Pjevala i glumila, nikad mistificirala

Mi koji smo, kao klinci, visjeli u kazalištu – osječkom, tada Narodnom – imena glumaca počeli smo pamtiti tek kada smo, krenuvši u srednju školu, po našem mišljenju prestali biti klinci. U literarnoj ili dramskoj sekciji dobivalo se suptilne poene, ne samo kod profe, ako se na ovaj ili onaj štihvort, uz ime autora i naslov drame ili opere, podastrlo i ime nekoga lika te njegova interpreta ili interpretkinje iz odgledane predstave. Bilo je to dokazom da po nalogu đačke pretplate u kazalištu ne spavate, nego da ste takoreći kandidat za šmekera.

Tada sam djevojačko prezime Elize Dobrić, Benčina (također otisnuto na kazališnim ceduljama), naglašavala standardno štokavski. U Osijeku su ga tako naglašavali garant svi. Tek 2001, u razgovoru na temelju kojega je nastao radijski dokumentarac (Portret umjetnika u drami, premijera: 17. studenog iste godine, Dramski program HR), doznala sam o njezinim varaždinskim korijenima i zavičajnom naglasku toga prezimena na drugom slogu, koji se međutim ni u njezinoj ranoj mladosti nije računao za, kako se izrazila, službeni. Ovo otvara možebitnu raspravu kojoj ovdje podnipošto nije mjesto. Ali. Tko je Elizu Dobrić gledao u stotinjak drama i komedija, nikad ne bi pomislio da joj je zavičajni idiom kajkavica. Štokavski joj je bio besprijekoran, bez daška slavonštine koja zna probiti i kod glumaca sa, za razliku od nje, formalnom izobrazbom. Ako ju je ikad čuo sa scene, Bratoljub Klaić (i on, poput tolikih, dobre uspomene) mora da je cvao.

Osijek kao pravi kazališni dom

U Osijeku se Eliza, tada još Benčina i domaturantica u učiteljskoj školi, našla 1940. zahvaljujući upravo njoj i njezinoj obitelji prirođenu sluhu i svojem pjevanju u varaždinskom zboru, koji je za nastupâ osječkih kazalištaraca bivao ovima dodijeljen jer vlastiti nisu vodili. Baš je imala i neku solo ulogicu u Barunu Trenku; zapazi to intendant Perković i ponudi joj pjevački angažman u Osijeku. Škola bî prekinuta, jača je ljubav prema kazalištu. U Varaždinu nastupa i Stjepan Dobrić, poslije na glasu primjerice kao Kir-Janja, a tada nezamjenjiv u komičnim ulogama u opereti, po kojoj je u tom razdoblju Osijek prednjačio u tadašnjoj i susljednoj državi. Ubrzo će postati suprugom zboristice i kasnije subrete, koja, slijedom ugovorne odredbe i namjenskih 100 dinara, mora u Osijeku polaziti poduku iz pjevanja kod Dite Kovač i volontirati u Drami. U jesen 1940. dobiva ulogu Rozike u češkoj komediji Ulični pjevači Paula Schureka, s dosta pjevanih partija; već u prosincu dospijeva u alternativnu podjelu Gospodskog djeteta Kalmana Mesarića. Ta je Marica bila na kajkavskom, kaže, i baš mi je pasala.

U Kazalištu je za rata 1941–1945. Eliza Dobrić nastupala u dramskim, operetnim, pa i opernim ulogama; redovito je jednom tjedno pjevala lahke žanrove, oz orkestar koji je vodio klavirist Krunoslav Tuma, na Radiju Osijek, smještenu u (tadašnjoj i današnjoj) Županijskoj ulici 17; bile su to zapravo izvedbe uživo, jer tako je tada funkcionirao radio, ne samo osječki (v. Branko Mihaljević, Eliza Dobrić u svijetu šlagera, Glas Slavonije, 10. ožujka 2000).

Eliza Dobrić, snimljeno 22. XI. 1943.

Kad sama evocira to razdoblje, uočljivo je da adresama izvan matične ustanove, za neinstitucionalu glumišnu povijest dragocjenima, živost, a u nemilu vremenu kadšto i život, daje snažna glumačka i ljudska ličnost njezina supruga.

Operetni glumac Đuka Trbuhović i još par glumaca su u kinu Urania napravili kao nekakav kabare, Komarci. Ali to nije nekako baš išlo i moj muž veli, bio je predsjednik glumačkog udruženja, kad su oni Komarci, mi ćemo biti Flit, to je bio sprej protiv komaraca. Flit je ‘943. i ‘944. igrao godinu, možda godinu i pol dana. A svi glumci Srbi bili su otpušteni iz kazališta kad je došao NDH. Mi ćemo si u tom Flitu nešto zaraditi, a i oni će se moći uzdržavati. Igrali smo 20-25 puta mjesečno i dobivali 100 kuna po predstavi, 10 kuna od svakoga išlo je u fond. Bilo je 6–7 starih otpuštenih glumaca i svaki mjesec su dobili pomoć u vidu takve penzijice. Onda je došlo ono da se oni moraju prekrstiti i Dobrić je, kao predsjednik udruženja, vodio te sirote starce u crkvu, oni su klečali, onda je njih svećenik krstio, pa kad je bilo gotovo, treba ustati, a Aco Gavrilović je bio krupan, ne može ustati, a moj muž kaže: „A šta bi vi, velečasni, htjeli, sad ste ga krstili, pa da već hoda.“

Glumac Ivo Rakarić, silno duhovit, uvijek nam je pisao tekstove, raporti su se zvali. Recimo: „Napio se muž se svadi trajlala nema jaja šta da radi trajlala a kod kuće žena zdvaja tralala vratio se muž bez jaja tralala.“ Bilo je i političkih, itekako. Pričalo se kako su negde likvidirali grupu Židovki, kao krive su bile, prethodno im je dapače suđeno; onda je Rakarić smislio sud, ali u psećoj koloniji: predsjednik suda, pa pristav, pa tužilac i branilac, okrivljeni su također psi, sudjelovali su svi oni stari siromasi, i Leposava Jovanović, također jedna od tih jadnica bez ičega, i oni su lajali, moj muž je bio predsjednik suda, i svi su osuđeni. Izvode ih van, onda predsjednik suda ustane, vau vau vau, dođe na ugao stola, i digne nogu, onako kao pas. U gradu je među ustašama nastala strašna konsternacija i neki Maršić, pravnik, tužio je sudu naše udruženje jer da taj Flit stalno daje predstave koje ismijavaju vlast. Sudac je pozvao samo moga muža kao predsjednika i prihvatio njegovu obranu da mi to radimo zbog naših starijih kolega koji su stvarali osječki teatar i kojima pomažemo da prežive dok ne završi rat. Tako taj Maršić nije uspio, a bio je poznat kao jako opasan. (sažeto iz razgovora s Elizom Dobrić vođena 2001).

Niz glavnih uloga u dramama i operetama

Odigrala je Eliza Dobrić, ponavljam, stotinjak što glavnih, što manje glavnih uloga. Već 1944. igrala je Lujzu (Schiller, Spletka i ljubav) u režiji Marka Foteza, tadašnjega direktora osječke Drame. Fotez je, kaže, bio jako ljubazan čovjek, nikakav tiranin; kao i poslije Hinko Tomašić zvan Čiča, s kojim će napraviti lijep broj ulogâ, običavao je reći da mu je redateljski najvažnije vjerovati glumcu – onda stvari prirodno dođu na svoje mjesto.

U Moličreovu Umišljenom bolesniku igrala je najprije kćer (1941), a desetak godina kasnije majku. U Skupu je igrala Grubu, u Dundu Maroju Lauru, u Kir-Janji Jucu, u Snu ivanjske noći Hipolitu.

Iz operete se povukla / povuklo je slijedom ideološke obznane da je opereta, pa donekle i opera, neprihvatljiva razbibriga za bahate buržuje. Grofici Marici i drugim operetnim junakinjama ponovno će podarivati glas 1950-ih. Kazalište je previše voljela, a da bi ga mistificirala, pa ni svoje mjesto u njemu. U navedenom je razgovoru nimalo cifrasto spomenula da se u nekim godinama, „nakon što sam se udebljala“, naigrala svih mogućih babâ; posebno joj je draga bila ona u Savinovoj operi prema Držiću, Tripče: „Fino su me maskirali, moralo se njega napasti, tući i pritom govoriti tekst, a sve je moralo ići po muzici; dobra je to baba bila.“ Jedna ju je gospođa u godinama dopala izrazito prerano – Madeleine Petrovna u Agoniji (sezona 1952/53), koju nekako nije osobito rado igrala. Slučilo se te je Bela Krleža vidjela tu predstavu i rekla joj u garderobi: „Premlada i prelepa“. Zadnje njezine babe bile su Madame u Inspektorovim spletkama Ranka Marinkovića (sezona 1978/79) i Stana u Brešanovoj Smrti predsjednika kućnog savjeta (1979/80).

Upravo uz ovu glumicu vezano je moje osvješćenje pridjeva strojna, na koji sam uz ženske likove svako malo nalijetala u Šenoe i Kumičića, a – tada bez hrvatsko-hrvatskog rječnika – imaginirala bolje da se ne zna kako. Fizisom bila je ona upravo takva. Plus kosa da se smrzneš. A povrh svega zvonki štokavski alt. (Dob ga nije nagrizla, o čemu svjedoči spomenuti audiozapis.) Uza sve te parametre, kada je, i ako, mogla birati, preferirala je komički modus.

Ne znam je li joj bilo ponuđeno da na osječkom odjelu zagrebačke ADU glumačku mladež podučava govoru. Da to jest radila, znala bih. Njima bi to bilo više nego korisno, a Klaiću, u onkraju, i svima koji smo Elizu Dobrić na sceni vidjeli i čuli više nego drago.