Arheologija u službi dnevnopolitičkih medija

Nedavno smo u uglednom hrvatskom tjedniku čitali tekstove novinara Plamenka Cvitića o arheološkim istraživanjima u Republici Hrvatskoj tijekom posljednjih godina (Nacional 741 i 742). Uz osnovnu nakanu koja je udovoljavala tjeralici (Wanted!), a uklopila se u recentno otkrivanje financijskih skandala svih vrsta (broje se u više milijardi kuna), došla je, eto, na red i arheologija. Ona je doduše pala kao „kolateralna žrtva“ oštrije intonirana prepada koji se teško može tumačiti brigom za arheološku struku i znanost. No ostavimo to postrani. Ono što mene ovdje zanima i o čemu ću sa svoje strane reći nekoliko riječi duboka je i nedopustiva neupućenost novinara u temeljne sadržaje i metode arheološke struke, a o tome se upustio pisati dajući ocjene, kritike i poduke.

Nalazište Palača, ostaci nadzemnih objekata lasinjske kulture

Dakako da je istina, što novinar tvrdi, da Hrvatska „nije Grčka, Egipat ili Toscana“, to doista oduvijek znamo. Kada bi tako procjenjivali Poljaci, Slovaci, Mađari, Austrijanci ili Nijemci (koji su u istoj nevolji), mogli su već odavno odustati od arheoloških istraživanja, no oni su, upravo zaštitnim arheološkim iskopavanjima većih razmjera, došli do bitno novih povijesnih saznanja. Hrvatska povijesna struka, tj. za starija razdoblja arheologija, otkriva i postupno razjašnjava naš vlastiti identitet – specifičan razvoj življenja u našoj zemlji. Upravo je taj vrlo raznovrsni, kulturno i etnički, razvoj življenja oblikovao naš identitet za čije se isticanje verbalno žestoko zalažemo.

Ključ u bravu znanja

Hrvatska leži na vrlo pogodnu zemljopisnom položaju, između juga Balkana, Podunavlja i Alpa, a ujedno je i mediteranska zemlja. Ne bi trebalo podcrtavati kako su se mnogostruki trgovački i seobeni pravci odrazili na povijest hrvatskoga prostora. Za Europu i čitav svijet, gdje se u naše vrijeme intenziviraju i umnažaju arheološka istraživanja, Hrvatska je vrlo zanimljiva i iz njezina područja očekuju se važni doprinosi. O sudjelovanju naših znanstvenika, kao i dolasku stranih u naše krajeve u radu na zajedničkim projektima, dovoljno je pregledati podatke na internetu. Za Nacionalova novinara današnja su „bespuća“ morala biti takvima i prije više tisuća godina pa tu „nije bilo mnogo za istraživati“. Novinar nadalje drži da „su već odavno dosadašnja povijesna i arheološka istraživanja u Hrvatskoj utvrdila sve što je relevantno...“. Što reći o tom mišljenju?! Dakle – ključ u bravu za dalja istraživanja i za dalji napredak povijesnih saznanja.

Nalazište Franjevac, naselje kostolačke kulture

Vara se također novinar kada misli da se važno arheološko nalazište može prepoznati unaprijed. Navest ću nekoliko nadaleko poznatih primjera. Od brojnih novijih senzacionalnih nalaza, koji su otvorili nova poglavlja spoznavanja povijesti pojedinih razdoblja, izdvajam kneževski grob iz Grafenbühla u pokrajini Baden-Württemberg. Kao razrovana nakupina zemlje, taj je humak ležao među novogradnjama i čuvao dulje od dva i pol tisućljeća nalaze koji su promijenili dotadašnja znanja o životu halštatske elite u 6. stoljeću pr. Krista. Novinaru su takve spoznaje o društvenoj strukturi prapovijesnih zajednica nevažne – antropološkoj znanosti pak iznimno važne. Isto vrijedi za najnovije senzacionalno, a posve neočekivano otkriće u Glaubergu: na posve zaravnjenu, poljoprivredno obrađivanu terenu, otkriveni su prebogati kneževski grobovi i njihov ritualni prostor s monumentalnim kamenim skulpturama. Taj je nalaz promijenio dotad važeća mišljenja o životu u ranom 5. stoljeću pr. Krista. Ti fantastični svjetski rezultati odraz su izvanredno organizirane i efikasne konzervatorske službe u Njemačkoj. No nije potrebno ići tako daleko: prije dvadeset godina otkriven je u nas prebogat i značenjem neprocjenjiv grob u Jalžabetu kod Varaždina. I taj je grobni humak bio posve zaravnan i nevidljiv na terenu. Dodajmo još samo takve slučajeve u obližnjem Novom Mestu u Sloveniji. Znači – novinarova tvrdnja da je „utvrđeno sve što je relevantno“ u prvom je redu neistinita, ali otkriva i njegovu neupućenost u temelje djelovanja i mogućnosti arheološke struke. Njegove definicije arheoloških nalaza kao „smeća“ ili „bezvrijednih otpadaka“ u svom su neznanju i neshvaćanju upravo ganutljive.

Mrlja na arheologiji

Novinar se na više mjesta u obama člancima izjasnio o kome i zašto ih piše – no zašto je pritom trebalo ovako nezgrapno dezavuirati čitavu struku! Prije svih zemljanih radova moraju se prema postojećem Zakonu o zaštiti spomenika kulture organizirati i provesti zaštitna arheološka istraživanja i, kada je potrebno, iskopavanja. Zakon je tu posve jasan. Često investitor participira u tim istraživanjima mehanizacijom i radnicima, što je, dakako, za njega financijski povoljno. Žalosna hrvatska iskustva s nedavnim uništenjem važnoga dijela svjetski slavne Salone arheolozi su ipak znatno ublažili. U vrlo nepovoljnim uvjetima, vremenskim i drugima – što je arheološka terenska svakodnevica, uspjeli su sve istražiti, dokumentirati i pokretne nalaze spasiti. Ostalo je prekriveno – asfaltom.

Da se novinar, prije nego što je počeo pisati svoje kritike o zaštitnim arheološkim iskopavanjima na trasama budućih autocesta, potrudio pogledati zanimljivo i vrlo moderno postavljenju izložbu u Arheološkom muzeju u Zagrebu Rezultati zaštitnih istraživanja na trasi autoceste Beli Manastir – Osijek – Svilaj, doznao bi pritom mnogo toga, ujedno i kakvu je ulogu imala autorica izložbe i voditeljica radova na brojnim terenima Jacqueline Balen. Uz izložbu je izdan i katalog. Izdvajam kao pars pro toto te radove među ostalim brojnima diljem Hrvatske: u katalogu je predstavljeno šest velikih lokaliteta – naselja s više arheoloških slojeva, otkopanih na vrlo velikim površinama kakve prije u Hrvatskoj nije bilo moguće istražiti. Svi ti tereni, snimljeni iz zraka, zadivljuju totalima te se mogu samo neupućenom gledatelju učiniti nevažnima. Samo u trogodišnjim iskopavanjima u potpunosti je istraženo (znači do sterilne zdravice) 178.000 m2 (sto sedamdeset osam tisuća četvornih metara). U tim je radovima sudjelovalo osam znanstvenih i muzejskih regionalnih ustanova sa svojim stručnjacima, arheolozima i dokumentaristima, i velik broj studenata. Sve interdisciplinarne analize na terenu skupljenih uzoraka sada su u tijeku, a mnoge su već dovršene. Ovo je, podvlačim, samo dio ukupnih zaštitnih istraživanja provedenih posljednjih godina u Hrvatskoj.

Osvrnemo li se na istovjetne radove u Sloveniji, a započeli su prije onih u Hrvatskoj, vidimo da su vrlo uznapredovali. O njihovoj se cijeni novinar mogao lako raspitati pa bi tako lakše procijenio troškove u Hrvatskoj. Nakon svega rečenoga teško ćemo prihvatiti novinarovo podrugljivo citiranje Jacqueline Balen s njezinom tobožnjom izjavom (očito iščupanom iz konteksta) da je „tijekom iskopavanja napravljeno l476 fotografija digitalnim aparatom“, kao da je to jedini postignuti rezultat! Moram zaključiti da novinarov stil procjene tuđega rada i očiglednih radnih rezultata zapravo diskvalificira sama autora članaka. Dodajem tomu još jedan detalj: podrugivanje nađenom falusu i idolima s naznačenim spolnim oznakama svakako je ispod razine koju očekujemo na stranicama uglednoga nacionalnog tjednika. Dakako da taj izbor iz golema korpusa nalaza govori o autoru svojstvenom ukusu i prilično prizemnoj šaljivosti.

Posve su promašeni nadalje novinarov prikaz i procjena četiri sveska Hrvatskoga arheološkog godišnjaka, koji registriraju i predstavljaju sve u tekućoj godini istraživane lokalitete u Hrvatskoj, financirane iz Ministarstva za kulturu Republike Hrvatske. Godišnjaci su naime upravo onakvi kakvi moraju biti: sadrže kratke i sažete članke – izvještaje s nekoliko bitnih ilustracija. Svatko zainteresiran sada znade kamo se i komu obratiti za detaljniji uvid. Grafički su odlično opremljeni i znače napredak u hrvatskoj arheologiji. Takvi su u svijetu svi arheološki izvještaji o radovima u tijeku ili tek završenima – imaju stanovitu namjenu, a spomenuti hrvatski Godišnjaci dolično je ispunjavaju. Novinaru Nacionala bilo je potrebno samo prelistati takve godišnjake iz ostalih europskih zemalja.

Misli li on doista „da bi bilo pošteno i od samih arheologa da priznaju da je sav novac bačen uništa“. Zar tako, gospodine Cvitiću? Pregledajte, barem naknadno, nove monografije, članke i studije, muzejske izložbe s katalozima, pa onda prosudite da li je novac bio bačen ili su arheolozi sa suradnicima samo obavili svoj posao. Nije bilo potrebno da uza svoj osnovni zadatak ocrnite niz valjanih radnika.

Da završim; zanima me zaista dokad se može pisati o nečemu što se ne zna i ne razumije, donositi krive i zlurade zaključke i zbunjivati javnost. Senzacionalne i dragocjene nalaze traže pustolovi i kopači (pljačkaši) arheoloških nalazišta, a arheološke ekipe rade svoj zakonom propisan posao i od toga će znanje o povijesti našega prostora sigurno imati koristi.