Autentična slavonistika

Od početka kroatističke karijere u ranim šezdesetim godinama prošloga stoljeća Stanislav Marijanović okrenut je vlastitu slavonskom prostoru i zavičajnim temama, gdje je našao široko polje istraživačkih mogućnosti, i gdje je do punoga izražaju došla njegova znanstvenička vlastitost, upornost i kreativnost. Sustavno je i uporno istraživao arhivsku građu i izvore crpeći spoznaje o književnoj i kulturnoj slici Slavonije i zaslugama prethodnika za njezina već istražena područja, a bogat i raznovrstan opus potvrđuje ga danas kao izvrsna poznavatelja književnih pojava, temeljita i pouzdana istraživača i promicatelja kroatistike. Polazeći od zahvata u književnu baštinu cijelih razdoblja, posebno se bavio istraživanjem osječkih tema i zaslužnim osobama iz bliže i dalje prošlosti, a stigao je pisati i prikaze knjiga i posvetne tekstove, gdje se na neposredan i topao način oduživao prijateljima i kolegama.

Mirko Ćurić, Julijana Matanović, akademik Ante Stamać, Katica Čorkalo Jemrić, Stanislav Marijanović

i Božidar Petrač na tribini Društva hrvatskih književnika organiziranoj u povodu Marijanovićeva 75. rođendana

Objavljena u desetinama i desetinama bibliografskih natuknica, u časopisima, zbornicima i monografijama te vlastitim knjigama, Marijanovićeva je slavonistika autentično autorsko djelo, trajno otvoreno novim čitanjima i stručnoj provjeri. Uključivši se još davne 1978. u naše najstarije književne dane, Dane hvarskoga kazališta, unosio je u njihov mediteranski duh i sadržaj prinose iz sjevernohrvatskih, slavonskih strana, sumirajući u instruktivnom pregledu kazališni život u Slavoniji 18. stoljeća i rezultate prethodnih istraživanja sadržanih u prilozima malobrojnih književnih povjesničara, Prohaske, Fanceva i Matića te osječkih autora Bösendorfera i Firingera, kojima je građa u samostanskim knjižnicama i obiteljskim arhivima bila najdostupnija. S istančanim osjećajem za potankosti i rijetkosti baštinskih teatralija, progovorit će o raznovrsnim oblicima kazališnog života: isusovačkoj i franjevačkoj crkvenoj drami, đačkomu kazalištu i deklamacijama, priredbama na latinskome i hrvatskom jeziku, njemačkom građanskom teatru i predstavama stranih putujućih družina te izvornim i prerađenim tekstovima, a na prostoru Baranje s mjerom će uključiti i mađarske dramske autore u zajednički duhovni prostor regije. Nastojeći uporno demantirati prononsirane teze o književnoj, kazališnoj i kulturnoj pustoši turske i postturske Slavonije, potkrepljuje svoje tvrdnje činjenicama iskopanim iz tame neznanja i zaborava. Pišući pak o kazališnom amaterizmu našega doba kao regionalnoj specifičnosti, bilježio je pojave, imena i događaje u stanju nastajanja, kojima bi se u dogledno vrijeme zametnuo svaki trag.

Otpočetka je upozoravao na ograničenja kojima se izvrgava svaki onaj tko odluči baviti se starijom slavonistikom, a dok je osobno svladavao prepreke nastojeći da ih je što manje, bio je spreman ponuditi više od poznatoga, dometnuti novi podatak, nepoznati tekst ili tek otkriveni zapis. Njemu dugujemo prve cjelovite rasprave o reformaciji i protestantizmu u Slavoniji i Baranji za turske vladavine, gdje do izražaja dolazi vidljiv napor da osvijetli i same naznake književnih i kulturnih gibanja u tami srednjovjekovlja. A iz nezahvalne pozicije znanstvenika u međurječju, pogleda uprta prema Dubrovniku i Gunduliću, pisat će o slavonskim baroknim pjesnicima istinski opterećen zakinutošću svoje uže domovine, a ipak svim srcem brani skromnu baštinu sa svrhom da se Slavoniji prizna književno postojanje i u stoljećima prije osamnaestoga. Svjestan je on i nedostatne istraženosti dopreporodnih pisaca i slavonskih iliraca, pa se zdušno zauzima za revalorizaciju i tih književnih razdoblja.

U članku Slavonska zavičajna književnost Marijanović je već sredinom osamdesetih godina otvorio raspravu o odnosu nacionalne književnosti i njezinih pokrajinskih izdanaka, koja se osobito rasplamsala nakon Domovinskoga rata, kad je stradanjima izmučena Slavonija – zaslužna za dobivanje rata s utegom vukovarske epopeje kao glavnim argumentom – izražavala snažan osjećaj samosvijesti i posebnosti, što je u redu sve dotle dok se slavoničnost i šokaštvo ne pokuša izjednačiti s hrvatstvom. Zauzevši u tom pitanju određen stav, Marijanović upozorava na odnos zavičajno – domovinsko kao podređenu i nadređenu kategoriju, gdje zavičajni književni izrazi, rođeni „iz zagrljaja zemlje i jezika“, participiraju u raznolikosti nacionalne književnosti te dakle nisu corpus separatum, nego entiteti koji čine slojevit i bogat nacionalni identitet.

Brojne su i osječke teme, bogata Marijanovićeva essekiana, kojom je zadužio slavonsku metropolu uvrstivši se među istinske njezine zaslužnike. Pisao je monografiju o Osijeku kao gradu duha i srca, trostoljetnom književnom i kazališnom središtu s tradicijom hrvatskoga i njemačkoga teatra, s visokim učilištima i razvijenim školstvom, donijevši u suautorstvu sa Stjepanom Sršanom 205 biografija poznatih Osječana od turskoga do suvremenog Osijeka. Pisao je o studiju glume, književnim, koncertnim i kazališnim pojavama, o hudožestvenicima na osječkoj sceni, a navodimo i vrijedno dokumentacijsko istraživanje o osječkim književnicima u hrvatskoj moderni i njihovoj suradnji u bečkom modernističkom časopisu Mladost. Velika je njegova zasluga znanstveni skup i istoimeni zbornik Književnost u Osijeku i o Osijeku od početaka do danas, gdje je skupio i za tisak priredio 42 autorska teksta. Da nije ništa drugo učinio, i to bi bilo dovoljno za dostojno mjesto u povjesnici njegova grada, a on ga je višestruko zadužio, među inim iznimnom monografijom Hrvatsko pjevačko društvo Lipa u Osijeku, primjerom autorske akribije. Zahvaljujući njemu Lipa je dobila monografiju potkrijepljenu obiljem ilustrativna gradiva: portreta, plakata i programa, nagrada i priznanja, diploma i povelja, skupnih fotografija, zborova, dramske i tamburaške sekcije, a tu je i Strossmayerovo pismo kojim pristupa Lipi kao utemeljiteljni član, zahvalnice državnika i uglednika, grbovi, odličja i jubilarne plakete. Posebno su dokumentirana poglavlja Društveni vodič, s imenima uprave i odbora, te Biografski vodič koji sadrži 120 biografija Lipinih uglednika, tako da je fenomen lipaštva u dugoj stodesetogodišnjoj povijesti (1876–1986) osvijetljen sa svih strana i uzorno dokumentiran. Zanimljiv je primjer i knjiga 70 godina učiteljske škole u Osijeku 1893 –1963, koju je Marijanović samo uredio i nema u njoj vlastiti tekst, ali je dokumentaristički pristup očigledan i u uredničkome poslu, i razvit će se do prepoznatljivih standarda dajući svemu što je radio pečat osobnosti.

Nekoliko se desetaka članaka može svrstati u natuknicu velikana i istaknutih imena, gdje se češće susrećemo s dvojicom, Katančićem u osam i Strossmayerom u pet članaka, a Strossmayer je bio tema i dvaju Marijanovićevih projekata i međunarodnoga znanstvenoga skupa iz kojega je proizašao opsežan zbornik Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera (2008). Pisao je o velikima i onima iz Barčeve sintagme „malenih“, o starijim piscima i suvremenicima. Uz Krležu, tu su Peić, Radauš, Supek, Slamnig i Tomaš, od starijih Blaž Tadijanović, Relković, Fermendžin, Ibrišimović, Stjepan Brođanin i deseci nenavedenih, a od povjesničara Matić i Prohaska. Svestrano je i svesrdno istraživao, uspoređivao i prosuđivao, vezao se uz one koje je proučavao pišući o njima u više navrata s ljubavlju i znalački. Prigodna mu je slavonistika zastupljena u predgovorima, pogovorima, prikazima i nekrolozima, i također pokazuje kako je volio kolege pišući im tople i nadahnute proslovne i pogovorne riječi u knjigama, opraštajući se s prijateljima, Blažekom, Peićem i Gardašem, u žalobnim trenucima.

A kako je doista riječ o originalnu autoru, lako je uočiti određene odlike njegova diskursa i stanovita stalna mjesta te ih svesti na zaključna zapažanja. Trajno zauzet istraživanjima nepoznate ili manje poznate građe, Marijanović voli prebirati po skrivenim i teško dostupnim izvorima, a kako je gotovo cijeli svoj znanstvenički vijek posvetio starijoj hrvatskoj književnosti, uvijek je spreman na mukotrpno traženje i iščitavanje starih grafija i autografa, na njihovu transliteraciju i transkripciju te pomnu raščlambu s vlastitim interpretativnim zahvatima i užljebljenjem u već istražen slavonistički i kroatistički korpus.

U svojim člancima, obično na završecima, rado prilaže nepoznate tekstove, cjelovite ili fragmentarne, diskretno se pritom radujući što je baš on imao sreću otkriti ih, opisati i ponuditi na oglede zainteresiranu čitatelju i struci. Tako je činio kad god je mogao, donoseći nam dijalog između Kolumbine i Hanswursta s kraja trećega čina Judite nepoznata autora, prijevod psalma iz Mecićeva Cvitka kao ilustraciju „spretna izraza i jezične čistoće“, nepoznatu pjesmu Osijek Krunoslava Johanidesa ili pak Topalovićevu posvetnu pastoralu, dok je proznih ulomaka i stihova kojima dokazuje i oprimjeruje svoja otkrića znatno više. U jednome od članaka kaže, misleći dakako i na sebe, da arhivi i knjižnice služe „onom tankom sloju znanstvenih ‘tradicionalista’“ koji vjeruju da će sve baštinjene vrijednosti dočekati svoje istraživače.

Kao autoru koji zastupa vjerodostojnost, istina mu je na prvomu mjestu, a činjenice svete. Zato se osobito trudi oko izvornosti tekstova te provjere i točnosti iznesenih podataka, a kako je znalac hrvatske nacionalne povijesti i kulture, književne mu činjenice ne lebde u zrakopraznom prostoru, već proistječu iz vremena, okolnosti i prilika – poviješću i društvenom klimom prouzročene i motivirane. Svjestan složenosti i opipljive trošnosti, pa i arhaičnosti istražene građe, namjerno je raspoređuje i uobličuje u određeni podnaslovni, brojčani ili kakav drugi natuknični sustav, ne bi li je što preglednije izložio, povezujući prethodne sa sljedećim pojavama, uzroke s posljedicama, a tekst s kontekstom.

Marijanovićev stil nije jednostavan ni lagan. On je često zasićen, a katkad i zagušen obiljem podataka i njihovim ulančavanjem u duge složene rečenice. Zato je osnovna impresija koju pobuđuje njegov književnoznanstveni izraz – retoričnost, koja jest izvorna odlika, no nismo sigurni da ona ne baštini ponešto iz starih književnih tekstova s kojima autor desetljećima druguje i vodi duge razgovore, ne bi li odgonetnuo njihov smisao i skrivenu ljepotu. Njegova je fraza često upravo barokna, obilježena gustom uporabom stilskih slika, metafora, kontrasta, poredaba, podignuta je i patetična tona, domišljatih i traženih izričaja, on bi rekao iznovljavanja, te protkana neobičnim i neuobičajenim arhaičnim riječima i osobnim novotvorinama, a njezinoj baroknoj artificijelnosti pridonosi i svrhovita primjena citata.

Danas smo itekako svjesni da bi bez Marijanovićeva udjela mnoga poglavlja hrvatske slavonistike ostala nepoznata zemlja. A oni koji polažu temelje zgradi uvijek su, pogotovo u nas, izloženi prigovorima da je i gradnja i zgrada mogla izgledati drukčije. Znao je to Relković kad je stvarao Satira, unaprijed ih prepoznavši i onemogućivši anegdotom o krivo sagrađenu tornju, a zna to i Stanislav Marjanović. Upravo je zato išao i ide svojim putem. A mi znatiželjno iščekujemo nastavak puta, na kojemu će ispisati nove stranice dosad neistražene slavonistike i kroatistike.