Uočavanje semiotičkih poveznica

Akademik Ante Stamać u svojoj novoj knjizi Tragovi, otisci i lica pristup ukrepljuje u arealima i suodnosima semiotike i u sadržajima hrvatske književne tradicije. Unutar tih odrednica razumijeva se i naslov knjige jer su tragovi, otisci i lica zapravo hrvatske riječi za temeljne semiotičke nazive: ikon, indeks i simbol.

Pojmovna trodioba potječe od utemeljitelja semiotike Charlesa Sandersa Peircea. Pa dok je kod nas forsirana semiologija izrasla na postavkama Ferdinanda de Saussurea, Peirceova semiotika otvara šire raspone; ona ne odvlači u manihejski dualizam označenika i označitelja, na štetu prvoga. „Ni jezični izraz ne može (se) svesti na označitelje bez označenika“, upozorava Stamać u ogledu o Branimiru Bošnjaku pa nastavlja: „Oblik izraza ima svoju supstanciju […]. Ali i oblik sadržaja ima svoju supstanciju, svoje tragove, rekao bi baš Derrida, svoju nepotrošivu psihičku i metafizičku obuhvatnost: u istinama koje se skrivaju iznad ili pored pokazanih stvari…“

I knjiga je trodijelna; strukturirana je u skladu s rečenim i u duhu Eliotova razumijevanja tradicije. U prvome dijelu, Tragovi, imamo uvide u prijašnja stoljeća hrvatskoga pjesništva i književnosti. I ujedno književnoteoretske prosjaje. „Što li to jamči trajnu vezu hrvatskoga Plača Marijina i one ikonički, indeksno ili simbolički predstavljene evanđeoske Gospine žalosti?“, pita se primjerice Stamać u ogledu O muci Kristovoj u semiotičkoj mreži. I odgovara: „Tu vezu jamči poimanje Boga kakvo se na ovim prostorima oblikovalo od davnih stoljeća do dana današnjega.“ On razaznaje „mnogooblično a obilno znakovlje što ga zovemo hrvatskom umjetnošću“. Na kraju ogleda ističe: „Čovjek, njegovo znakovlje, i njihov interpretant – Bog kao obuhvatan smisao – tvore nerazdruživo jedinstvo.“

Dakako da to nameće dalja pitanja. Jedno je od njih koliko je taj u sebi živi korpus hrvatske književnosti razumljiv kao sastavni dio zapadne odnosno književnosti uopće, a koliko kao corpus separatum. Brojne interferencije, sva primijenjena Stamaćeva erudicija, duh njegova ukupnog djela pokazuju i u ovom izboru da nema i ne može biti nepropusnih granica, nikakve autarkičnosti… a da ipak određene specifičnosti i vlastite vrijednosti imamo nastale, ili u nastajanju, u hrvatskom jeziku i obzoru.

U drugom dijelu, Otisci, prijašnjim raspravama i ogledima sada se pridomeću dopunska ili nova osvjetljenja modernih klasika: od Nazora, Ujevića, Krleže i A. B. Šimića pa do Tadijanovića, Šegedina, Kozarčanina, Vučetića, Vladimira Kovačića. Osobito je interpretacija i valorizacija Šimića nedostajala Stamaćevu zaokruženja uvida u cjelinu relevantnoga u hrvatskomu književnomu 20. stoljeću. Za Drinovčanina s pravom ističe da je „bio pjesnik-filozof egzistencije ante litteram“. Na drugi pak način, u pogledu doista „slobodnog“ odnosno „sintagmatskog“ stiha, tu je i proniknuti Tadijanović. O njemu se, pjesnikovim vlastitim riječima, zaključuje: „’Krivudave ove guste rečenice’ srž su Tadijanovićeva pjesništva.“ Na treći način Stamać pak čini razvidnim Vladimira Kovačića, kod kojega je „vlastitom duševnošću prožet osobni govor specifikum (je) lirskog oblikovanja jezika i svijeta“.

U jednoj točki uvida u Šegedina Stamać kao da nalazi i sržnu točku mnogih, pa i sebe; riječ je o „analitici opstanka“. Šegedin, veli Stamać, „protivno uhodanim stajalištima, dokraja uranja u problematiku što ju je pedesetih godina prošloga stoljeća iznijela i razradila filozofija egzistencije, ne egzistencijalizam pod koji se svrstavalo svašta.“ Odatle zaključuje da se „Šegedinova intelektualna modernost, kojoj ni danas nema premca, očituje u bitnim, ne površnim dvojbama […], otprilike u onim dvojbama što ih je hrvatska književnost, možda najradikalnije u stoljeću, iznijela šezdesetih godina. Na djelu je življena bezličnost, dakle informel jedne povijesne situacije, koji je u izvanjskim oblicima nivelirao svekoliku raznobojnu sliku svijeta (čemu se djelom i životom opirao samo Šoljan!)...“

Prethodno pak napominje da je Šegedin, „navlastito svojim ’rastrganim’ romanom Crni smiješak i kasnim novelama i pričama“, pravi nasljednik Kozarčanina, pisca majstorski pisana, egzistencijalističkog romana Sam čovjek.

Treći dio, Lica, većinom tvore kraći ogledi, kritike o suvremenicima. Oproštaji s Mihalićem i Ladanom, ogledi o Mađeru, Miriću, Kušanu, Fiamengu…. Dva su ogleda dulja: o Željku Kneževiću i Branimiru Bošnjaku. U neku ruku, tu se nadaje i prigoda za retroaktivnu reafirmaciju tzv. pojmovnoga pjesništva i prikazivanje duhovnih okolnosti iz kojega je izraslo. „Posrijedi je“, čitamo u pasusu o Kneževićevoj zbirci Pepelom i ružom iz 1971., „slikovlje opustošena krajolika, poimanje apstraktnih pojmova kao (ne)metaforičkih zapleta, te jasan izjavni stih. Postignuća su to plejade tadašnjih pjesnika okupljenih oko ’Razloga’ […] Kao da je pjesništvo toga doba htjelo prebrisati naslijeđen svijet, njegovu povijest, i jednostavno zasanjano srce.“ Ali se „u talentiranih“ to nije dogodilo.

Svojedobno je pišući o Frangešu Stamać ustvrdio da „povijest književnosti današnjem raspršenom duhu nije moguće napisati“. Pa ipak, i ovo su svojevrsni prilozi nekoj hipotetičkoj „povijesti“. No ne želi se dvoje: sintetizirati pisce i djela im u šire sklopove, niti iz širih sklopova deducirati odrednice na „pripadne“ im pisce. Težište je na pojedinačnomu. Stamać radije uočava semiotičke poveznice. Primjerice: „Pjesništvo danas trpi slobodu od svih stega. Pale su i one koje jezičnu strukturu na sintaktičkoj razini oduvijek čine pjesničkim iskazom.“ Na jednomu mjestu s gorčinom napominje da je hrvatska publika „prokleto nezainteresirana za svoju najbolju književnost“. No to je samo jedna od mnoštva strelica što ih odapinje na razne strane. To žešće što bezobzirnije nadiru, u teorijama i praksama, oprečni trendovi.