Mladen Veža (1916–2010)

„Brist u svakodnevnoj misli… Gdje god sam, s Bristom sam…“, slikareve su riječi koje će uvijek svijetliti u njegovu bogatom i raznovrsnom likovnom djelu pokazujući siguran put svakoj kritičkoj interpretaciji. I, zaista, kao malokoji hrvatski slikar Mladen je Veža bio duboko i, rekli bismo, neraskidivo vezan za svoje malo misto, za rodni Brist. Tomu u prilog najbolje govore brojne slike koje je u svojem dugom i plodnom stvaralačkom životu radio upravo po njegovim motivima, kao i onima iz južnohrvatskoga krajolika što ga okružuje: maslina i polje, planinski masiv Biokova, more i malene barke, mriže i ribe, crveni krovovi i sivi zidovi malenih pučkih kuća, sivobijela okomica zvonika… „U svijetu raspuklosti, zagledanu u rugobu i zatravljenu zlom, Mladen Veža u svom slikarstvu postojano obnavlja utopiju zemaljskog raja. Utopiju otporu i stoga zemaljsku“, kako je tu njegovu iskonsku vezanost za rodni krajolik i njegovo podneblje precizirao Petar Selem. Zacijelo je svojem stvaralaštvu nalazio uporište upravo u toj dubokoj povezanosti s rodnim krajolikom stvarajući od njegovih motiva u brojnim varijacijama mitologiju krajolika u kojemu se stvarnost pretvarala u fikciju, a zemaljski predložak u arhetipsku čežnju za nebeskim i transcendentnim, u imaginarne predjele, u prostore podsvjesnog i iracionalnog. Ostvarivši bogat slikarski opus, koji osim po snažnoj obilježenosti rodnim krajolikom prepoznajemo i po kultiviranu slikarskom majstorstvu izgrađivanu u dugim desetljećima na predlošcima velikih majstora kista. Stoga se prepoznaje i kao vrstan slikar i u drugim tematskim ciklusima, primjerice Pariškom ciklusu iz 50-ih godina prošloga stoljeća. Kritika je prepoznala njegove vrijednosti u portretima, mrtvim prirodama, interijerima, kao i u drugim likovnim tehnikama, napose mozaiku i crtežu. Nedvojbeno da posebnu i iznimno važnu dionicu u Vežinu stvaralaštvu čine ilustracije koje su ga, zacijelo, i uzdigle u jednog od najplodnijih i najvažnijih naših ilustratora u drugoj polovici 20. stoljeća, a među kojima su i neka remek-djela, primjerice ilustracije rađene po pričama i pjesmama Vladimira Nazora, Ivane Brlić-Mažuranić i Sunčane Škrinjarić, ostajući u hrvatskoj kulturi kao antologijska vrijednost, kao što i njegovo plodno stvaralaštvo ostavlja dubok trag.