Potrebne su subvencije za humor u Hrvatskoj

Frano Dulibić, povjesničar umjetnosti, profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, više se godina bavi zanemarenim granama popularne kulture – ilustracijom, stripom i osobito karikaturom, čega je rezultat knjiga Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, prvo cjelovito istraživanje tog iznimno zanimljiva likovnog izričaja.

Što je pokazalo vaše izučavanje karikature?

Karikatura je bila vrlo važan dio popularne kulture prije televizije i drugih elektronskih medija. Davala je duhovit, analitički, a ponekad i sintezan komentar svih segmenata ljudske djelatnosti: politike, religije, međuljudskih odnosa, mode, tehnoloških noviteta, kulture i seksa. Lokalnih zbivanja i globalnih problema. Kao predmet istraživanja bila je zanemarena, no imam osjećaj da interes za povijest raznih oblika popularne kulture raste.

U knjizi spominjete da je u Hrvatskoj 1862–1940. bilo tristotinjak humorističkih časopisa. Danas, nakon devedesetih, više ne postoje humoristički časopisi.

Gotovo da bi se mogla povući paralela: koliko su se tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća umnažale humorističke serije i crtani filmovi prikazivani na televiziji, toliko su se tijekom istog razdoblja gasili tjednici u kojima je karikatura bila glavna okosnica.

Ne samo da u nas postoji nedostatak humorističkog tjednika nego je to sudbina u cijelome svijetu, primjerice najpoznatiji humoristički list, britanski Punch, koji je izlazio od 1841, održavao se do prije nekoliko godina, ali unatoč tradiciji i potporama da se održi i on se ugasio. Humorističkih časopisa ima još ponegdje, ali nemaju utjecaja kao nekad.

Zašto? Koji je stvaran utjecaj karikature danas? Danas, kad je sve dopušteno, kao da karikatura nestaje.

Nama se samo čini da je danas sve dopušteno. Postoji opravdan osjećaj da se počinje javljati novi neokonzervativizam. Kada je riječ o cenzuri, jedan od naših karikaturista još do prije dvije, tri godine imao je savjete urednika da ne karikira ministre jer bi se mogli uvrijediti. Dakle, neki oblik cenzure i dalje postoji, i to uredničke autocenzure.

Vaša knjiga podsjeća na buntovništvo maloga čovjeka, djeluje aktualno iako se bavi vremenom samo do 1940! Mogli bismo je nazvati buntovničkom knjigom.

To je točno, mnoge teme poput korupcije aktualne su i danas. Povijest karikature gotovo je usporedna povijest svakodnevice, koja perom karikaturista zapravo bilježi reakcije običnoga puka na političke odluke, ljudsku glupost, na ponašanje pojedinaca, na razne ishitrene promjene u društvu vezane uz modernizaciju, ili opet uz nekakav konzervativizam. Dakle, to zapravo i jest povijest bunta običnog čovjeka jer se kroz humor i ironiju buni i govori da nijedan političar, nijedan dostojanstvenik, nitko od tih stupova društva nije nedodirljiv! Prema svim sudionicima zbivanja karikatura može djelovati kao korektiv jer iznosi problem u njegovoj biti, potpuno ogoljen i svima razumljiv.

Možete li izdvojiti neke važne karikaturiste danas i iz kojega su razloga baš oni važni?

Teško mi je govoriti o današnjoj svjetskoj sceni karikaturista. Ne pratim je u dovoljnoj mjeri iz razloga što iznimno rijetko nailazim na zanimljive crtače, a crtež je osnova karikature. Današnji karikaturisti daleko su više koncentrirani na duhovitu ideju, odnosno na vic, a crtež im je samo usputno sredstvo za vizualizaciju duhovite situacije. Nakon iznimna Saula Steinberga, koji je umro 1999, nisam naišao na karikaturista koji bi bio toliko zanimljiv i duhovit u crtežu te istodobno preispitivao granične mogućnosti karikature. Portretni karikaturisti, među kojima je popularan Belgijac Jan Op De Beeck, poklanjaju više pozornosti crtežu nego situaciji, ali nametnuti brzi tempo proizvodnje crteža tjera ih u maniru, koja ubrzo rezultira površnim tretiranjem karaktera. Brzina oduzima kvalitetu i tu nema pomoći, a težnja da se svide širokoj publici vuče ih prema kiču. Vrsne karikaturiste možemo izdvajati i po svježini njihova humora na duge staze, odnosno onda kada su u stanju iz dana u dan ili svakoga tjedna stvarati dobar humor unutar jednostavna i prepoznatljiva crteža. U nas su takvi primjeri starije generacije kao Reisinger, Puntarić, Štambuk i Marušić, a od mlađe generacije jedini im se približio Nikola Plečko.

Koji su korijeni razloga marginalizacije karikature danas? Koliko elektronski mediji utječu na razvoj karikature?

To je složeno pitanje. Brzina proizvodnje tiska, velika prisutnost humora u drugim oblicima kao što su humorističke serije, zabavne emisije, reklame, gotovo da je imperativ da sve mora biti zabavno i duhovito. Svi se trude biti duhoviti, čak i političari, koji nerijetko postaju hodajuće karikature te ih nema potrebe karikirati. Dakle, nisu samo elektronski mediji utjecali na sudbinu karikature, ali su zasigurno znatno doprinijeli marginalizaciji karikature u tisku, gotovo do njezina nestanka.

Karikatura u Hrvatskoj ipak preživljava vezana uz Hrvatsko društvo karikaturista, koje priprema godišnje izložbe i međunarodni natječaj. Svake je godine natječaj vezan uz neku temu, a rezultira nagradama i izložbom. Zna se javiti i do nekoliko stotina karikaturista iz cijeloga svijeta, uz desetak naših. Mi to zovemo oazama u kojima karikatura preživljava, nešto poput umjetnih oaza jer je pravi život karikature u novinama, tjednicima, a nekada i u humorističkim listovima.

Drugi je aspekt zašto je karikatura nestala što se stopila s umjetnošću. Humor je postao način izražavanja dijela suvremenih umjetnika, ne samo u slikarstvu i skulpturi nego čak i kod performera kao što je recimo Siniša Labrović, koji se koristi elementima satire i ironije.

Spomenimo i da su mnogi ljudi koji su počeli kao karikaturisti završili u animiranom filmu. Istaknuti je primjer Borivoj Dovniković, koji je u animaciji ostvario svjetsku karijeru. Nedavno je objavio knjigu karikatura, i to uglavnom novijega datuma.

Pripremate li izložbu karikature? Koliko ste karikatura nepoznatih autora atribuirali?

Prilično je teško napraviti izložbu jer se očekuje mnogo originalnih artefakata, a većina ih je uništena nakon propasti pojedinih novinskih redakcija. Atribuirao sam otprilike desetak novih imena, ali i o svakome poznatom karikaturistu saznao sam neke nove podatke, od novina u kojima je objavljivao do raznih biografskih podataka ili pisanih izvora koji nisu bili poznati. Krenuo sam od onoga što je Dubravko Horvatić donio u antologiji hrvatskog likovnog humora (Ples smrti). Moj izbor sigurno se u nekoj mjeri poklapa s njegovim, no logično je da svako novo istraživanje dovodi do novih saznanja te je to dovelo do prve povijesti karikature u Hrvatskoj. Također, prvi put donosim dosad najopsežniju bibliografiju s temom karikature u Hrvatskoj, tako da netko tko će se baviti karikaturom može krenuti dalje i nadopunjavati. Nijedna sinteza nije potpuna sinteza.

Još je Matoš rekao, kako navodite u svojoj knjizi: „Kod nas je opasno karikirati, jer naši ljudi su jedini na svijetu , što ne priznaju sebi da su smiješni, ne dopuštajući ni da to drugi konstatuje?“ Što mislite o toj tvrdnji? Hrvati i smijeh danas?

Svatko će vam reći drukčiji stav o toj temi, ali bojim se da se mnogi slažu da smo kao narod odveć uvredljivi. Ne volimo vidjeti vlastitu sliku u zrcalu koja nas prikazuje onakvima kakvi doista jesmo. Previše smo skloni melankoliji i očajavanju, a djelomično su na to utjecali naši školski udžbenici u kojima smo uvijek tretirani kao narod koji je užasno patio, narod koji je predziđe kršćanstva..., ali zapravo su svi imali tešku povijest. Nismo mi veće žrtve od drugih, samo se ne znamo nositi s vlastitom nesrećom. Treba biti ponosan što smo kao narod sve nedaće preživjeli, što smo do danas uspjeli sačuvati svoj jezik i identitet, ali bez patetične kuknjave o nesretnoj sudbini. Trebali bismo na taj svoj neobično složen identitet, srednjoeuropsko-mediteransko-balkanski, gledati kao na prednost – pa takav identitet nitko nema! Da ne duljimo: umjesto subvencija za razne promašene projekte trebale bi postojati subvencije za humor!