Nije sve u glasu

Elina Garanča, letonska mezzosopranistica, proslavila se nedavnom izvedbom naslovne uloge Bizetove opere Carmen u njujorškome Metropolitanu, što su vidjeli milijunski ljubitelji opere diljem svijeta, putem izravnog prijenosa u HD-tehnici na filmska platna, kakvo je i ono velike dvorane Lisinskog. Produkcija je podvučena mnogim debitantskim nastupima. Partner joj je bio talijansko-francuski tenor Roberto Alagna, koji je također prvi put izvodio ulogu Don Joséa u toj kući, prvu režiju u Metu ostvario je ugledni britanski kazališni redatelj Richard Eyre, dok je debitantski nastup tim djelom doživio i mladi dirigent Yannick Nézet-Séguin, francuski Kanađanin iz Quebecka, s posebno istančanim osjećajem za francuski repertoar.

No u najavi ovogodišnje sezone Metropolitan u Lisinskom u novoj produkciji Carmen spominjana je rumunjska sopranistica Angela Gheorghiu, koja je u međuvremenu otkazala pa je uloga ponuđena mladoj Letonki Elini Garanča. Ona je pak kao mezzosopranistica imala motivaciju više da ostvari tu najslavniju ulogu što preko noći stvara zvijezde, što se u njezinu slučaju i dogodilo. Sreli smo je na ovogodišnjem MIDEM-u u Cannesu, gdje je na dodjeli MIDEM Classical Awards pjevala, jasno, Habaneru iz opere Carmen, L’amour est un oiseau rebelle, te primila nagradu za vokalnu umjetnicu godine.

Je li angažman u operi Carmen, kada je nakon prošlogodišnje izvedbe naslovnoga lika u Rossinijevoj Cenerentoli (Pepeljuzi) u ovoj Metovoj sezoni planirana za manju ulogu Nicklassa u Hoffmanovim pričama, stigao odveć naglo i neočekivano, nepuna dva mjeseca prije izvedbe?

Zašto neočekivano? Možda da, ali događa se da pjevači koji put promijene mišljenje, odustanu, i onda netko drugi upadne u produkciju. Ponuđena mi je prilika, koju sam već dugo očekivala. Zbog pritiska, izravnoga satelitskog HD prijenosa, zbog toga što je Carmen ipak ponajprije pisana za mezzosopran, prihvatila sam izazov i sada sam ovdje.

Ali Carmen ste već imali priliku prethodno naučiti i otpjevati je u nekoliko različitih produkcija.

Da, ova u Metu je bila moja četvrta produkcija Carmen u nizu, a prva je bila prije dvije godine, 2007, u mojem rodnom gradu Rigi, nakon čega sam istu ulogu pjevala u Londonu i Rimu.

Koliko su pojedine produkcije Carmen različite, ovisno o raznim redateljskim interpretacijama, i koliko to utječe na vaš doživljaj naslovnoga lika koji tumačite?

Teško je prosuditi jer je Carmen svaki put živahno i drukčije oblikovana. U redateljskoj koncepciji može se više naglasiti tjelesna strast, ili sloboda, ili ženska emancipacija. Ali glazba je puna pojedinosti, tako da je za mene jako teško reći da sam u Rigi bila više naklonjena jednom, a u Londonu drugom aspektu. Jasno, s vremenom, iz produkcije u produkciju, stječem više iskustva, tu utječe mnogo i moje životno iskustvo koje se povećava, tako da je kontakt s djelom uvijek nov, a mnogo toga ovisi i o kolegi koji mi je partner na sceni. To je kao igra tenisa, moraš loptu servirati i znati je primiti natrag.

Carmen je izrazito društvena opera i mnogo ovisi o tome tko pjeva ulogu Don Josea.

Svakako, jer Carmen je opera u kojoj je upravo odnos između dva glavna lika važan. To je kao kada igrate ulogu kralja – ne možete biti kralj sam po sebi, već vam za to trebaju drugi.

Kako ste stvarali ovu ulogu, zajedno s redateljem Richardom Eyreom i tenorom Robertom Alagnom?

Imali smo šest tjedana pokusa; Richard Eyre dolazi iz kazališnoga svijeta i već smo se susreli u Londonu kad smo raspravljali o tome kako on vidi, a kako ja vidim tu ulogu. Vidio me pjevati Carmen u režiji drugog redatelja u Covent Gardenu, tako da je znao kako se krećem, a onda smo svakoga dana 6, 7, 8 sati u sobi za vježbanje iznova iskušavali neke stvari, razrađivali ideje, stvarali novu misao, odnos prema drugim likovima, slušali glazbu, čitali tekstove i pokušavali otkriti zašto se neka reakcija događa u nekom trenutku. To je vrlo intiman proces.

Volite li radikalna redateljska rješenja, prenošenje izvornih opernih priča u udaljene vremenske i zemljopisne koordinate?

Nema veze ako hodamo u marsovskim kostimima, hoćemo li igrati Carmen u 2050. godini ili u 17. stoljeću. Važni su likovi i odnosi među njima, ne smije se iznevjeriti glazba. Ako je u partituri napisan miran romantični trenutak, ne možeš imati veliko bojno polje na sceni ili ako je tu dramatski moment, ne možeš se samo okrenuti i otići. U glazbenom svijetu i u operi toliko je toga unaprijed zadano, a mi smo samo instrument za prenošenje mašte nekoga drugoga.

Dosad ste publiku Metropolitana oduševljavali Rossinijevim ulogama Rosine i Cenerentole. Kako je njih bilo pjevati?

Rossini mi nikada nije bio osobito blizak, iako sam ga pjevala, to nije bilo baš previše, znala sam kako voditi sve svoje kolorature, ali to me nije dovoljno umjetnički zadovoljavalo i u tome se ne osjećam kao kod kuće. Mnogo mi je draži pravi belkanto, Bellini i Donizetti, ranoromantični autori. Moj glas, zapazila sam, od previše koloratura postaje sve krući, treba mu više fraza, legata i pjevanja, a ne samo prolaženja kroz kolorature. Ali bilo je to lijepo iskustvo i jako mi je drago da je naša produkcija Cenerentole sada izašla na DVD-u tvrtke Deutsche Grammophone, tako da imam lijepu uspomenu.

Razvija li vam se skladno glas, pazite li na to kako prihvaćate uloge, da nešto ne dođe prerano, za što još niste spremni?

To svakako ima veze s mojom dobi. Imam 33 godine i glas mi je još jako lirski, bez problema svladavam visine, a za belkanto vam upravo to treba. Uloga Romea u Bellinijevoj operi Capuletti i Montecchi neopisivo je divna, sve dok je budem mogla pjevati, želim to činiti. Nažalost nema previše kazališta koja stvaraju produkcije belkantističkih naslova jer je jako teško okupiti izvrsnu pjevačku podjelu za ta djela, koja traže ne samo dobre mezzosoprane nego i soprane, tenore i baseve, svi moraju biti na jednakoj razini. Ali jako me veseli nekoliko izvedbi Donizettijeve Anne Bolene u Barceloni i u Beču u kojima ću sudjelovati. Dokle god budem mogla pjevati belkanto, uživat ću u tome.

Koliko se Carmen uklapa u vašu trenutačnu opčinjenost belkantom?

Ona je pak posve različita. To je kao kada nakon duge stanke počneš opet vježbati, ubrzo više ne osjećaš mišiće, odeš kući i drugo jutro imaš bolove. Isto je i s belkantom. Potrebna je vježba. Svaki put nakon Carmen okrenem se vježbama belkanta, osvjetljujem glas i vraćam mu pokretljivost. Kada pjevam Carmen, drukčije se ugrijavam, polakše se krećem u svakodnevnoj rutini, to je kao gimnastika, kao sport.

A što je s Mozartom, nisu li njegove uloge najpoželjnija gimnastika za mlade pjevače?

Mislim da je Mozart dobar u određenom razdoblju razvoja glasa, ne vjerujem da ga svatko mora pjevati, neki su glasovi prikladni za njegove uloge, a neki pak nisu. Poznajem ljude koji su počeli pjevati Mozarta misleći da im je to dobro za glas, a onda kada je ispalo da nemaju po prirodi glas za Mozarta, počeli su osjećati komplikacije, pa su se brzo okretali Pucciniju, Verdiju i sličnima. No mislim da je za mezzosoprane Mozart ipak jako dobar, i to zato što mi pjevamo toliko muških, dječačkih uloga, kao što su Cherubino, Sesto, Idamante, a onda su tu i neke Händelove opere, to nam pomaže razviti tehniku i produljiti karijeru. Soprani su vrlo često smješteni u ladice kao pučinijevski, verdijevski, mocartovski, dok mi mezzosoprani uvijek imamo barem pet do deset godina priliku intenzivno pjevati razne muške uloge, što je predivno.

Kako se u to uklapa također muška uloga Oktavijana u operi Kavalir s ružom Richarda Straussa, koju ste također često pjevali?

Mislim da je to jedna od najljepših uloga, vrlo je teška, ali obožavam je. Volim tu dvostruku igru između rodova u trećem činu, kada žena glumi dječaka koji glumi djevojku, to je predivno. Jako volim tu glazbu i taj lik, jedva čekam da ga ponovno pjevam.

Slični moment donosi i uloga Cherubina u Mozartovu Figarovu piru.

To je drukčije, Cherubin je drukčiji, mislim da je on mnogo drskiji i razigraniji, može se smijati i glupirati, ali Oktavijan kao mladi plemić ima svoju čast, mora održati status i položaj. Obje su uloge vrlo dječačke, pune ljubavi i eksplozivne, ali Oktavijan po meni ima već određenu zrelost i muževnost i zato mi je draži od Cherubina.

Što je s ulogom Carmen, u povijesti izvođačke prakse raspoređenom između soprana i mezzosoprana? I vi ste ovdje kao mezzosopran zamijenili sopranisticu koja je otkazala. Ali vi niste tipični karmenski tamni mezzosopran. Komu je uloga primjerenija?

Nikada nisam o tome razmišljala. Ima toliko soprana koji su pjevali Carmen, između ostalih i Victoria de los Angeles, zatim i mnogo lakših mezzosoprana. Ako pogledate u partituru, vidite da Bizet gotovo nigdje nije napisao fortefortissimo, gotovo nigdje nije zapisao uputu da se pjeva dramatično ili slično. Orkestracija za ulomke gdje nastupa Carmen vrlo je lagana. Na nesreću ili baš upravo na sreću imali smo nekoliko interpretkinja u prošlosti koje su ulogu tumačile s priličnom težinom, ali to je već stvar ukusa, teško je znati koja je prava boja, koji je pravi zvuk za Carmen. Ja to pjevam svojim glasom i on je takav kakav jest, preuzimam izazov, ali i odgovornost, te sam svjesna da mnogi misle da je moj glas odveć lagan za tu ulogu. No za mene nije sve u glasu, već u svemu skupa, u plesanju, glumi i osobnosti Carmen. Ako orkestar svira pizzicato, ne mora se pjevati fortissimo.

Kako je bilo za tu novu produkciju surađivati s mladim francusko-kanadskim dirigentom Yannickom Nézet-Séguinom, kojemu je to bio prvi nastup u njujorškome Metu?

On je predivan. Jedan je od vrlo rijetkih dirigenata koji vole pjevače. Sam vrlo često pjeva na pokusima, diše zajedno s pjevačima, i moram jako dobro razmisliti kada sam zadnji put imala priliku raditi s nekim maestrom koji je tako dobro poznavao potrebe pjevača. Mislim da je on trenutačno najveći i najdojmljiviji talent.

Je li vam pomogao da ostvarite tako sjajan uspjeh?

Sigurno jest u bitnim elementima. Jako smo dobro surađivali, on je vrlo kolegijalan i prihvaća sugestije gdje mi se čini da bih morala uzeti dah. Probe su jako važne jer se na njima bolje upoznajemo, što je vrlo važno. On je u šest tjedana pokusa vidio kako pjevam kada sam umorna, kako pjevam kada sam u dobru izdanju, kako zvučim u prvom, a kako u četvrtom činu. Navečer, na javnoj izvedbi, on odmah prepoznaje status mojega glasa i mentalni sklop u glavi te zna kako će me voditi. Sjajan je dirigent.

Kako je izvoditi predstave u njujorškom Metu, koje se izravno prenose u HD-tehnici na filmska platna, u zumiranim kadrovima i sa zvučnicima? Prilagođavate li se televizijskoj režiji?

Trudimo se ne misliti na to. Najgore je što su kamere svuda naokolo i svijetle onim crvenim i zelenim lampicama i uvijek znate kada snimaju u određenom trenutku. Ponekad smo malo usredotočeniji zbog HD-prijenosa i pazimo na neke stvari pred kamerama jer znamo da se to prenosi na veliko filmsko platno. Naposljetku, to je živa izvedba i također obična kazališna izvedba za sve one koji su platili ulaznicu za njujorški Met. Izađeš na scenu, trudiš se zaboraviti na svijet oko sebe i učiniti najbolje što možeš.