Umjesto dukata

Ivana Burđelez na Danu Matice hrvatske

Pisati o Luku Paljetku težak je i zahtjevan zadatak jer svaki put kada bih željela svesti Paljetka na jedinstveni zajednički nazivnik, kada bih ga htjela opisati u njegovoj sveukupnosti, segment njegova rada ili segment njegove osobnosti iskoči iz svakoga zadanog linearnog opisa. Dakle, na bitno pitanje tko je Luko Paljetak nemoguće je odgovoriti. On je prije svega vrhunski pjesnik koji pjeva o ljubavi i ljubavi, o Dubrovniku i Dubrovniku kao svojoj vječnoj inspiraciji; o majci, o ženi, o djeci, o mački, o mišu, o pužu, o suncu, o moru... riječju, on piše o životu i životu, o vidljivom i nevidljivom i dalje od toga do iskonskog značenja riječi – riječ.

Njegova igra simbolima kreće se u nemjerljivu rasponu od svakodnevnih do potpuno mističnih simbola pa se i njegovi tekstovi ili poezija mogu (ili / i moraju) čitati na više razina. Paljetak nas, kao iskusni igrač staklenim perlama, poziva na igru. Ali igrati ne može svatko jer u toj igri sve je dopušteno i ništa nije dopušteno. Tu se možete igrati riječima, rimama, slikama, zvukovima, okusima, bojama, mačkama i lavovima, starim damama i djevicama, a to nitko drugi ne može osim Luka Paljetka. Luka koji nas jednako maestralno vodi kroz poglavlja Biblije kao i na obična / neobična mjesta Straduna, Venecije, Pariza, pa tako sve do Aljaske. Luka koji se jednako dobro osjeća u polju gdje Whitmanove vlati trave prepoznajemo u popuncu ili žitu kao i na koncertima Griega i Chopina. Luko je pjesnik slika, ali i slikar pjesme pa se pred nama odjednom stvori Zurbaranovo voće i bliješti i žuti se, a onda sve to ispere ljubičasta kiša. Lukovo biti ili ne biti, i biti i ne biti, i bijelo i crno, i tijelo bez tijela, uvodi nas u najdublje, u najskrovitije djelove naše duše gdje još miriše ljuta naranča, a krv se miješa s koraljima i ružama.

I za kraj – kako najbolje dočarati vam lik jednoga pjesnika osim, naravno, njegovim pjesmama. To bi možda i bilo lako, no Luko (dopustite da ga tako oslovim) nije samo pjesnik – on je i vrstan prevodilac, vrhunski znalac povijesti i književnosti i dakako povijesti književnosti, pisac radiodrama, dramski pisac čije se predstave i danas izvode na Dubrovačkim ljetnim igrama, jedan od najboljih recitatora poezije i slikar posebnih ugođaja. Ja zapravo ne znam o kojem Luku Paljetku bih vam govorila, ali znam da malotko govori i o Luku kao svakodnevnom, običnom čovjeku, a te kvalitete neodvojivi su dio onoga što se zrcali u njegovu radu.

U njemu ima i mjere, i sklada, i dovoljno je da slušate što vam govori jer njegove izgovorene riječi ne nose samo semantički smisao i nisu samo Saussureov znak već su te riječi i ritam i glazba, po taktu i akcentu. I one nisu samo na jeziku, već one dolaze iz utrobe i vješto se ugibaju s vršcima njegovih prstiju. Lingvistički opis, dakle, kod Luka je zaista nemoguć. A onda se redaju njegova osjetila jer on je sav sazdan od okusa i mirisa. Poput Proustovih kolačića madelaine i večerati uz njega znači ispunjati se i prepuštati se iskonskim ljudskim zadovoljstvima. A tek Luko – Konavljanin, iz nekih davnih, vama prepoznatljivih gosparskih priča, u kojem dvori dubrovačkoga plemstva bivaju okruženi svom onom ljepotom težačkoga života, i ognjišta, i majke, i ćaće, i čempresa, i loze.

U njemu je ostala arhetipska znatiželja djeteta, renesansno ushićenje ljepotom i sve to je Luko i još mnogo više. A on je i ljubav, on je hamletovski i on i ona, i kralj i kraljica, i Luko i Ana Marija. A bez Ane Marije Paljetak mnogo toga još bi bilo u rukopisu ili ne bi uopće bilo napisano.

Pišući ove retke u Dubrovniku, nedvojbeno poviješću bremenitu prostoru, sjetih se jedne, za današnja vremena neobične, odluke dubrovačkih vlasti. Naime, Senat je u Kneževu dvoru, potkraj 16. stoljeća, zaključio da se gospodinu Didaku Piru dodijeli petnaest dukata i naslov dominus za njegovo pjesničko umijeće.

Domine Luko, umjesto dukata želim ti još pregršt prašine sa zvijezda što se mrve.