.

Na citatnim varijetetima Malkoč je izgradio izvrsno komponiranu i uzbudljivu pripovijetku Romeo i Liputin (nomen est omen; Malkoč inače rado, uvijek funkcionalno, poseže za književnom tradicijom, kao što je u ovom slučaju posudio imena iz djelâ Shakespearea i Dostojevskoga. Posuđuje i naslove, malo preoblikovane: Slovo o ljubavi Igorovoj – Slovo o vojni Igorevoj; a za potrebe priče oživljava i pisce iz različitih vremena kao što je to učinio s Dostojevskim, Harmsom, Bukowskim i Marinkovićem u priči Tren kad sam prizivao najjačeg pisca na svijetu). Suradnja krčmara Liputina i „dramskog pisca, fluidnog poduzetnika, bivšeg specijalca“ Romea puca na kraju „zbog čisto literarnih razloga“. Dramatičar je naime poželio u Liputinovoj birtiji svojim Brutalnim kazalištem užasa „pomicati granice u scenskoj umjetnosti“, ali je očito precijenio recepcijski potencijal svoje publike – uglavnom sarajevskih izbjeglica sa svih strana svijeta: publika je naime šok „kazališne iluzije“ (doduše radikalne i brutalne, jer je usred predstave u krčmu upao naoružani autentični četnički vojvoda s pratnjom) doživjela kao šok „iluzije zbilje“. Učinak koji je Romeova predstava proizvela na publiku usporediv je s onim što ga je ostvario film braće Lumičre Dolazak vlaka na stanicu La Ciotat (1895), kad je publika u dvorani počela vrištati i ustajati sa sjedala misleći da vlak juri upravo na njih.

Malkoč vrlo uspješno u tekstove uvodi humor, od onog zabavnog, šeretskog ali rafiniranog kvesićevskog zekanja (npr. Potjera za Romeom, Ornitološka rasprava, Neželjeni mrtvac) pa do sekvencija teškog, depresivnog crnog humora: „S golog drveća visjeli su komadi opreme i mesa kao plodovi izrasli iz grana. ‘Jes to naši il njiovi?’ upita Are. ‘Isti kurac. Sve to sad mrtva priroda’, reče Zora“ (Mrtva priroda). Živosti i zanimljivosti Malkočevih priča osobito pridonosi autorova sklonost da neke situacije rješava mekšim otklonom u fantastiku (Kad sam bio bako Pila, mrtva, a u najboljim godinama, O mentodama ubijanja beštija, Groblje manjih careva), čime se kao pisac dodatno izdvaja iz tekuće prozne produkcije. Tomu se mogu pridodati i priče s bizarnim temama, duhovito obrađene i pune tempa (A mogao sam biti car, Noć kad smo jeli gliste, Ćelentanov bestijarij, Nikad više s patuljcima). Ono pak što u ovog pripovjedača treba posebno istaknuti jest sposobnost da svakodnevnim, već „potrošenim“ temama priđe na originalan način tako da djeluju svježe, „kao nove“, pritom zanatski zrelo i stilski vješto oblikovane.

Malkočeva zbirka priča Groblje manjih careva važan je datum u novijoj hrvatskoj prozi.