Neprijatelj među nama

Goran Dević i Zvonimir Jurić snimili su provokativnu ratnu dramu, koja i ne bi bila toliko zapažena da se ne temelji na stvarnim sudionicima i događaju koji su, barem prema javnoj percepciji, možda ponajviše bacili mrlju na Domovinski rat. Riječ je o slučaju Garaža te osumnjičenom Branimiru Glavašu kao egzekutoru ratnih zločina. Nije nam poznato što je izustio spomenuti ozloglašenik kad je čuo na koji je način ovjekovječen u ovom filmu dvojice Osječanina, no možemo pretpostaviti.

Zvonimir Jurić i Goran Dević na snimanju filma

On je u Crncima prikazan kao najveći zločinac, zapovjednik zadojen mržnjom i osvetom, nabusit i prema svojim podređenim suborcima. Trenutak u kojem prepoznajemo zloglasnu garažu najdojmljivija je scena u filmu. U njoj Franjo (Franjo Dijak), najsenzibilniji lik, koji utjelovljuje savjest vojnika nemoćnih oduprijeti se poretku, ali i našu kolektivnu savjest, sjedi na podu garaže čiji su zidovi umazani krvlju ubijenih Srba te puši cigaretu. Cinizam dvojice filmaša očituje se u sceni kad se Ivo, Gazda, Glavašev pandan na platnu, zaklinje supruzi – na sličan način kao što se Al Pacino zaklinjao Diane Keaton u Kumu – vlastitim djetetom da nije počinio nikakav zločin o kojemu kruže glasine, nego da mu je ta garaža poslužila samo da u njoj parkira automobil.

Crnci su film bez mnogo dijaloga, a upravo su dijalozi i najveća boljka hrvatskoga filma; često su svedeni na pretencioznu šutnju ili im je prirodnost gotovo stran pojam. Radnja je prepuna prazna hoda, čime se postiže dojam autentičnosti, iako su, osim spomenutog motiva garaže, situacije i likovi izmišljeni. Dević i Jurić, istodobno potpisnici scenarija, ciklički zaokruženom radnjom nastojali su sugerirati tragičan i bezizlazan krug u koji prije ili poslije zapadnu gospodari rata. S usudom likova tako smo upoznati već na početku filma, a zahvaljujući takvu sižeu, koji i izvlači film iz tromosti i sumornosti, postignuta je dinamičnost, barem u uvodnom i završnom dijelu. Izlaženje i ulaženje iz sobe u sobu unutar vojarne u kojoj su smješteni te znakovita šutnja uz pomoć koje se trauma najbolje može izraziti pridonosi stvaranju napetosti među protagonistima, a razotkrivena tajna jednog od njih odvodi ih u potpuni gubitak samokontrole i ljudskog razuma.

Zanimljivo je kako u filmu uopće ne upoznajemo žrtve tih antijunaka, bez obzira što je to tek sporedni motiv. Naime, to je sada iza njih, a njihov je jedini cilj, unatoč potpisanom primirju, izvući tijela mrtvih suboraca te minirati branu bez obzira na moguće sankcije ili pod cijenu tragičnog završetka. No ideja dvojice autora da se neprijatelj – koji je, nažalost, u stvarnosti bio itekako prisutan te ikonografski prepoznatljiv – svede tek na znak, odaje ni manje ni više nego ideološku pozicioniranost filmaša. Dević i Jurić dociraju publici te joj nude već pomalo istrošenu misao kako je neprijatelj nigdje drugdje nego u njima samima. Potom, u nedostatku maštovitijih rješenja, ubace simboliku zle kobi; crnu mačku koja se ondje mota…

U ovom sumornom i mračnom filmu jedina svijetla točka jest Franjo Dijak, koji promišljeno interpretira lik pravedna i senzibilna vojnika što se bori s ovisnošću, dakle sa samim sobom, istodobno bivajući, sve do jednog trenutka, poslušnim vojnikom bez slobodnog izbora.

U umjetnosti je sve dopušteno, pa i presuđivati nakon presude, no Jurić i Dević upali su u zamku vlastite osude jer su glavnog negativca, kao i druge likove, izrazito plošno portretirali. Ivo je čovjek bez ljudskosti, koji unatoč potpisanom primirju nastavlja vlastiti rat, ali i nesposoban strateg koji se gubi u šumi podjednako kao što gubi nadzor nad podređenima. I to je sve što saznajemo o njemu. On ne završava izbjegavši u BiH, već skončava prema božanskoj iliti redateljskoj pravdi.

Hrvatski filmovi 21. stoljeća koji se bave temom Domovinskog rata izrazito su negativno nastrojeni prema patriotizmu kakav je nekoć bio izražen u filmovima mlađe generacije redatelja 90-ih godina, koji su unatoč teškim vremenima pronalazili ljudsko u svojim junacima. Danas kao da je lajtmotiv tog žanra mizantropija i to usmjerena ka tim istim, (polu)stvarnim junacima. Pila se s vremenom okrenula naopako; neprijatelj je u nepoznatom trenutku postao žrtva i pretvorio se potom u znak na zidu garaže.

Iako je umjetnička kritičnost prema zlu koje se utjelovilo i među pojedincima na hrvatskoj strani tijekom povijesnog događaja na koje smo najponosniji potrebna da bi cijeli narod doživio katarzu, doslovnost, cinizam te hinjeni kozmopolitizam nisu dovoljni da od nekog događaja stvore veliki film.