Rakovčevi istarski vierši

Po vokaciji romansijer (‘Riva druži, Haluj, Sliparija, Snovid, La Triestina), autor niza dokumentarističkih serijala (Silnice, Sjećanja na 20. stoljeće, Historiae Histriae, Pjesnički putopisi, Ruža vjetrova), scenarist, prevoditelj s talijanskog, Milan Rakovac kao da je u zbirci pjesama Besida priletuća htio poetski oduhoviti sve one teme koje ga ustrajno proganjaju kao Istranina, Istrijana, iskreno odana zavičajnoj besidi:

Besidu muoju ča si ja i ča san ti

i ča san niš prez tebe,

besida muoja ča san ud tebe manji.

(Besida priletuća)

Postojanu vezanost za rodnu istarsku čakavicu, njezin specifičan izričaj, Rakovac osmišljava osebujnom poetskom naracijom kojom nedvosmisleno, s iznimnom strašću, promiče svoja uvjerenja i povijesne spoznaje o istarskim glagoljašima, o narodnjacima i antifašizmu, o suživotu (convivenzi!), o pograničnoj opstojnosti (Hiža na kunfinu), o multikulturnom istrijanskom bivstvovanju. Rakovac ni u jednom trenutku svoje ljudsko i pjesničko ja ne odvaja od zavičajne matice, Istre i njezinih autentičnih žitelja: „Ter jur san lovac bašćine naroda moga“ (Verba mea). A ta je bašćina jezik, začinjavci, „besida priletuća“, “besida trpieća“, „prah vierši po Istri“.

Rakovac se ne prepušta nehaju i nemoći, ne prigiba glavu pred stvarnošću. On je nepokoran i nepokoreni začinjavac, koji se u sve pača: „I tako u sve se pačan, sve tobože znan, / i na bot san svaki čovik ča ga poznan, / I svi ljudi san i svaki čovik san na bot“ (U sve se pačan). A zna Rakovac biti i pun dišpeta, i trpak i satiričan, i odrješit i oštar:

U škurini dišperano išćen sviću,

lantierna črna u gutu pakla,

ne znan ki san, ča ću, di ću.

Švikne vitar, molana lancana,

I šijun grbinade me hita di će štuorija putana.

(Put Levanta – put Ponienta)

To je Rakovčev način da se bude svoj. Tako on osvaja svoje prostore slobode:

Će me tukati prigristi kadinu,

ma i zube polomiti

za čovik biti.

(Brek)

I na kraju: u opčinjenosti istarskim vieršima Milan Rakovac ustrajno je privržen istarskim i hrvatskim bardima Črnji i Baloti, pa kako njegova zbirka Besida priletuća nema ni nagovještaj ljubavne teme, poslužit ću se uvrštenim Balotinim stihovima u kojima je ta drevna tema potresno beznadna i neostvariva:

…motika zvoni nike stare vierše,

Balotine čujem bate;

duojti ću ti Kate

kad kamik procvate.

(Duojti ću ti Kate kad kamik procvate)