Misterij svijeta i teksta

Tvrditi da je Ivan Rogić Nehajev (još) posve antimetafizički pjesnik, značilo bi izreći metafizičku tvrdnju. Tvrdnju, naime, koja bi u sebi sadržavala uvjerenje, dapače vjeru u nešto što se više ne može nedvosmisleno utvrditi iz samih Rogićevih tekstova u njegovoj novoj zbirci pjesama Iz zapisa slobodnog suhozidara. Ni u toj zbirci on, dakako, ne napušta svoja temeljna poetička uporišta kao što su antilogocentizam, misterijsko ishodište vitaliteta neprevediva na bilo koju univerzaliju, tijelo kao prva i posljednja evidencija svijeta i teksta, tekst kao značenjski nefiksirano pulsiranje životne energije, decentrirani subjekt koji omogućuje spomenuto nefiksirano pulsiranje.

Ta se pak uporišta doznačuju na ponešto druk-čiji način nego prije. U Rogića Nehajeva više, naime, nema posvemašnjega zazora od „trans-cendentalnog označenoga“, to jest od značenja fiksiranih i prije sama teksta, a pojavljuju se čak i razmjerno odrješiti identitetni orijentiri. U takve – već neslučajno naglašene – orijentire pripadaju Domovinski rat i obrana zemlje samim tijelima branitelja; Hrvatska kao generator zavičajnih, povijesnih, zemljopisnih i kulturnih angažmana pjesmovnog (doduše često decentriranog) subjekta; Bog, plavetnilo i ozon kao kozmološke smislotvorne instancije; te naposljetku tijelo koje je, uza svu svoju trošivost, istodobno i vidljivo očitovanje onostranog („u ozonskom zovu iza lijepe riječi tijelom se / riječ nagrađuje; onaj uzdah iz ranjive pete, / pamtiš li, zavičajan na sječivu stepskog zareza, / tad zaiskri zapeče, i nagnu usta u smjeru / dalekih ovala i žena, i na isti se način ponove / bog i srce, dodavanjem, nježnim dodavanjem“).

nekoliko pitanja slučajnim redom

kakva je to zemlja koja ne razabire jasno

kada tijelo ubijeno pada na nju kada se diže

pognano hirom kvantnog skoka u nikuda i slijepošću limfe?

kakva je to voda koja ne razabire jasno

zločinačke prste dok se njome peru, pa odnosi, slijepošću sile,

jednako u čisto i kože ubojica i kože svetaca?

kakva je to vatra koja ne razabire jasno

zlotvorna tijela u trku i ona pružena u pra zlotvornim praskom,

i jednako ih svozi u sjaj i sjetu koliko i pravedna?

kakav je to zrak koji ne razabire jasno

tko je za lijet tko nije pa pali hrskavi hvao na hvao

po plućima ubojica jednako po plućima nevinih?

kakvo je to ovdje kakvo je to tamo koje ne razabire jasno

pravotijek pra uzgonetnost uz, i pruža se blisko i ovako

i onima koji otpočeše slavlje ubojstvom i onim drugima,

kakav je to taj kakvo je to to koje ne razabire jasno?

Sljedstveno tomu postavlja se logično pitanje: nije li spomenutim identitetskim „učvršćivačima“ Rogić Nehajev ugrozio svoja u biti dekonstrukcionistička ishodišta koja su omogućavala da misterijsku „pokusnu juhu“ i njezin nesvodiv vitalitet ne ograniči ni ulazak u – dobrano već značenjski fiksiran – jezik. Svakako da će antilogocentristička ortodoksija pod svaku cijenu nastojati izbjegavati diskurs koji se od razlika imalo udaljuje prema identitetima, no valja čvrsto naglasiti da to u velikoj mjeri izbjegava i sam Rogić Nehajev. Njegov poetski diskurs još je, naime, dalek svakomu identitetskom pojednostavnjivanju, odnosno nasilnomu svođenju različitih stvari na zajednički nazivnik.

Ipak, kako je Rogić i sam rekao u jednome svom tekstu, u njegovu je viđenju opreka živo/neživo nadređena opreci razlika/identitet pa će se i sam suspregnuti od – u biti već ideologizirana – forsiranja razlika kada takovrsna metoda ide na račun života kao takva. Zbog toga se Rogić Nehajev oslobodio obzira prema bilo kakvu ideologijskom naputku pa bio on i deklarirano antiideologijske namjere. Stoga ikonoklastički razmiče sve prepreke (često i one kojima se u ime političke korektnosti krivotvori realnost) koje se protive esencijalnim životnim očitovanjima što su najčešće kozmološke, jezične ili čak tradicionalistički kulturne naravi.

U takvoj oslobođenosti Rogić Nehajev i može u misterijsku impostaciju svijeta i teksta uvesti transcendentalije, a da nimalo ne odstupi od radikalne neovisnosti svoga poetskog diskursa o ikojem čitateljskom pa i kritičarskom obzoru očekivanja (bio on logocentrističke ili antilogocentrističke provenijencije). On se tako u najvećoj mogućoj mjeri približuje idealu svojevrsne metafizike teksta, nekom „uskrsnuću riječi“ koje u svojoj zapjenjenosti postaju nova stvarnost, usporedan i preobražen književni svijet.

Taj pak svijet nije izgubio ništa od svoje, rogićevski ishodišne, korporalnosti i konkretnosti (i sam je, naime, subjekt uskrsnuća tijelo, odnosno riječ i tekst). Zato se naslućaji jasne tematičnosti vrlo brzo smjenjuju lingvokaramboličnom bujicom i hotimičnim izmicanjem uporišta svakom jednoznačnijem interpretativnom tragu. Rogićeva jezična magma – baš da bi i „uskrsnula“ u svijet sasvim novih značenja ili značenjskih pukotina – ne sliježe se u već otprije artikulirane misaone likove, već u neprestanim erupcijama osvaja svagda nove prostore tekstualnoga iskustva („neka te vede vode dvigradom i povrh vrsnošću, / nisu one uzor jasnoće, kažiput kažibaba, još manje, / iz njihova se srca ne nazire okomiti hitac u modri srs, / al’ bolje pamte što pamte stojeći simetrično između / toliko zabuna: tamo je, u ničijem, mjesto gdje stoje / jednako stare jednako nove, oni znaci bez podrijetla / koji me množe zavičajnom skrbi“). Takvim pak iskustvima radi centripetalnoga zaposjedanja sve širih – poetski isfabriciranih – realiteta više ne mogu biti strani ni metafizički i apstraktni odsjevi kao ni korporalna iskustva fiziologije, erotičnosti, patnje pa čak i tijela blisko suočena sa smrću.

Rogić Nehajev i u zbirci Iz zapisa slobodnog suhozidara ponovno se navraća na već mitska mjesta svoje poezije – mediteranizam, fragmentarne odbljeske zavičajnosti i djetinjstva, Hrvatsku kao vlastito prošireno tijelo, agresiju protiv Hrvatske kao vivisekciju toga tijela, britka raskrinkavanja neokolonijanih politika i njihova licemjerja, ženu kao erotičan izvor vitaliteta. U toj knjizi on „podebljava“ udjel ne samo misterijskih izvora života nego jednako tako i misterijskih uvira – Boga, kraja svijeta, duše, nebesne onkrajnosti. Zbog silne raznovrsnosti i najširega spektra tematskih fragmenata i iskustvenih valera, iznimno visoke plime lingvostilističkoga mora i (auto)manirističke mnoštvenosti intonacijskih, oblikovnih i kompozijskih dimenzija teksta, knjiga Iz zapisa slobodnog suhozidara bit će zasigurno jedna od najrelevantnijih zbirki pjesama u opusu Ivana Rogića Nehajeva. Ona je osnovnim odrednicama Rogićeve poetike dala ponešto drukčiju putanju i otvorila nove prostore kojima naš pjesnik može pobjeći čak i iz zlatnoga kaveza vlastite poetičke (samo)definiranosti.