Odmicanje forme od sadržaja

Matija Ferlin i plesači Studija za suvremeni ples posljednjih su mjeseci zaokupljeni iznalaženjem metodologije kojom bi plesu uskratili demonstrativnost i plesna tijela odučili od uvriježenih plesnih obrazaca i plesnim tehnikama utisnutim plesačkim navikama. Primijenivši dosege razmatranja na konkretnu građu, dvanaest odvojenih koreografskih cjelina ishodilo je predstavom Nastup. Iako možemo dvojiti o teoriji čistoga pokreta, Nastup je nedvojbeno važan pomak i u Ferlinovu i u Studijevu radu. Dvanaest izvedbenih cjelina odvojene su mrakom i izlazima i ponovnim ulazima pet plesačica (Petra Hrašćanec-Herceg, Nataša Mihoci, Roberta Milevoj, Ana Mrak i Ana Vnučec) odjevenih u trikoe boje kože. Građa pojedinih cjelina vidljivo je fiksirana, drugih je pak slobodnija, i iako su cjeline odvojene, na stanovite se načine prepleću, bilo da je riječ o prijenosu pokreta i njegovu variranju ovisno o postavljenim zadacima ili propitivanju sekvenca pokreta u ovisnosti o različitim prostornim položajima plesačica.

Usredotočenost plesačica na zahtjevnu izvedbenu građu, pamćenje sekvenca pokreta koje se nastoji ogoliti od značenja i oduzeti logični slijed, kakvu sekvencu, primjerice, čini serija naizmjeničnih skokova plesačica, skok iz čučnja prema naprijed ili unatrag, skok iz kleka u stranu, skok iz sjeda u čučanj, vrijedni su pohvale. Ferlinova nastojanja da pokret rasteretiti sadržaja pokreće niz pitanja o estetici pokreta i tijelu kao mediju prijenosa informacija. Nasuprot perspektivi autora, iz perspektive promatrača odvajanje plesne forme od sadržaja doima se utopističkim. Jedan je od razloga činjenica da izvedbeni tekst ne čini samo skup informacija o iznesenoj građi, nego i recipijentov estetski doživljaj formalne i sadržajne strukture. Koliko god da se plesni kodovi u autorskom oblikovanju odstrane i na scenu iznese pokret odterećen plesnoga predznanja, plesna tijela nisu semantički prazna. Značenja se uspostavljaju dvostrukim procesom, ispisivanjem s jedne i iščitavanjem s druge strane, prepletanjem gestualnoga, posturalnog i proksemičkog plana s izravnim scenskim znakovljem (scenografija i kostimi) i formalnih aspekata predstave. Tekst plesne predstave oblikuje se iz heterogenih scenskih kodova i signala u trenutku recepcije. Tijelo i kad ništa ne izražava polučuje maksimalnu količinu značenja. I kad je ples posve apstraktan, kad odbija svaku narativnost, izmiče konceptualizacijama ili simbolizacijama, značenja proizlaze iz pokreta i proksemičkih odnosa jer, pozovimo se i na Laurence Louppe u Poetici suvremenoga plesa, koreografski tekst uvijek nastaje unutar neke relacije. Pokret ne postoji izdvojen iz konteksta na način kao što postoje riječi ili morfemi. I negiranje teme apstraktnim naslovljavanjem predstave Nastup govori da je riječ o odmaku u odnosu na nešto već postojeće, a to nešto sugerira sadržaj. Sličan primjer daje i jedanaesta izvedbena cjelina, na sceni nema izvođača, a jedini su znak da se nešto događa gibanje izvođača iza paravana, glazba i prigušena rasvjeta. Prazna scena usmjerava pozornost glazbenom broju nedavno preminula Vica Chesnutta. Ples se ne može promatrati isključivo u sinkroniji, uvijek je na djelu dijakronija, uspostavljanje analogija s nekim od prethodno utvrđenih obrazaca ili pomaka u razumijevanju pokreta.

U Nastupu se Ferlin i plesačice Studija za suvremeni ples, koje su velikim dijelom i same autorski pridonijele procesu predstave, odmiču od uobičajenih pristupa plesu, studiozno se posvećujući utvrđivanju sustavnih teorijsko-izvedbenih pretpostavki u traganju za novom virtuoznošću nevirtuozna tijela, odnosno nevirtuozna pokreta, uobličujući svoje zaključke u manifest, čiji su dijelovi ujedno objavljeni u programskoj knjižici. Nastup je prožet glazbom raznorodnih glazbenika koje povezuje kanadski post-rock-izdavač Constellation Records te scenografski upotpunjen zamislima Mauricija Ferlina. Čvrsto koncipirana i dosljedno provedena vizija novoga plesa, premda je koreografu i izvođačicama novost u autorskom kurikulumu, može se zapravo shvatiti kao povratak korijenima suvremenoga plesa. Suvremeni ples, naime, suvremenost duguje recentnom promišljanju plesa unutar određene kulture, a manje tehnikama koje kultiviraju tijelo za određeno gibanje.