Zagonetka velegrada

Grad je od modernizma nezaobilazna tema umjetnosti i pjesništva. Kao da je umjetnička renesansa, koju je predvodio Baudelaire, neodvojiva od okružja u kojemu se pojavila, odnosno od velegrada kakav nastaje u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća. Za Baudelairea je doista moderni život isključivo urban, ali urbanost već i kod njega pokazuje svoju drugu stranu – gradski je okoliš, kao vrhunac moderne civilizacije, ujedno i prostor umjetnikova otuđenja. Taj paradoks karakterističan je ne samo za velikoga francuskog pjesnika nego bi se moglo reći da je ugrađen u samu srž pjesničkih i umjetničkih odnosa prema velegradu.

Grad je u modernoj umjetnosti izvor pjesničkih motiva i senzacija, premda gradski krajolik nije lijep (u usporedbi s prirodom). No ono što pogađa umjetnika upravo je njegova zbunjenost pred složenošću životnih odnosa u novom okružju. Grad, on uviđa, potkopava čovjekovu dušu, kao i tradicionalan odnos s prirodom, ali istodobno mu otvara nove estetske obzore.

To je dvojstvo u gotovo svim djelima koja se u većoj ili manjoj mjeri bave gradom kao temom. Ako govorimo o književnosti, njihov bi katalog obuhvatio ključne autore moderne literature: spomenuti Baudelaire ambivalentan je odnos prema glavnome gradu Europe naznačio već samim naslovom svojih pjesama u prozi – Spleen Pariza, Joyceov Dublin glavni je lik njegovih proza, kao i Pariz Rilkeovih Zapisa Maltea Lauridsa Briggea, odnosno Petrograd istoimenoga romana Andreja Bjelog. Dezorijentiranost je pak redovita pojava u pjesnikovu susretu s velegradom kao sukusom tehnološke civilizacije, a vidljiva je u pjesničkim postupcima u Lorcinu Pjesniku u New Yorku, Apollinaireovoj Zoni, Eliotovoj Pustoj zemlji, gdje se slike izmjenjuju gotovo kinematografskom tehnikom filmske montaže.

Paradoks je svakako u tome što moderni pjesnici posredno kritiziraju prostor velegrada, premda bi upravo život u velegradu trebao biti vrhuncem načina življenja u suvremenoj civilizaciji. Pokazatelj je to da se estetički modernitet ne poklapa nužno s društvenim. No paradoks je i u tome što pjesnike koji u velegradu vide izvor zla i prijetnju čovjekovoj duši velegrad zapravo privlači. On je središte kulturnoga života, prepun umjetničkih sadržaja, eventualnih istomišljenika i dominante društvenog života prema kojoj se pjesnici uvijek nekako pozicioniraju.

Možda je upravo spomenuti paradoks potaknuo Modernu galeriju u Zagrebu i njihova kustosa Željka Marciuša na osmišljavanje izložbe Ikonografija grada, na kojoj su izložena djela koja ne prikazuju gradske vedute (što bi bilo promatranje grada sa sigurne distance), nego one elemente koji grad čine gradom – a takvi se uvijek nalaze ispod površine: u predgrađima, krčmama, mračnim ulicama. Tekst o izložbi donosimo na duplerici iz pera Feđe Gavrilovića, dok će ikonografija grada u književnosti, koju smo gore naznačili, možda biti temom neke buduće znanstvene studije.

U središnjem razgovoru ovoga broja sugovornik nam je akademik Stjepan Damjanović, jezikoslovac i stručnjak za staroslavenski jezik. Ukoliko je za hrvatsko srednjovjekovlje problematika velegrada još nepoznato područje, razgovor je pokazao da poveznice s razdobljem otprije tisuću godina postoje i danas. A veže nas jezik, oko kojega prijepori postoje danas, jednako kao i u vrijeme Konstantina Filozofa. Pitanje jezika, povezano s pitanjem identiteta, pokazuje da se stvari i nisu toliko promijenile te se u jeziku odražavaju dubinski problemi društva i nacije.

A drukčiji pogled u prošlost i hrvatsku književnu i jezičnu baštinu donosi i tekst Matea Žagara, koji piše o novoj knjizi akademika Hercigonje. Taj vrijedan prinos razumijevanju hrvatske kulture i njezina identiteta pokazuje kontinuitet koji traje čitavo tisućljeće. I dok se na njezinoj današnjoj točki nalazi zagonetka velegrada, na njezinu je početku – carstvo glagoljice.