Angažirano i intimno

Svakim svojim novim, sve ambicioznijim, brojem prikazanih naslova većim, programski raznovrsnijim i organizacijski bolje izvedenim izdanjem, ZagrebDox se potvrđuje kao svakako najzanimljiviji, a možda i najuspješniji domaći filmski festival. Za razliku, primjerice, od Zagrebačkog filmskog festivala, koji iz godine u godinu sve više skreće u populizam i mainstream uz stalan pad kvalitativnoga prosjeka odabranih sadržaja, šef producentske kuće Factum te alfa i omega ZagrebDoxa Nenad Puhovski sa svojim suradnicima ne dopušta da brojnost manje ili više pomno izabranih naslova imalo utječe na njihovu kakvoću. Štoviše, uz stalno uvođenje novih selekcija i programskih niša u koncipiranju kojih do izražaja dolaze i sposobnost osluškivanja želja publike i razvijen marketinški njuh Puhovskog, svaki novi ZagrebDox podjednako imponira zastupljenošću naslova koji se na zreo, artikuliran i promišljen način bave aktualnim, provokativnim i nerijetko nelagodnim temama.

Kadar iz filma Klasa optimist

Kadar iz filma Žalba

Na filmovima prezentiranima na ZagrebDoxu mladi, kao i već iskusni dokumentaristi, baš kao i daroviti, no zasad nepoznati, ravnopravno s odavno afirmiranim autorima, na poticajne se i obično umjetnički dojmljive načine bave kulturološkim stereotipima, rodnim, seksualnim i manjinskim problemima, gaženjem ljudskih prava i osobnim dramama društvenoj opresiji izloženih pojedinaca, tragičnim zbivanjima u zemljama tzv. trećeg svijeta i sličnim intrigantnim temama. Dakako, u skladu sa sve većom zastupljenošću autobiografskog dokumentarca, koji je tijekom posljednjih petnaestak godina i na ovim prostorima izborio status legitimne dokumentarističke forme te kojem je na netom minulom festivalu posvećen vrlo zanimljiv te odabranim sudionicima i dotaknutim temama relevantan okrugli stol, i na ZagrebDoxu zasluženo mjesto pronalaze mahom sjajna ostvarenja autobiografskog diskursa. Kao što tvrdi i sam Nenad Puhovski, u koncipiranju festivalskih programa on i njegovi suradnici neumorno tragaju za filmovima koji će ljude natjerati na razmišljanje, za djelima koja će ih ganuti, potresti i možda nagnati na osobni angažman. No ako ukazivanjem na probleme i njihove korijene uspiju utjecati na svijest i savjest te osobna stajališta gledatelja, priče o zlostavljanjima ljudi u Kini, o traumatičnim iskustvima izbjegličkog i zatvoreničkog života, o trajno tinjajućem i neiskorjenjivom rasizmu Zapada te o borbama protiv totalitarizma i represije vlasti na svim meridijanima i paralelama itekako postižu svrhu i ostvaruju ciljeve. Pa još ako su odabrane priče predočene na inteligentan, studiozan i zaokružen način s manje ili više stila i možebitnog autorskog stava, ambicioznijim filmofilima i festivalskoj publici zajamčena je raznovrsna, bogata i kalorična filmska gozba.

Dokumentarističke poslastice

Imajući na umu da je ove godine tijekom nepunih tjedan dana ZagrebDoxa u ugodnim dvoranama Movieplexa prikazano čak 148 naslova, jasno je da ni uz najbolju volju i gledateljsku kondiciju nije bilo moguće odgledati sve te birane dokumentarističke delicije. Velikim pečatom u međunarodnoj konkurenciji nagrađen je izvrstan film Žalba kineskog autora Zhao Lianga. Prethodno ovjenčan nagradom za najbolji dokumentarac na prošlogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Bratislavi, Žalba je, kao što se i u obrazloženju dodjeljivanja Velikog pečata kaže, iznimno potresno ostvarenje koje na divno neposredan, iznimno sugestivan, tjeskoban, sućutan i emotivan način svjedoči o turobnu stanju i neopisivu gaženju ljudskih prava u najvećoj zemlji svijeta, koja izrasta u drugu najjaču gospodarsku svjetsku silu. U zabitim gradićima i provincijskim mjestima ne mogavši više trpjeti samovolju, korumpiranost i kriminalne metode rada mjesnih samouprava, lokalnih šerifa i birokracije, horde nevoljnih ljudi i njihove obitelji svakodnevno se slijevaju u Peking, vjerujući da će podnošenjem žalbi i peticija na administrativnim punktovima glavnoga grada za sebe i svoje najbliže uspjeti isposlovati barem minimum pravde i dostojanstva. Ured za podnošenje molbi nalazi se u blizini južnoga gradskog željezničkog kolodvora, pa siromašni i nevoljni svijet, u nadi da će njegovi zahtjevi biti riješeni za koji dan ili barem u nekom razumnom roku, privremeni smještaj pronalazi neposredno uz prugu, u naseljima izrađenima od kartona i otpada bez minimuma životnih i higijenskih uvjeta, koja izgledaju besprizornije od južnoameričkih slumova. Dakako da je i središnja državna uprava posve korumpirana i premrežena kriminalom, uz sugeriranu kapilarnu povezanost s nižim upravnim razinama, pa na nesretne pojedince nesvjesne da donkihotovski jurišaju na vjetrenjače birokracije i zakonskih paragrafa, s isukanim pendrecima i prijeteći oružjem neprekidno nasrću policajci, redari i vladini agenti. Tu su i plaćeni batinaši, a možda i ubojice koje ih iz provincije slijede u metropolu, gdje ih po nalogu gazda nemilosrdnim batinama i prijetnjama smrću prisiljavaju na odustajanje i povratak. No i onima koji se pokunjeno i neobavljena posla vrate kućama više nema uobičajena prijašnjeg života, jer su uz gubitak posla i zatiranje elementarne egzistencije izloženi stalnom maltretiranju i fizičkim prijetnjama. Za one upornije očekivana brza rješavanja molbi pretvaraju se pak u višegodišnje kalvarije s obiteljskim dramama i lomovima, u kojima neki neizmjerno ponižavani podnositelji žalbi, poput majke i kćeri koje autor prati dulje vrijeme, u tim sirotinjskim naseljima započinju nove živote. Iako zvuči užasno, u beskrajnoj masi podnositelja žalbi takvi se čak mogu smatrati i sretnijima, jer si oni manje hrabri i uporni u nastupima očaja muke prekraćuju skokovima s tvorničkih dimnjaka ili bacanjima pod vlak. Dok skupljaju dijelove tijela i ostatke samoubojica da bi ih koliko-toliko dostojno sahranili, ostali podnositelji žalbi shvaćaju da su u sukobu s državnom mafijom osuđeni na neizbježan poraz, pri čemu neki idealistički pojedinci maštaju o ukidanju rigidna totalitarnog jednopartijskog sustava i uvođenju demokracije. Oni ne znaju, ali mi bismo ih o tome mogli ponešto posavjetovati, da je nezajažljivi birokratski stroj i u demokraciji stoglava hidra te da društveno tolerirani i(li) sponzorirani kriminal i korupcija odlično uspijevaju i u višestranačju.

Austrijski Izgubljeni zavičaj

U međunarodnoj konkurenciji posebnim su priznanjima posve zasluženo ovjenčani također kineski naslov Zadnji vlak autora Lixina Fana i dokumentarac Staklena kuća Iranca Hamida Rahmaniana. Dok je Zadnji vlak nelagodna i ganutljiva priča o milijunima tvorničkih radnika koji, tijekom godine odvojeni od obitelji i djece koju kod kuća podižu rođaci, pretrpanim vlakovima za Proljetni festival putuju na susrete s obiteljima, Staklena kuća s osloncem na suvremeni iranski neorealizam sugestivno, angažirano i sućutno progovara o tegobnom položaju žena u današnjem Iranu.

Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji pripao je filmu Totó austrijskoga filmaša Petera Schreinera, poetičnoj, na trenutke hermetičnoj i s naglašenim artističkim ambicijama rađenoj, no toploj i slikovitoj intimističkoj storiji o službeniku bečkog Konzerthausa Antoniju Cotroneu. Rodom Kalabrez iz mjesta Tropeji, Totó je dobrodušan, melankoličan i pomalo nesiguran čovjek oženjen Bečankom, koji već tri desetljeća živi u austrijskoj prijestolnici. No sa svakom novom godinom rastu njegova nostalgija te osjećaji nepripadanja, izglobljenosti i gubitka korijena, pa naslovni antijunak uz prekapanje po uspomenama na djetinjstvo, mladost i nerealizirane ljubavi napokon odlučuje krenuti u tjelesnu i duhovnu potragu za svojim iskonom. Realiziran prilično efektnom crno-bijelom fotografijom, Schreinerov je film vrlo atmosferično i elegično ostvarenje koje obiluje i zavodi gotovo osjetilnim slikama, mirisima i okusima Mediterana „kakav je nekad bio“, djelo koje filozofičnim i metafizičkim obrađivanjem teme izgubljenog zavičaja očekivano neizbježno asocira na remek-djelo Ante Babaje. Bogat krupnim planovima i detaljima lica protagonista kojem se sugestivno zavlači pod kožu, gledateljima otkrivajući njegov slojevit intimni svijet i emotivna stanja, Totó je zapravo priča o svima nama koji se osjećamo zarobljeni sivom i monotonom svakodnevicom velegradskoga života, i koji maštamo o povratku na idiličan otok iz naših uspomena, o tome kako ćemo arsenovskim „trabakulom, tenderom, bracerom“ uploviti u „uvalu svog djetinjstva“. No ta uvala više nije onakva kakvom je se sjećamo, ako je takva ikad i bila, iz jednostavna razloga što mi više nismo isti, a toga tijekom filmskoga poniranja u njegovu dušu postaje svjestan i Totó.

Protiv opresije

Premda film Kriva Milice Đenić, provokativna, izravna, precizna i neobično nepesimistična egzistencijalistička priča o mladoj makedonskoj narkomanki Mariji neosporno zavređuje dodijeljeno mu posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji, držim da je ono isto tako moglo pripasti filmovima Čardak ni na nebu ni na zemlji Miroslava Sikavice iz sjajnoga serijala Direkt producentske kuće Fade In, kao i vrlo uspjeloj Tjeskobi Damira Čučića. O domaćim će dokumentarcima na stranicama Vijenca više riječi biti nakon skorih 19. dana hrvatskog filma, no pored navedenih ostvarenja ovdje svakako vrijedi spomenuti još barem tri tuzemna dokumentarca. Riječ je o također posebnim priznanjem u kategoriji Movies that Matter ovjenčanu naslovu Zašto? Ljubice Janković Lazarić, autobiografskom dokumentarcu Klasa optimist Lane Šarić te biografskom Marija hoda tiho redatelja Marka Stanića i scenaristice Paule Bobanović. Prvi se film bavi turobnom sudbinom Riječanke Ane Dragičević, djevojke koju su roditelji u suradnji s dvoje apostrofiranih liječnika zbog njezine istospolne seksualne orijentacije, a pod izgovorom izmišljene heroinske ovisnosti, na punih pet godina bez ikakva medicinskog i zakonskog uporišta smjestili u psihijatrijsku bolnicu Lopača. U djelovanju navedenih liječnika naknadno su uočene nepravilnosti i proceduralne greške, oni će možda zbog toga snositi i nekakve posljedice, no emocionalno hendikepirana i nestabilna Ana, koje se otac u međuvremenu odrekao, prema njezinim riječima nakon svih tih vezivanja, drogiranja lijekovima, bacanja u samicu i lažiranja nalaza više nikad neće biti ista i trauma potpuno oslobođena osoba.

Suočivši se 2005. sa saznanjem da boluje od leukemije, tada 22-godišnja Lana Šarić o sebi je sličnim bolesnicima odlučila snimiti film, da bi naknadno prihvatila sugestiju Nenada Puhovskog te kao okosnicu filma stavila vlastitu priču. Iako je riječ o debitantskom djelu, imponiraju oblikovna vještina, zrelost, mudrost i odsuće bilo kakve patetike kojima autorica pristupa odabranoj temi. Isprva reducirajući vlastitu prisutnost i svoje bolno tijelo u filmskom nestajanju svodeći isključivo na fragmente, Lana Šarić lice je odlučila otkriti tek na samu kraju, dok izliječena i optimistična plovi ususret novim životnim izazovima. Film Marija hoda tiho još je jedno intimističko i sugestivno poetično djelo, storija o životnom putu i jedinstvenom umjetničkom djelu glasovite fotografkinje Marije Braut. Kao žena koja se nakon bračnoga brodoloma u dobi od 38 godina neočekivano našla na ulici i životnoj prekretnici te koja se odlučila svećenički smjerno posvetiti kako kaže samotničkom i vještičjem pozivu umjetničke fotografkinje, Marija Braut je i s punih osam desetljeća života iznimno vedra, oštroumna i energična žena, istinski dobri duh Zagreba koji s fotoaparatom u ruci neumorno obilazi ulice Gornjega grada.