Pesimistično ozračje jubilarnoga festivala

Berlinski filmski festival ove je godine slavio šezdesetu godišnjicu. Dok su festivali u Cannesu i Veneciji poznati po međunarodnim filmskim produkcijama i lijepim, polugolim glumicama u ekskluzivnom ambijentu, Berlinale je uvijek bio više podij za društveno relevantna pitanja i demonstracije političkih pokreta, još od generacije ‘68. i Vijetnama do sukoba Zapada i Istoka. Berlin je bilo prvo mjesto gdje se rastvorila željezna zavjesa i gdje su se pokazali ruski filmovi, primjerice radovi Elema Klimova. Tu tvrdnju ove godine potvrđuje i vijest da je Jafaru Panahiju, jednom od najvažnijih iranskih redatelja i posebnom gostu ovogodišnjega Berlinala, bilo zabranjeno napustiti svoju zemlju i doputovati na festival u Berlin.

Prvo treba opisati okolnosti festivala. Za razliku od filmskih festivala u Cannesu i Veneciji, Berlin je izrazito populistički festival i važan dio gradskoga društvenog života. Ove godine prodalo se 282.000 ulaznica, došlo je gotovo četiri tisuće novinara i oko petnaest tisuća međunarodnih aktivista iz filmskog svijeta. Berlinski filmski festival održava se usred zime, kada je najružnije vrijeme, svi žure po ledenim ulicama od jednog kina do drugog. Berlin se ponosi da je „hladan, ali cool“, jedna zabava slijedi drugu, taj grad uistinu ne spava.

Tjednima prije festivala grad se emocionalno priprema na tu kulturnu ekstremnost: filmski plakati i predimenzionirane slike glumaca vidljivo su postavljene uz glavne pruge, koje vode u središte dogođanja na Potsdamer Platz. Novostvoreni Potsdamski trg umanjena je inačica arhitekture iz filma Metropolis, s nekoliko staklenih nebodera i nizom uniformiranih geometrijskih zgrada. Najnovija arhitektura svjetski poznatih arhitekata stoji uz povijesne, reprezenativne zgrade prošlih stoljeća i uz ostatke potpuno bezličnih zgrada socijalističke arhitekture. Na jednom pročelju visi veliki plakat sponzora L’Oreala s portretom Penelope Cruz kao parafraza filma Blade Runner. U tom sklopu stoji Berlinale Palast (palača), pred kojom je crveni tepih za posjetitelje filmova koji se pokazuju u natjecateljskom programu. Ta zgrada, koja preko godine služi kao kazalište, može primiti tri tisuće osoba. Takoreći u polusnu svako se jutro u devet sati ovdje skupljaju novinari, kako bi pogledali jednu svjetsku ili barem europsku premijeru filma. Drugi film ovdje slijedi u podne, treći film iz konkurencije oko četiri sata popodne, onda večernji program. A treba pogledati i ostatak programa.

Pierce Brosnan u filmu Ghost Writer Romana Polanskog

Mnoštvo filmskih programa

U natjecateljskom programu prikazuju se takozvane velike, svjetske produkcije, dok program Panorama daje slične filmove koji nisu uspjeli ući u konkurenciju. Postoji još Panorama: dokumenti, gdje se predstavljaju razne vrste dokumentarnih filmova, ali slični se filmovi pokazuju i u rubrici Forum, gdje se istodobno mogu vidjeti fikcionalni i nefikcionalni filmovi, najčešće socijalne tematike. Forum je vezan uz Berlinsku filmsku kinoteku, jednu od najvažnijih ustanova za restauraciju i arhiviranje filmova na svijetu, i uz kino Arsenal, koji inače dnevno predstavlja najvažnija ostvarenja svjetskoga filma.

Otkako je Dieter Kosslick postao direktor Berlinala, postoji i posebni program za njemački film, koji je zadnjih godina sve istaknutiji. Njemačka vlada podupire taj novitet i u suradnji s njemačkom televizijom subvencionira domaće i međunarodne produkcije u Berlinu i na filmskom terenu u Babelsbergu. U natjecateljskom programu prikazan je tako novi film njemačkoga redatelja Roehlera o usponu i padu Židova Süssa Jud Süß – Film ohne Gewissen. Roehler tvrdi da prikazuje život glumca Ferdinanda Mariana, ali zapravo izmišlja i iskrivljuje činjenice. Gubi se u subjektivnom sadržaju i pseudoekspresivnim slikama, kojima simulira naci-filmove. Strani gledatelji bili su šokirani, a kod izlaza se na stubama intenzivno raspravljalo o neukusnim detaljima filma, u kojemu se Goebbels prikazuje kao klaun, a ne kao opasna zvijer. Taj film nije dovoljno loš da bi bio skandalozan, nego je samo bezvezan i glup.

Programi Retrospektiva i Hommage posvećeni su starim i restauriranim filmovima, a uz to i naglašeno individualnom umjetničkom radu pojedinih glumaca. Ove godine to je bila zapadnonjemačka glumica i Fassbinderova muza Hanna Schygulla i istočnonjemački scenarist Wolfgang Kohlhaase, koji su nagrađeni posebnim Zlatnim medvjedom za životno djelo. A kad spominjemo Fassbindera, valja napomenuti da je na ovogodišnjem Berlinalu prikazan njegov novorestaurirani film Welt am Draht (Svijet na žici).

Zrinka Cvitešić i Leon Lučev u filmu Na putu Jasmile Žbanić

U Retrospektivi se pokazuje i restaurirana verzija Jacquesa Tatija Les vacances de monsiuer Hulot (Odmor gospodina Hulota); film predstavlja njegov nećak, koji tumači kako je Tati doživotno prerađivao materijal filma. Gledatelji su pucali od smijeha: konačno komedija na tom ozbiljnom festivalu!

U deset dana svaka se od 400 svjetskih produkcija iz 120 zemalja prikazuje četiri ili pet puta u raznim kinima, koja se nalaze na dva dijela Potsdamskog trga i po kinima u drugim dijelovima grada. Festival prati filmski sajam European Film Market (EFM) kao važan instrument za prodaju i distribuciju filmova, koji je smješten u Gropius Bauu, sjajnom prostoru za internacionalne izložbe likovne umjetnosti. I Hrvatska ima svoj reprezentativni štand i informira zainteresirane o mogućnostima snimanja u Hrvatskoj. Održane su promotivne projekcije nekih hrvatskih filmova iz 2009: Blizine Zdravka Mustača, Čovjek ispod stola Nevena Hitreca, Kenjac Antonija Nuića, Ljubavni život domobrana Pave Marinkovića, U zemlji čudesa Dejana Šorka, Vjerujem u anđele Nikše Sviličića, Zagrebačke priče grupe autora i Croatian Shorts 2009 – izbor hrvatskih kratkometražnih filmova proizvedenih 2009.

U središtu pozornosti ove je godine bila spektakularna restauracija ikone njemačke weimarske kinematografije, nijemi futuristički film austrijskoga redatelja Fritza Langa Metropolis iz 1927. napravljen prema scenariju njegove žene Thee von Harbou. Original je imao 205 minuta, producenti su se bojali da će to biti predugo za publiku i radikalno su film skratili; poznate su verzije filma od 80, 93 i 120 minuta.

Za Ameriku je film još reduciran, od početka su paralelno snimljene sekvence iz raznih kutova, zbog čega postoje i po dvije verzije jedne scene, što je još više otežavalo rekonstrukciju filma.

U Argentini pronađena rola Langova filma Metropolis

Izrezane dijelove svi su smatrali izgubljenima, sve dok ljeti 2008. Rainer Rother, šef Berlinskog filmskog i televizijskog muzeja, nije dobio obavijest da je u jednom muzeju u Buenos Airesu pronađena prilično nedirnuta verzija filma, ali nažalost u 16-milimetarskoj kopiji. Argentinski distributer kupio je film u originalnoj verziji, također ga skratio i prekopirao na jeftiniji format, ali je izrezane dijelove dao nekom kolekcionaru filmova. Taj je ostatke predao nekom muzeju, koji ga je pak predao spomenutom muzeju, gdje su sada pronađeni. Na sreću je nova direktorica tog muzeja shvatila vrijednost materijala i o tome odmah obavijestila Berlin.

Friedrich Wilhelm Murnau Stiftung, poznata zaklada za čuvanje i restauriranje filma u Njemačkoj, primila se tog osjetljivog materijala. Filmski su elementi uglavnom sklapani s pomoću originalne filmske glazbe koju je napisao Gottfried Huppertz i uz podatke iz vremena produkcije filma. Restaurirana verzija sada je duga 147 minuta. Proces restauracije toga svjetski važna filma uokviren je izložbom u Berlinskom muzeju za film i televiziju. Tamo se predstavlja razni materijal iz arhiva, i kao glavni predmet jedna limena kutija, u kojoj je pronađena ta 16-milimetarska kopija filma. Proces potrage za ostacima filma predstavljen je u izvrsnom dokumentarnom filmu, gdje čujemo mišljenja raznih voditelja arhiva, poput Enna Patalasa, prijašnjega direktora Münchenskoga filmskog muzeja, koji je 2001. izdao knjigu o potrazi za filmom.

Od filmova prikazanih u konkurenciji nemoguće je popratiti sve, ali posebnu pozornost zaslužuje novi film Romana Polanskog.

Srebrni medvjed za Polanskog

Polanski je pretvorio uzbudljivi roman Ro-ber-ta Harrisa u klasični, prvorazredni triler, snimljen u Hitchcockovu stilu. Polanski nije mogao snimati na istočnoj obali SAD-a, tako da je gotovo cijeli film napravljen na njemačkim obalama Sjevernog mora.

Taj će film već stavom i porukom uzdrmati emocije gledalaca. Priča je to o profesionalnom piscu Robertu Harrisu (Ewan McGregor), koji dobiva privlačnu ponudu. Zadaća mu je da redigira autobiografiju bivšega britanskog premijera Langa (Pierce Brosnan). Polanski prikazuje subverzivne ucjene i prijetnje kojima je izvrgnut protagonist. On se ipak neće pomiriti s okolnostima, i sve se dublje zapleće u zamršenu situaciju. Potrebno je ovdje napomenuti da je Harris bio prijatelj Tonyja Blaira te stoga na neki način donosi lik tog političara. U nekoliko intervjua Harris je izjavio da ga muči pitanje kako se moglo dogoditi da je zbog rata u Iraku Britanija postala 51. savezna država svoje bivše kolonije. Na konferenciji za novinare Ghost Writera pojavila su se sva tri producenta, pisac Robert Harris, kao i glumci Ewan McGregor, Pierce Brosnan i Olivia Williams. Polanski, koji je zatvoren u svojoj kući u Gstaadu, ipak je uspio na vrijeme dovršiti film, za koji je dobio Srebrnog medvjeda za najbolju režiju.

Hrvatski glumci u Berlinu

Redateljica Jasmila Žbanić predstavila je u kon-kurenciji svoj novi film Na putu, u čijim su glavnim ulogama hrvatski glumci Zrinka Cvitešić i Leon Lučev.

Nakon svjetskog uspjeha s prvim filmom Grbavica na Berlinalu 2006, osvojenoga Zlatnog medvjeda i još niza vrijednih nagrada, producentima je bilo prilično lako prikupiti sredstva za novi film, koji je nastao kao koprodukcija Bosne i Hercegovine (Deblokada), Hrvatske (Produkcija Živa), Austrije (Coop99) i Njemačke (Pola Pandora) i koštao ukupno 2,2 milijuna eura.

Priča se vrti oko mlade stjuardese Lune i Amara, koji silno žele imati dijete. Njihova ljubav prođe kroz dramatičnu promjenu nakon što on pristupi radikalnoj vjerskoj zajednici, povezanoj s kulturnim, religioznim i ideološkim promjenama u poslijeratnoj Bosni. Redateljica Jasmila Žbanić tu dramu istražuje iz ženskoga kuta. Kamera prati likove neobično poetskim intenzitetom, prikazujući ih u svakodnevnom životu u kojemu se može vidjeti rastrganost njihovih karaktera. Iz toga senzibilnog stava treba razumjeti i autoričinu skromnu primjenu forme, kojom otvara više prostora razmišljanju i imaginaciji. Reducirani jezik potiče na razmišljanje i čitanje o stvarima.

Filmom nas vodi čarobno lice hrvatske glumice Zrinke Cvitešić, koja je odabrana kao jedna od deset najboljih mladih europskih glumica programa Shooting Stars 2010 u sklopu festivala, gdje je kao novi talent bila predstavljena stručnom filmskom svijetu. Jasmila Žbanić nije dobila nijednu od nagrada na jubilarnom Berlinalu, iako je film bio pozitivno primljeni uz odlične kritike.

Zlatni medvjed dodijeljen je filmu Bal (Med) redatelja Semiha Kaplanoglua iz Turske. Prikazuje portret šestogodišnjega dječaka, koji zanijemi kad njegov otac, pčelar, nestane. Riječ je o emocionalnoj priči, gledatelj prati dječaka na putu kroz šumu gdje traži nestalog oca, baš kao što brojni filmofili traže svoje putove kroz labirint ovoga jedinstvenog festivala.