Musica Jazz – 65 godina

Mnoge bi redakcije novina, časopisa ili periodike u svijetu bile sretne kad bi se mogle pohvaliti sa 65 godina redovita izlaženja. A kad je riječ o specijaliziranoj jazz-publikaciji, i to europskoj, onda to valja svakako zabilježiti. Tim se nesvakidašnjim jubilejem može pohvaliti talijanska jazz-revija Musica Jazz, koju je osnovao i pokrenuo slavni milanski stručnjak za jazz i entuzijast Arrigo Polillo uz pomoć Giana

Carla Testonija i Giuseppea Barazzette. Ta su trojica jazz-publicista koautori i prve relevantne talijanske Enciklopedije jazza. Ima, istina, i u nekim drugim zapadnoeuropskim zemljama specijaliziranih jazz-časopisa, izlaženje kojih brojimo desetljećima, primjerice francuski Le Jazz Hot i Jazz Magazine, britanski Melody Maker i Jazz Journal International, koji je još 1997. proslavio pola stoljeća izlaženja. Tu su još njemački Jazz Podium osnivača Dietera Zimmerlea, a po stažu ne zaostaje mnogo ni poljski Jazz Forum, nekad i relevantno glasilo Međunarodne jazz-federacije UNESCO-a.

Među najdugovječnije američke časopise tog tipa sudi bez daljega danas ne više tako objektivan i informativan kao nekad Down Beat te Jazz Times, koji kao adresu redakcije navodi Silver Spring. No za razliku od spomenutih, a mogao bih spomenuti još neke koji zbog jezičnih barijera ne mogu računati

na širu distribuciju, spomenuta se Musica Jazz kao dio remitende u Italiji, pa stoga i s dosta zakašnjenja, može jedina nabaviti i na našim kios-cima pa tako uživa i neku vrst ekskluziviteta. Najdostupnija je dakako pozna-vateljima talijanskoga jezika, a takvih s obzirom na obujam prodaje u nas ima. S druge strane, izdanja na engleskom naši ljubitelji jazza mogu nabaviti u manjem broju samo u specijaliziranim prodavaonicama ili putem pretplate. Kad je spomenuti Arrigo Polillo sa suradnicima osmislio Musicu Jazz, buduć-nost časopisa nije se doimala baš optimističnom, a njegovom je preranom smrću sve ukazivalo na kraj vrijedna projekta u crno-bijeloj tehnici. Uz to pojavila se i ne baš korektna konkurencija, no Polillovi se sljednici ni-su dali, smatrajući da bi časopis na svaki način trebao ostati na životu, ali da bi ga trebalo učiniti atraktivnijim i zanimljivim. Revija će se početi tiskati u boji, a netko se domislio da bi svaki broj tre-balo bez obzira na povećane troškove obogatiti tematski i stilski profiliranom LP-pločom kao besplatnim dodatkom u plastificiranom izdanju, što je onemogućavalo vađenje ploče. Bilo je to s obzirom na različitost formata zanimljivo, ali po tome ne baš najpraktičnije izdanje, u kojem je LP-ploča nadilazila obujam sama časopisa. I tako je to urednički dobro funkcioniralo godinama, diskofili bi zbog ploča kupovali komplete po pristupačnim cijena-ma sve dok se nije pojavio znatno praktičniji format CD-a, što svijest ljubitelja jazza koji nisu vični talijanskom nije promijenilo. U takvu obliku Musicu Jazz nalazimo i u nas kupujemo i danas s nerijetko u transportu slomljenim plastičnim kutijicama pripadnih diskova.

Kad je riječ o mjesečniku takva profila, odmah se nameće pitanje uređivačke politike današnjih urednika, koji sudeći prema impresumu raspolažu velikim brojem suradnika raznih afiniteta i fotografa, generacijski sad već drukčijih shva-ćanja. No mora se priznati da uredništvo na čelu kojega je danas Alessandro Achilli vodi računa o ravnoteži tradicije i modernog te američkog i europ-skog jazza, na što baš nismo navikli kod brojnih drugih europskih pa i američkih izdanja. Očigledno je to i u objektivnim ocjenama CD-a i DVD-a, a i razumljivo u najavama ponajprije talijanskih festivala jazza, kojih je u toj nama blizoj zemlji doista velik broj. Jedini se problem urednika za popratnu diskografiju javlja u izboru snimaka za pripadne diskove, što je s obzirom na ne baš jednostavne tehničke i pravne postupke posve razumljivo. Tako ćemo na većini tih CD-a naći snimke starijih datuma koje su izašle iz ugovora, snim-ke uživo s festivala ili koncerata, među kojima čak i neke s nekadašnjih festivala jazza u Ljubljani, a promakne i pokoja bootleg snimka. Ipak valja reći da se i u tim izborima vodi računa, koliko je to uopće moguće, o već spo-menutim stilskim i drugim ravnotežama između američkoga klasičnog i europskoga modernog jazza.

Musica Jazz će možda tu i tamo objaviti i poneku crticu o našim jazz-glazbenicima, ponajprije onima iz danas džezistički snažne Rijeke, možda će ponukati nekoga našeg ljubitelja te glazbe da potegne do nekoga talijanskog jazz-festivala, a za one koji govore talijanski ponuditi i zanimljive tekstove pa je uz prihvatljivu cijenu kao zasad jedinu nam dostupnu stručnu jazz-publikaciju valja kupiti bez obzira na već zastario datum izlaska pojedinih brojeva.