Smiješna tragedija

Komadi francuske dramatičarke Yasmine Reza često se nalaze na repertoaru nezavisnih kazališta jer su produkcijski vrlo povoljni, s malim brojem uloga i jednostavnom scenografijom, a tržišno su vrlo isplativi. U svijetu se Yasmine Reza proslavila dramom Art, koja je gledatelje osvojila duhovitim dijalozima i prepoznatljivim odnosima među likovima, a i glumci je, kako tvrdi američki književnik David Ives, koji je Art preveo na engleski, rado igraju. Za njih Yasmine, koja je i sama glumica, ponajprije i piše.

Zijad Gračić , Slavko Juraga i Ivan Jončić

Zato ne čudi da je za svoju prvu samostalnu produkciju novo nezavisno kazalište Teatar Aplauz, premijerno prikazanu u Zagrebačkom kazalištu lutaka na Sceni Travno 20. veljače, odabralo upravo taj popularni komad. Student režije Marko Juraga postavio je, naime, tu dramu na poticaj svog oca, glumca Slavka Jurage, u sklopu ispita iz slobodne režije, a Aplauz Teatar opisali su kao kazalište koje želi „promicati i predstaviti vještinu kazališnog zanata te kao osnovnu ideju vodilju ima bavljenje kazališnim umijećem“ (citat iz programske knjižice). Zagrebačkoj je publici pak tema tog komada došla u pravo vrijeme. Drama koja govori o razumijevanju, odnosno nerazumijevanju suvremene umjetnosti i snobizmu koji s time vežemo, poklopila se s tek otvorenim Muzejom suvremene umjetnosti. Pokušavamo li istinski shvatiti neko umjetničko djelo ili mu se divimo zbog ugleda njegova autora, pitanje je koje si svaki posjetitelj može postaviti, kao što ga postavlja autorica u Artu zaplećući radnju oko skupe slike afirmiranog umjetnika Antriosa. Njegova Bijela slika zapravo je tek povod za propitivanje prijateljstva trojice dugogodišnjih prijatelja jer se Yasmine Reza u svim svojim komadima bavi odnosima i njihovim postupnim puknućem. Upravo ta postupnost promjene zahtijeva od glumca vrsnu interpretaciju, koju je u ovoj izvedbi osobito ponudio Slavko Juraga. Njegov je Marc izvana cinik, iskren i otvoren u iskazivanju stajališta, no suzdržan u pokazivanju emocija. U monolozima pak otkriva očaj zbog promjene karaktera njegova prijatelja. Čovjek kojega je odabrao za prijatelja s vremenom je nestao, promijenio se u osobu koju prezire, u snobovsku figuru kojoj nije važno razumjeti, nego imati. Juraga je svojom glumačkom kreacijom postigao ponajviše vrijednosti komada Yasmine Reza – u pravim trenucima bio je duhovit i komičan, naglašavajući istovremeno tragične tonove drame. „Moje se drame opisuju kao komedije, ali one su zapravo tragedije – smiješne tragedije, što je možda neki novi žanr“, istaknula je autorica u nekom intervjuu, a upravo je u registru tog žanra Slavko Juraga tumačio Marca. S manjom lepezom osjećaja, suzdržanije i ravnocrtnije, no s podjednakom uvjerljivošću i u skladu s onim što mu lik nudi Zijad Gračić utjelovio je Sergea. Držanjem i tonom odavao je osjećaj intelektualne i staleške nadmoći, čime se, čak i u tišinama, potpirivao konflikt. U ulozi Yvana, prijatelja koji svima želi ugoditi i smiriti sve strasti, postajući samim time najveća žrtva, najslabije se snašao Ivan Jončić. Bezrazložno pretjerujući u plaču ili duševnom slomu Jončić je ulogu tumačio najmanje uvjerljivo te se činilo kao da još traži pravi put za gradnju lika. Budući da je glumački zanat podjednako važan spisateljici kao i Aplauz Teatru, režija Marka Jurage bila je takozvana nevidljiva, no njegovi konci osjetili su se u tempu predstave – nije bilo praznoga hoda, a napetost se razvijala postupno. Koliko je utjecao na iskusne glumce zagrebačkog HNK, možemo samo nagađati, no u svakom slučaju napravio je vrlo solidnu predstavu koja bi Teatar Aplauz mogla učiniti poznatim.