O vizijama već viđenog

U stručnim i političkim raspravama o našoj ekonomskoj situaciji jedni predlažu da se neumjerena potrošnja na svim razinama preorijentira na proizvodnju, a drugi da se fiskalnim rasterećenjem privrede i stanovništava stimulira potrošnja. To je u obama slučajevima pogrešno gledanje na stvari. Proizvodnja i potrošnja međusobno se uvjetuju napose ima li se u vidu produktivna potrošnja, dakle potrošnja same proizvodnje, što je bit klasične kapitalističke cirkulacije kako ju je opisao Karl Marx. Produktivnu potrošnju mi još nismo uigrali, nego proizvedenu dobit odmah neproduktivno trošimo ili čak rasipamo. Što je nezavisno o globalnoj recesiji specifičnost naše krize? Mi smo potrošnju rastavili od proizvodnje pa umjesto proizvodnjom potrošnju zadovoljavamo prodajom zatečenih dobara i inozemnim kreditima. Sada se pod prijetnjom sloma financijskog sustava smatra da treba oživiti proizvodnju i s pomoću nje alimentirati domaću potrošnju (kupujte hrvatsko), a izvozom proizvoda otplaćivati kredite. Takva pučka ekonomija: pokrij se koliko ti je guber dugačak – odavno je zastarjela.

Postkapitalistička marketinška ekonomija ne operira realnim novcem već fiktivnim

Kako izići iz pučke ekonomije?

Ključno pitanje glasi: što proizvoditi u svijetu koji je zatrpan ponudom nepreglednog asortimana jeftinih proizvoda? Kako i čime konkurirati nekomu u tom svijetu?

Evo jedne već viđene vizije! Što u skladu s njom treba poduzeti? Najprije drukčije vrednovati naše resurse i to tako da napustimo rezoniranje s pojmovljem tradicionalne političke ekonomije. Ona je analizirala kapitalističku preobrazbu historijski naslijeđenih feudalnih proizvodnih snaga: zemlje, rada i sredstava za proizvodnju. Naši ekonomisti misle u toj tradiciji. Oni na naše resurse gledaju kao na gotove datosti s kojima bi, prema njima, država trebala racionalnije gospodariti. Suprotno njima postojeće resurse treba rekreirati, nanovo proizvesti, dodati im nove vrijednosti koje im nisu neposredno svojstvene. Potrebno je revalorizirati našu prirodu, naše financije, zatečene proizvodne snage, potrošnju, proizvodnju, znanost, obrazovanje, kulturu, zdravstvo, umjetnost, ljudske potencijale… Revalorizacija u tom kontekstu znači gledanje na te proizvodne iz rakursa nove marketinške paradigme. Na pobrojene proizvodne snage ne smije se gledati kao na gotove datosti, nego kao na otvorene mogućnosti ili kao na medije čija je realnost još odsutna. Suvremena marketinška paradigma razvila se i teoretski i praktički baš takvom medijskom revalorizacijom proizvodnih snaga. Ona je antikvirala ne samo tradicionalno pojmovlje političke ekonomije nego i Marxovu kritiku političke ekonomije, ali i tradicionalnu kapitalističku privredu, koja je definitivno ušla u proces preobrazbe odnosno kohabitacije s novom marketinškom paradigmom. Naše su političke i stručne rasprave gluhe za te promjene i opisuju našu ekonomsku situaciju pojmovljem koje je staro dvjesto godina. Rasprave svjedoče o tome da nismo razumjeli bit nove marketinške privrede, nego stvarno stanje stvari neosviješteno prikrivamo površno određenim, ideološkim pojmom neoliberalizma. Neoliberalne ekonomske uspjehe s pravom, ali bez pravoga razumijevanja okrivljujemo da bezobzirnim iscrpljivanjem svih resursa ugrožavaju i prirodu i društvo. Dakako, takva paušalna kritika neoliberalizma ne pridonosi orijentaciji ni primjerenoj strategiji za izlazak iz krize. Da bismo se orijentirali u europskoj okolini, moramo uzeti u obzir i to kako nas ta europska okolina vrednuje. Ona nas vrednuje marketinški kao potencijal, a ne kao na uporabljivu gotovu vrijednost, kako mi sebi to umišljamo. Europa nas tijekom pregovaračkog procesa dovodi u stanje kada ćemo moći biti marketinški uporabljivi u europskoj zajednici. U tijeku pregovaračkog procesa Europa nas diže na onaj rang kompetencije koji je uporabljiv u europskim uvjetima. Onakvi kakvi smo bili prije deset godina i kakvi smo još danas mi Europi nismo optimalno uporabljivi. Da bi se odgovorilo na to pitanje što znači biti marketinški neuporabljiv / uporabljiv treba razumjeti pojam marketinga. Marketing nije reklama! Marketing je nova paradigma gledanja i vrednovanja proizvodnih snaga. Što je marketing?

Realno i fiktivno tržište

Evo nekih razlika stare i nove realne i virtualne ekonomije. Za klasičnu je realnu ekonomiju vrijedilo da proizvodnja prethodi potrošnji: najprije treba proizvesti neki proizvod da bi ga se prodalo i potrošilo. Za marketinšku virtualnu privredu naprotiv vrijedi načelo da proizvod treba najprije prodati, a zatim proizvesti. Da bi se prodao nepostojeći proizvod, potrebno je kreirati potrebu za njim. Riječju, potrošač nije nazočni kupac na tržištu koji zna što mu treba. Potrošača i njegove potrebe treba najprije proizvesti kako bi ih se naknadno zadovoljilo.

Za pojedinca je školarina oduvijek bila realna investicija za neizvjesnu karijeru

S marketingom je uhodana metoda da se prodajom virtualnih dobara financira njihova realna proizvodnja. Time je postignuto dvoje: izbjegnut je rizik proizvodnje za nepoznatoga potrošača i, drugo, zaobiđeno je skupo bankarsko kreditiranje proizvodnje. Danas proizvodnju ne kreditiraju samo banke nego i kupci svojim avansom. Kako su banke parirale gubitku prihoda od kamata na kreditiranu proizvodnju koju sada kreditiraju kupci svojim avansima? Banke su gubitku prihoda od kamata na kredite proizvođačima parirale marketinški, naime plasmanom fiktivnog novca, kojim su izbjegle rizik da im kreditirani novac i kamate ne budu vraćeni. Ako vjerovnik nije kadar otplatiti dug s kamatama, tada se banci nije dogodila nikakva šteta. Kreditirani novac bio je fiktivan, računalno kreiran avans bez pokrića u realnom proizvodu jer proizvoda još ni nema pa ga nije moguće ni kupiti. U situaciji kada banke kreditiraju proizvodnju plasmanom fiktivnoga novca, a proizvođači prodaju neproizvedene fiktivne proizvode, čitav reprodukcijski lanac lebdi u zraku između realnog i fiktivnog tržišta. Realno tržište treba naime tek proizvesti kao i realne potrošače i tek je nakon toga moguće pokrenuti proizvodnju za realne, poznate kupce i novac s realnim pokrićem u postojećim proizvodima. U nedoumici krize nastale u raskoraku realne i fiktivne ekonomije kupuju se nekretnine, zemlja, kuće, zlato ili zaustavlja svako investiranje pa i proizvodnja kako bi se spasile postojeće realne vrijednosti. Takvim se „racionalnim ponašanjem“ ne može pokrenuti zastala proizvodnja ni izići iz krize koja generira nezaposlenost i time od ekonomske prerasta u političku i socijalnu krizu.

Da bi se u uvjetima postojanja realne i fiktivne marketinške privrede pokrenula proizvodnja, nije dovoljno povećati kupovnu moć potrošača, kako savjetuje klasična ekonomska znanost, nego je potrebno kreirati potrebe za potrošnjom. Samo tako može profunkcionirati cirkulacija između marketinški plasirana fiktivnog novca i marketinški plasiranih fiktivnih proizvoda. Mehaničko je povećavanje kupovne moći stanovništva smanjenjem poreza ili povećanjem plaća u suvremenim marketinškim uvjetima put u gušenje konkurentske sposobnosti neke privrede. Ako se ne uspostavi veza između marketinške prodaje fiktivnih proizvoda i proizvodnje realnih dobara, nastupa slom privrednog sustava. On se očituje kao recesija, tj. smanjuje se proizvodnja zbog smanjene potrošnje u nedostatka novih potrošača. Amerikanci su svoje recesije svladavali lokalnim ratovima jer ratovi su sigurni i najveći potrošači realnih proizvoda. Ratovi na jednoj strani uništavaju sva dobra pa na drugoj strani generiraju nestašicu dobara i tako stimuliraju potrebe: potrošnju i proizvodnju u američkoj privredi i zapadnom svijetu. Europa nevoljko ulazi u američke ratove, ali i ona je shvatila da od njih ima izravne koristi putem povećane potrošnje. Ratovi kreiraju tržišta svega i svačega.

Da u nas postoji kompetentna, vremenu primjerena, ekonomska politika, tada bi ona upozorila na postojanje dviju privreda, one rizične realne i one fiktivne, kojom se neutraliziraju rizici proizvodnje za nepoznate kupce. Razlikovanjem tih paralelnih privreda potaknuo bi se proces inovativnoga prevrednovanja naših resursa u nove vrijednosti. Kompetentna ekonomska politika stimulirala bi kreiranje novih potreba za nove drukčije potrošače u zemlji i svijetu. Ona bi putem prevrednovanja i rekreiranja naših postojećih proizvodnih snaga otvarala procese proširene proizvodnje realnih dobara. Mi primjerice na naš krš gledamo kao na neproduktivnu praznu golet, a ne uviđamo golemu vrijednost tog prostora upravo zato jer je „prazan”.

Ima naravno i primjera spontanog uvlačenja kulture kao i drugih tradicionalnih oblika potrošnje: zdravstva, ekologije, obrazovanja u marketinški biznis, naime u avansiranu prodaju tih dobara. Kulturna dobra, prirodne ljepote, zdravstvene usluge, školovanje i slično moguće je prodavati, a da ih se ne otuđi. No naša ekonomska politika ne uviđa i ne razumije novu paradigmu dvostruke privrede, one realne postojeće i one fiktivne, koja počiva na inovativnom preoblikovanju postojećih prirodnih, kadrovskih, kulturnih i svih drugih realnih resursa, a pogotovo unovčavanje inovacija u svim sektorima. Ona slijedi savjete klasične ekonomije koja nije osvijestila medijsku razliku između klasične kapitalističke ekonomije i postkapitalističke marketinške ekonomije koja ne operira realnim novcem i realnim dobrima, već onim fiktivnim. Neki ekonomisti nisu razumjeli Marxa jer je bio „filozof” pa nisu shvatili njegovo stajalište da „u robi nema ni grama tvari” . Ti ekonomisti još manje razumiju moderni postmarksovski kapitalizam i računalno manipulirane financije, naime marketinško prodavanje nepostojećih proizvoda za fiktivne novce, koji nemaju pokriće u nekom realnom dobru za koje bi se novac mogao razmijeniti, jer to dobro još nije proizvedeno, jer nisu proizvedeni čak ni kupci koji bi ga platili.

Robovlasnička inteligencija

Osvrnimo se zaključno na konzekvencije koje dvostruka marketinška i realna privreda ima na visoko školstvo kao virtualni društveni resurs. Sveučilišta su odvajkada poslovala marketinški. Ona su najprije od države ili pojedinaca naplaćivala svoje troškove i svoju zaradu, a zatim postupno izručivala naručiteljima znanje. Za pojedinca je školarina oduvijek bila realna investicija za neizvjesnu karijeru, a za državu realna investicija za jednako neizvjesnu korist od školovanih kadrova. U nas država djelomično marketinški investira u sveučilišno školovanje te unaprijed plaća za virtualni proizvod. Sada studenti zahtijevaju potpuno besplatno školovanje. Može netko kazati to je recidiv propalog socijalizma, ali pokušajmo misliti diferencirano, a ne ideološki. Mladi se ljudi školuju za neizvjesne i nepostojeće kupce njihovih kompetencija. Studenti bi htjeli da država preuzme ne samo sve rizike i troškove studija nego i da marketinški proizvede potrebe za školovanim stručnjacima. Ako država uspije proizvesti potrebu za budućim, još nedobavljenim stručnjacima, tada bi im ona time osigurala i radna mjesta, to je logika marketinga. U protivnom ulaganje nije uspjelo, jer nije proizvelo potrošača intelektualnih usluga. Zbog toga što nismo u zemlji proizveli potrebe za učenim stručnjacima dio onih najboljih odlazi u svijet, koji ih dobiva besplatno. Tu se krije još jedna u raspravama neuočena kvaka. Ukoliko bi se marketingom u zemlji uspjelo otvoriti veći broj novih radnih mjesta za buduće stručnjake, utoliko bi porasla potreba za njima. Zbog povećane potražnje stručnjaka studenti bi u sljedećoj rundi pobune mogli zahtijevati da se studij plaća te da studentima za godine studija teče i radni staž. Dio tog scenarija funkcionira u razvijenom svijetu putem sustava stipendija kojima se studenti vežu uz određene tvrtke, u kojima poslije radeći otplaćuju kreditirani ili stipendirani studij. Školovanje naravno košta, o tome ne treba raspravljati. U posljednjoj instanciji školovanje stoga nije niti će ikad biti besplatno. Netko ga plaća: država, privreda, pojedinci, roditelji, porezni obveznici i slično. U davnoj su se prošlosti imućni pojedinci školovali za osobni luksuz kao oblik privatne neproduktivne potrošnje kojoj je bila strana svaka pragmatika i koristoljublje. Bilo je to obrazovanje lijepe duše radi njezina ekskluzivnog intelektualnog užitka kao čiste samosvrhe! Takve lijepe duše susrećemo u redovima antičke i srednjovjekovne robovlasničke inteligencije. Luksuz njezine učenosti plaćali su robovi i kmetovi. Mudracu dosta.