Neponovljeni uspjeh i prevelika očekivanja

Na premijernoj izvedbi predstave Garaža, koju je prema romanu Zdenka Mesarića (objavljenu u Algoritmu) postavio Ivica Buljan, ansambl je u Zagrebačkom kazalištu mladih dočekalo prepuno gledalište. Dodatni interes za predstavu sigurno su izazvale iznimno pohvalne kritike koje je, igrajući premijeru u kultnoj njujorškoj LaMaMi, Garaža dobila. No na prijam predstave u Hrvatskoj sigurno je utjecalo i više od dobrohotnosti prema egzotičnom kazališnom eksperimentu iz nepoznatih predjela staroga kontinenta, kako su američki kritičari navikli promatrati sve ono što je tijekom dugogodišnjega vođenja kazališnog studija na off-Broadwayu Ellen Stewart dovela preko oceana.

Ksenija Marinković (u prvom planu) u prizoru iz predstave

Napeto iščekivanje kazališnog događaja sezone ili barem kazališne koprodukcije sezone gotovo da se u dvorani Istra te večeri 13. veljače moglo i osjetiti. Publika je imala sjajnu promatračku poziciju jer su gledatelji, osim u gledalištu, sjedili na pozornici slijeva i zdesna uskog prostora igre ispred željeznog zastora. Ogolivši scenu na taj način redatelj je, uz pomoć scenografa Slavena Tolja, učinio sve da ona uistinu podsjeća na klaustrofobičnu garažu u kojoj se odvijaju ilegalne borbe. Na tako ogoljenoj sceni Ivica Buljan postavio je dramski zanimljive noseće prizore romana nižući ih u razumljivu i potresnu priču o ljudima s dna kojima se ništa dobro u životu ne može (i ne smije) dogoditi. Koristio se pritom vrlo sličnim modelom, koji je pokazao i u nekim ranijim prjektima, te će predstava na trenutke podsjetiti na Šovagovićev Jazz, koji je u suradnji s Letom 3 postavio u HNK u Rijeci ili – budući da u predstavi sudjeluju članovi TBF-a – na Baš Beton i stupove društva, koji je prije dvanaestak godina radio u Splitu.

No za razliku od dviju spomenutih predstava, u ovoj je količina pesimizma prevelika, a nedostatak bilo kakva stava prema scenskom materijalu, koji bi gledatelju olakšao praćenje prizora na sceni, prilično alarmantan. I to upravo u smislu poruke koju predstava odašilje. Jer, shvati li se isprepletanje dviju tema kao ironija i poruga svijetu, koji je mračniji nego što bi bilo tko mogao zamisliti, onda cjelokupni projekt uistinu pati od iznimno velika nedostatka kritike takva svijeta. A nasilni prizori, iako požrtvovno odigranih koreografiranih borba (trener borilačkih vještina je Marko Petričević), zapravo promiču taj upitan svjetonazor. Vodeći se u tom estetikom ružnog Ana Savić Gecan osmislila je funkcionalnu kostimografiju, a i glazba TBF-a na isti je način bila funkcionalna.

Dvije teme – jedna o Binatu, dječaku smanjenih intelektualnih sposobnosti, koji kao žrtva oca alkoholičara postaje glavna zvijezda ilegalnih boks-mečeva, i njegovoj disfunkcionalnoj obitelji i druga o eutanazijskom turizmu u izoliranom selu negdje u planinama – možda se mogu usporediti s antiutopijskim Sorokinovim romanom Led. Ali onda bi, posljedično, i njihovo scensko čitanje trebalo biti metafora posvemašnjega raspada svih humanih vrijednosti, parabola o neuspjehu ljudske rase da ljudskom životu i smrti osigura barem minimalno dostojanstvo.

I u tome Buljanova predstava podbacuje. Ekspresivnost fizičkog teatra o kojoj nitko, gledajući predstavu, nije dvojio, zatim ogoljenost scene na kojoj glumci tumačeći razne uloge mogu pronaći ključ za svoje glumačke ispovijedi, ali ne i dovoljno prostora za stvaranje realnog i uvjerljivog odnosa prema tumačenim likovima te na kraju ironizacija tragičnosti vječne žrtve (Binat, njegova Majka, Svećenik, Dječak obolio od raka itd.) u postupku dramaturške montaže gledatelja ostavljaju praznih ruku. Jer ako je američka publika i bila oduševljena egzotikom svijeta istočne Europe, publika u Hrvatskoj ipak je zahtjevnija (ili barem voli tako o sebi misliti) i trebaju joj razlozi nastanka takve predstave. A njih, unatoč iznimnoj tjelesnoj ekspresiji Vedrana Živolića, Frane Maškovića, Nine Violić, Barbare Prpić Biffel, Doris Šarić Kukuljica, Ksenije Marinković, Sretena Mokrovića, u čemu im se predružuju i drugi sudionici predstave (Goran Bogdan, Mladen Badovinac, Saša Antić, Luka Barbič i Ognjen Pavlović), jednostavno nije bilo. I to unatoč crnilu predloška i mučnoj temi kojom se predstava bavi. I, na kraju su se prizori predstave činili mnogo duljima no što su stvarno bili, a prizori u kojima se isti model prezentacije u nedogled ponavlja nepotrebnima ili barem nepotrebno okrutnima i mračnima. Ali to već treba pripisati piscu, a ne samo redatelju.