Majstori smo za pretjerivanje

Akademik Stjepan Damjanović dugogodišnji je profesor na Filozofskome fakultetu i jedan od najvećih naših stručnjaka za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo. Objavio je desetak knjiga iz toga područja, a uz ekskluzivne paleoslavističke knjige napisao je i temeljne priručnike i udžbenike iz staroslavenskoga za studente. Možda je u tome razlog što na anketama kojima se bira najbolji profesor redovito dobiva najviše ocjene. Akademik Damjanović bio je od 1999. do 2002. i glavni tajnik Matice hrvatske, a potkraj prošle godine dobio je Nagradu za životno djelo Ivan Filipović, što je i bio neposredni povod ovome razgovoru.

STJEPAN DAMJANOVIĆ, snimio Jakov Jerković

Početkom prosinca prošle godine dobili ste Nagradu za životno djelo Ivan Filipović za rad u visokom školstvu. Što vam ta nagrada znači?

Nemam o tome mnogo toga reći. Bilo mi je drago, naravno. Na dodjeli u Dvercima našao sam se s trima svojim studenticama, sada profesoricama hrvatskoga jezika, koje su dobile godišnju nagradu. Zbog toga i takva susreta uvećala se i njihova i moja radost.

Zadnjih godina provode se studentske ankete, u kojima uvijek jako dobro prolazite. Imate li neko objašnjenje za to?

Nekad u mladosti čitao sam mađarski roman u kojem mladić dolazi djevojci proslaviti svoj doktorat i kaže: „Imao sam sve potrebne vrline i sve potrebne mane da doktoriram.“ I ja iskreno mislim da su te visoke ocjene koje dobivam od studenata posljedica kombinacije mojih mana i vrlina. Ali nema smisla i ne bi bilo ukusno da analiziram sam sebe. Osim toga, jako je mnogo profesora koji dobivaju visoke ocjene: studenti su blaži prema nama nego mi prema njima.

Već četiri desetljeća predajete na Odsjeku za kroatistiku staroslavenski. Što se promijenilo tijekom vašega pedagoškoga rada?

Prije svega, moram naglasiti da mogu samo govoriti o studijima u kojima sam sudjelovao, znači o nekadašnjoj zagrebačkoj jugoslavistici i današnjoj zagrebačkoj kroatistici, ne o drugima. Glavna je slabost našega odsjeka od mojih asistentskih pa evo gotovo do umirovljeničkih dana izostanak cjelovite vizije studija. Svaka katedra usrdno se brine da ponudi svoje sadržaje. Te sadržaje nude kompetentni ljudi koji dobro znaju svoju problematiku, ali se ne sjećam ozbiljnijih razgovora o tom kako naš program izgleda kao cjelina, kako uspostavljamo veze između tih katedarskih sadržaja i što naši studenti u konačnici sa sobom ponesu. Zanimljivo je, primjerice, da se posve rijetko događa da nastavnici s različitih katedara zajednički izvode neki kolegij, a to bi moglo pomoći da se prevladaju neke jednostranosti. Čini mi se da su moji mlađi kolege sve više svjesni toga problema, ali im ostaje teži dio zadaće – da nađu bolja rješenja.

Čini se da ljudi nerado mijenjaju navike.

To je točno. Profesori često rezoniraju otprilike ovako: Znam svoj predmet, spremam se za nastavu i uredno je obavljam, korektan sam na ispitima, a gospoda studenti neka sjednu i neka uče. Načelno se nema što prigovoriti takvu gledištu. Ali ako vam se dogodi da vam nekoliko puta na ispitu prođe deset posto studenata, učinit ćete jako loše ako svu krivnju prebacite na studentski nerad. Možete biti sigurni da nešto treba promijeniti: ili sadržaj kolegija ili način rada, a možda i oboje.

Protiv ste prevelike strogoće?

Nastavnici moraju štititi dostojanstvo studija i ne smiju svoje kolegije pretvarati u zanimljive igre koje nikoga ni na što ne obvezuju. No isto tako nije dobro da budu strogi sveznajući suci: oni moraju pomoći da se razgori stijenj koji tinja, a ne da se ugasi.

Neće li to štetiti izgradnji kritičkoga odnosa prema pojavama koje nas okružuju?

Kritički je odnos, po mojem mišljenju, odnos koji se izriče da bi se pomoglo, poboljšalo, on je dakle na korist i stvari o kojoj se raspravlja i osobi koju se kritizira.

To ne treba miješati sa svakovrsnim galamama i napadima koji bi htjeli da ih se prihvati kao „istraživačko novinarstvo“ ili „objektivnu znanstvenu kritiku“, a zapravo su svađalački ispadi sračunati na izazivanje kaosa i jačanje depresije. Ako se neka bol može ukloniti jednom tabletom, nećete popiti hrpu tableta. Izostanak kritike nije dobar, ali još je gora pretjerana kritika.

Slažete li se s tvrdnjom da je sveučilište danas u krizi? Koji su uzroci tomu?

Sveučilište je u krizi, to svatko vidi. Uzrok je u tome što se izlizao stari model humboldtovskoga sveučilišta, a novi nije izgrađen. Sve je u nekom previranju, u napetosti, a sveučilišni procesi zahtijevaju mir i koncentraciju. Bolonjske procese treba preispitivati i mislim da se to uvelike radi i u svijetu i u nas. Samo ne bi trebalo misliti da je ono što smo imali prije bolonjske i sličnih inicijativa bilo dobro.

Što je bilo loše prije bolonje?

Kao što sam rekao, studiji su često bili skup ne osobito dobro povezanih kolegija, s druge strane pojedini predmeti bili su odveć opsežni. Polagali ste ispit iz predmeta koji ste slušali šest semestara! Sada se pretjeruje u drugom smjeru – sve je jednosemestralno. Majstori smo za pretjerivanje! Izbornost je bila nikakva, sada smo u vezi s tim u traženju. Mislim da će oporavak doći kad ustanovimo što je bilo dobro prije bolonjskih procesa i što dobro oni nude. Iz perspektive disciplina koje su meni bliske svakako valja naglasiti poguban utjecaj onih koji se zalažu za stalna stezanja programa u ime gesla da studenti trebaju naučiti samo ono što će im trebati u poslu. To, dovedeno do apsurda, znači da profesor treba učiti i znati samo ono i onoliko koliko će reći učenicima. Pa kakav je to profesor? I sve se iole zahtjevnije gura na diplomski i poslijediplomski studij.

Što je s našom školom u cjelini?

Ne mislim da sam prava osoba da stručno odgovorim na ta pitanja, ali kao zainteresirani građanin, to vidim ovako: škola u svim vremenima i na svim prostorima uvijek ima isti zadatak – obrazovati i odgajati. Obrazovati u skladu s potrebama koje konkretan povijesni trenutak nameće, odgajati mlade naraštaje tako da zapaze čovjeka kraj sebe i da se raduju darovitosti drugoga te da razumiju da je darovitost pojedinca na korist svih. Naše je vrijeme teško za obje te sastavnice: za obrazovnu jer se u suvremenom svijetu jako bučno i s vrlo proturječnim argumentima nude brojni sadržaji i pitanje je uvijek kako uspostaviti temeljit i skladan sustav školovanja koji će mladom čovjeku pomoći da se orijentira u tom prostoru svakovrsne buke. U odgojnom smislu problem je što unatoč velikim i patetičnim frazama našega vremena o humanosti, slobodi, demokraciji čovjeka kraj sebe sve manje doživljavamo kao prijatelja, a sve više kao konkurenta. Pred školom u nas i drugdje veliki su problemi i neće ih biti lako riješiti na primjeren način. Škole nisu nikakve izolirane oaze i ne vjerujem da u društvu prepunu problema svake vrste možete imati jako dobru školu. No u školi mogu početi neki dobri procesi, važni za ozdravljenje društva.

Što je s hrvatskim jezikom u školi?

Prilično je očito da u našim srednjim školama na satovima hrvatskoga jezika gospodare teme iz književnosti u većoj mjeri nego što je to planom predviđeno. To je jedan problem. Drugi je odnos učenja hrvatskoga jezika i učenja o hrvatskom jeziku. Trebalo bi više pozornosti posvetiti učenju jezika i zahtijevati da svi profesori, ne samo oni koji predaju hrvatski, budu nositelji hrvatske jezične kulture.

Dobili ste Filipovićevu nagradu. Svojedobno ste se protivili onima koji su htjeli promijeniti ime nagrade, tj. ukloniti Filipovićevo ime. To bih povezao s činjenicom da ste mnogo pisali o Jagiću, da ste često branili Strossmayera. Kao da su vam bliske osobe za koje hrvatska kultura ne zna uvijek što bi s njima.

Kad bih bio strog, rekao bih da hrvatska kultura zna što bi s njima, ali ne zna hrvatska nekultura. Jasno je da prešućujući takve osobe mi prešućujemo izvanredne hrvatske vrijednosti. U ozbiljnim razgovorima svatko o njima može reći svoje, i o cjelini njihova djela / djelovanja i o pojedinostima. Ipak mislim da se to mijenja nabolje, premda se u pojedinim slučajevima čini da nije tako. Kadšto se s politikantskima prepletu i neke druge naše slabosti. Naš smisao za organizaciju nije odveć jak, često ne znamo što bi tko trebao inicirati i raditi, a ne znamo ni poslove poredati po važnosti.

Kad ste spomenuli Filipovića u tom kontekstu, podsjetit ću na dvije kitice iz njegove pjesme Domorodna utjeha za koju je odsjedio u zatvoru i koja i nama nešto važno kažu: „Da smo bili pametniji, pa k tom da smo manje snili, više mudro pak radili, sad bi bili cilju bliže / Nu kad nismo, to ne treba u zdvojenju sjedit sada, i gledati gdje nam pada, i to malo što nam osta.“ Čini mi se da i nama današnjima nešto kazuje.

Radoslav Katičić u jednom je razgovoru s vama istaknuo da se u nas ponekad smatra hrvatskim samo ono što se može postaviti kao protutuđinsko, kao borbeno hrvatsko. To pak dovodi do nevaljala razumijevanja hrvatske kulture. Slažete li se s tim?

Da, tako je, a tako je zbog naše povijesti. Tako smo često bili izigrani, prevareni, tako su nas često ponizili, da se u velikom dijelu našega naroda razvilo nepovjerenje prema drugima pa i prema onim dijelovima tih drugih koji nam nisu ništa učinili. To nepovjerenje prenosi se i na one iz našega naroda koji žele pokazati da tolerancija nije slabost. Postaju sumnjivi i drži se da iz koristoljublja rade nešto protiv svojega naroda. Nažalost, u postupcima inteligencije običan svijet često nalazi potvrde za ispravnost svojih ksenofobija. Prečesto su i danas hrvatski intelektualci da bi dobili diplomu tolerantnih Europejaca superiornih svojoj sredini spremni povrijediti svoj narod. U Tovarniku mi je jedan običan čovjek rekao ovo: „Kada se vama, našim školovanim ljudima, kaže da su i drugi nama činili zlo, vi to potvrdite, tu našu nesreću strpate u jednu, dvije rečenice i onda satima govorite o tome kako smo mi činili zlo drugima.“

Što mislite zbog čega se to čini?

Iz različitih razloga, najčešće da sebi i drugima dokažeš da si europejac, a ne ognjištar. Kadšto nažalost i zbog nezadovoljstva što se ostvarila hrvatska država.

Ima li i u znanosti ideologije?

U čistoj znanosti ne, ali u našim tekstovima, koje nazivamo znanstvenima, često ima, manje ili više. Čak i onda kad ljudi žele graditi samo znanstvene modele kadšto im pobjegne pokoji ideologem. To se može izbjeći tako da se poštuju i istinoljubivost i rodoljublje, jer oni u konačnici nisu u protivnosti. Jagić je jednom češkom slavistu napisao: „Nemojte mi umjesto argumenata nuditi rodoljublje.“ Naša je zadaća da kažemo, makar i dobili poneki zvižduk, da je cjelina Jagićeva djela velika vrijednost hrvatske znanosti i kulture: to ne podrazumijeva da dijelimo sva njegova stajališta i ocjene. Jagić je samo jedan primjer, naravno! Upravo su intelektualci pozvani da govore uravnoteženo i takav bi govor pomogao da se prevladaju takve slabosti.

Najave da bi se iz iste kabine u tijelima Europske Unije obraćalo Bošnjacima, Crnogorcima, Srbima i Hrvatima, da bismo svi poruke dobivali na jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku, uznemirile su mnoge u našoj zemlji. Kako vidite taj problem?

Kada jedni govore hemijska jedinjenja, a drugi kemijski spojevi, onda jezikoslovci mogu raspravljati i tvrditi da su to činjenice dvaju jezika, ili inačice unutar istoga jezika ili nešto treće. Takve rasprave vodile su se oduvijek i ne samo na ovim prostorima pa i zato u struci nikada nije bilo sloge o tome koliko na svijetu ima jezika. Ali u vrijeme kada svi toliko govore o ljudskim pravima i pravima naroda, ne bi trebalo biti spora o tome da se onomu u čijoj su tradiciji i normi kemijski spojevi treba slati tekstove s tim izrazom, a taj izraz neće prihvatiti kao svoj onaj tko je naučio na hemijska jedinjenja. Naši političari moraju zaštiti naše pravo da dobivamo tekstove na hrvatskom jezičnom standardu i da se naš jezik u dokumentima zove kako ga mi zovemo. U tom pogledu ne smijemo dobiti manje od bilo koga drugoga. Ni više. Mislim da će i Austrijanci dobivati jezično drukčije dokumente od Nijemaca jer to njihovo pravo ne može ovisiti o tome drže li jezikoslovci da svi oni govore istim jezikom ili dvama jezicima.

Bili ste lektor u Bochumu (za Jugoslavije) i Grazu (nakon osamostaljenja), a i utemeljili ste Matičinu biblioteku Inozemni kroatisti. Kakav je, prema vašim saznanjima, položaj inozemne kroatistike? Dio stranih slavista još osporava samosvojnost hrvatskoga.

Važno je tu razdvojiti dvije razine problema. Jedno je ono što sam već spominjao: naše pravo da svoj jezik zovemo kako hoćemo i da svoj jezični standard uređujemo bez ikakvih pritisaka izvana. Načelno će jedva tko biti protiv toga, a i praktično to ide dobrim smjerom, premda sporije no što bismo željeli. Nije zanemariv broj inozemnih katedara koje su pokazale dobru volju i na različite načine odvojile kroatistiku od serbistike. Naravno, ima i onih koji pozivajući se na racionalno trošenje i mali broj studenata odbijaju u tom pogledu promijeniti bilo što.

Druga je stvar znanstvena i stručna rasprava o odnosima bošnjačkoga, crnogorskoga, srpskoga i hrvatskoga. Tu su mišljenja različita i to ne samo između onih koji drže da je riječ o jednom jeziku i onih koji misle da je riječ o više njih, nego ni te skupine po svojim argumentacijama nisu kompaktne. Kroatistika je tu već nešto promijenila i dosta će toga (iako nikada sve) ovisiti o njezinoj snazi: dobri rječnici, dobre gramatike, dobri priručnici, dobra znanstvena djela. Isto tako treba razumjeti da se sve jako dobro ne može napraviti u kratku vremenu i da će mnogi naši pokušaji bolovati od slabosti koje se javljaju kad se nešto radi prvi put. To ne treba obeshrabriti. No bit će važno da stručnjaci ne mistificiraju ni razlike ni sličnosti, nego da se trude utvrditi njihov lingvistički status. Bit će također važno uvijek voditi računa o tome da tzv. čisti jezikoslovni pogled nije jedini mjerodavni pogled na jezik.

O hrvatskom i srpskome govori se kao o dvama različitim standardima. No ta tvrdnja zvuči više kao izraz političke korektnosti. Kakav je odnos hrvatskog i srpskog ne iz aspekta standardologije, nego povijesti jezika?

Netko govori iz korektnosti, netko iz uvjerenja. I prije osamostaljenja poznavao sam inozemne slaviste koji su mislili da je riječ o dvama standardima jer su znali da ono po čemu standard jest standard (npr. terminologije, dakle posebni stručni jezici) nije isto.

Mislim da je cjelina hrvatske jezične povijesti skup elemenata i procesa koji nije isti ni s jednim drugim skupom mada s ponekim od njih može imati, i ima, neke zajedničke elemente. Nemamo prostora da to pobliže objašnjavam, ali svatko zna da Srbi nikada nisu govorili ni pisali čakavski ni kajkavski, a Hrvati nikada torlački. Malo je manje poznato, ali ipak jasno da je, ako govorimo o jeziku knjige, i hrvatska knjiška štokavština zbog suživota s kajkavštinom i čakavštinom drukčija nego srpska. A ni govori nisu imuni od utjecaja svojega književnoga jezika. Možda je prilika da kažem da Srbi i Hrvati nisu praktično do 19. stoljeća razmišljali o tome da bi imali isti jezik. Osječki učitelj Stefan Rajić preveo je Reljkovićeva Satira na srpski. Taj je srpski mješavina srpskoslavensko-štokavska koju je Skerlić poslije iz pozicije unitarne koncepcije ismijavao, ali riječ je o stilizaciji srpskoga književnog jezika koja je u srpskoj povijesti bila itekako duga i bogato tekstovima zasvjedočena. Preveli su tako još neka djela, npr. Palmotićevu Kristijadu u Krstovku. Kada se u Beču prevodio neki zakon, hrvatski prijevod Srbi nisu držali svojim. Vrlo je važno je li znanost (o jeziku) samo neobavezna igra simbolima ili uključuje prostor i ljude. Ako ne uključite prostor i ljude, možete za tri jednaka nebodera tvrditi da su jedan.

Glagoljicom pisane hrvatske tekstove proučavate od mladosti. Kakva je danas situacija u proučavanju toga fenomena?

Zadnjih desetljeća uznapredovalo se znatno u tim proučavanjima. Posebno je zanimljivo i dobro što lijep broj vrlo kvalificiranih inozemnih istraživača posvećuje pozornost hrvatskom glagoljaštvu. Može se reći da u istraživanjima nijedne druge hrvatske kulturne teme nemamo tako kvalitetnu pomoć inozemnih kolega. Više je proučavatelja no ikad u povijesti, a ipak premalo. Jer glagoljaški je korpus tekstova veći nego što se obično misli. Stariji tekstovi (recimo do kraja 15. stoljeća) bolje su i raznovrsnije obrađeni nego noviji. Jako smo malo od toga izdali, a npr. studije o jeziku tih tekstova mogu se izbrojiti na prste jedne ruke. Problemi su vrlo brojni i teški, spomenut ću samo jedan: kadšto je neki tekst po svome datumu iz 16. stoljeća, ali mu je jezik, dijelom ili u cjelini, iz starijega razdoblja. Ipak, velikim uspjehom držim to da se posve razvila svijest kako se bez poznavanja glagoljične sastavnice hrvatske pisane kulture o mnogim književnopovijesnim, povijesnojezičnim, pa i mnogim drugim temama ne može ozbiljno razgovarati.

Čini se da se i priličan broj nestručnjaka zanima za glagoljicu. Ima li u tome kakve alternativne filologije?

Meni su dragi svi oblici zanimanja za glagoljicu i kulturu njome zapisanu. Mnogi ljudi glagoljicu doživljavaju kao zaštitni znak hrvatske kulturne posebnosti. Poznajem mnoštvo laika zaljubljenih u to pismo i nisam zapazio da bi oni imali druge ambicije osim da saznaju nešto o glagoljaškoj kulturi, da čuju lijepi glagoljaški napjev, da vide sliku lijepoga rukopisa, da nabave lijepi glagoljični suvenir. To sve treba pozdraviti i poduprijeti. I u svemu tome ima često mnogo stručnoga znanja i napora. Ono što zovete alternativnom filologijom pojavi se tu i tamo kao teza o hrvatskom podrijetlu glagoljičnoga pisma. Bilo ih je prilično u našoj povijesti, ali ni jedna nije bila duga vijeka i nije ušla u ozbiljnu znanstveničku razmjenu mišljenja o podrijetlu glagoljice.

Je li, primjerice, teorija Marka Japundžića o hrvatskome podrijetlu glagoljice primjer takva nastojanja?

Da. No treba biti pravedan pa reći da takve teorije nisu samo posljedica amaterizma pomiješana s rodoljubljem. Hrvati imaju glagoljičnih tekstova znatno više nego svi ostali zajedno, Hrvati su jedini narod koji je u glagoljičnom pismu vidio simbol svoje posebnosti pa je u takvoj situaciji dosta razumljivo da se pomišljalo na to da je glagoljica nastala na našim prostorima. Nesreća je s tim teorijama što se one iscrpljuju u kritiziranju vladajuće ćirilometodske teorije, a vrlo slabašno argumentiraju svoje gledište.

Prihvatili ste da budete članom novoga uredništva biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti. Kako vidite probleme koji su se pojavili i posao koji čeka vas i druge urednike?

O problemima je već dovoljno rečeno pa nema potrebe osvježavati napetosti.

Ne treba ni reći da će posla biti vrlo mnogo. I teškoća. Moji su zadaci posve određeni. Moram se pobrinuti da u nekoliko sljedećih godina objavimo 4–5 knjiga iz hrvatskoga srednjovjekovlja. Moram naći priređivače, s njima definirati sadržaj svake pojedine knjige i pratiti sve faze izrade. Drugi su moj zadatak hrvatski jezikoslovci. Kolega Josip Lisac i ja morat ćemo predložiti uredništvu koji jezikoslovci i u kojem opsegu dolaze u obzir. Tu zasad nedostaje jasno stajalište hoćemo li jezikoslovce predstaviti njihovim najboljim tekstovima ili dolaze u obzir samo oni radovi koji su po tematici bliski književnoj znanosti ili su literarno pisani. Odlučiti se moramo brzo i onda u skladu s tom odlukom odrediti knjige i potražiti priređivače. I za srednji vijek i za jezikoslovlje postoje u dokumentima određeni planovi koji mogu pomoći u oblikovanju novih.

Bili ste glavni tajnik Matice hrvatske. Danas se mogu čuti kritike uperene na glavnoga tajnika u vezi s krizom oko Stoljeća i stanja u Matici. Kako to komentirate?

Višeput sam čuo da je glavni tajnik uzrokovao krizu oko Stoljeća miješajući se u posao za koji nije kompetentan. I osobno sam višeput s njim o tome razgovarao. Uvjerio sam se da je situacija ista kao kad sam ja bio glavni tajnik. Nisam nikada pokušao ni najmanje utjecati koje će se knjige objaviti ni tko će ih prirediti, ali sam po naravi posla morao pratiti koliko se knjiga objavljuje godišnje i koliko se novca za to troši. Organizacija poslova i ostvarenje planova najvažniji su zadatak glavnoga tajnika. Podcjenjivački je za Matičina tijela i za njezina predsjednika kad se tvrdi da glavni tajnik oblikuje njihova mišljenja.

Na Matičinim priredbama, koliko ja pratim, dvorane su redovito pune, u njezine sobe dolaze ljudi i razgovaraju. Jučer su to bili jedni ljudi, danas su drugi, sutra će biti treći. Nije ih danas manje nego jučer, samo su drugi. Nije dobro kad su drugi ljudi za vas – nitko.

Na anketi provedenoj u proljeće prošle godine na internetskim stranicama Matice hrvatske Radoslav Katičić izabran je za najvažnijega jezikoslovca.

O Katičiću ste mnogo pisali i u vašim tekstovima uvijek se osjeća veliko poštovanje prema njemu. S druge strane, čini se da se niste složili oko nekih vrućih pravopisnih problema?

Prvo bih htio reći da rezultate takvih anketa ne treba precijeniti: znanstvenici nisu skakači uvis pa da možete uvijek biti sigurni tko je više centimetara preskočio. No jasno je da ta anketa pokazuje kako zainteresirana javnost jako cijeni djelo i djelovanje Radoslava Katičića i nikom iole upućenu ne treba dokazivati da je on to poštovanje zaslužio. Mislim da ljudi najviše cijene to što svoju darovitost i iznimnu filološku naobrazbu nije samo pretakao u vrijedna filološka djela, nego je, s još nekim hrvatskim filolozima, podnosio teret dana i žege u tešku dokazivanju posebnosti hrvatskoga jezika i borbe za njegov doličan status i u bivšoj Jugoslaviji i u najnovijem vremenu, u samostalnoj hrvatskoj državi. Mogao je izabrati znatno lagodniju poziciju kabinetskoga znanstvenika koja bi ga oslobodila mnogih nelagoda koje je doživio.

S druge strane, poštovanje ne mora podrazumijevati slaganje sa svime što poštovana osoba kaže i napiše. Pokušat ću biti posve jasan: kada bi u nekom budućem vremenu netko konstatirao da sam učinio u hrvatskoj filologiji dvadeseti dio onoga što je učinio Radoslav Katičić, držao bih to svojim dobrim rezultatom. Ali kada on tvrdi da upotrijebiti pogrješka umjesto pogreška znači osjetljivije se odnositi spram hrvatske jezične tradicije, teško to mogu prihvatiti jer ono što je njemu osjetljivije meni je neprirodnije. Dopuštam da ja tu nešto ne razumijem. Dodao bih i ovo: naša neslaganja u pravopisnoj problematici nisu uopće tako velika i kad bi se problem mogao riješiti tako da se nas dvojica dogovorimo, bio bi riješen munjevito. Ali tako se problem riješiti ne može.

Tko je, prema vašemu mišljenju, najviše pridonio razvoju hrvatskoga jezikoslovlja?

Uz ogradu koju sam već izrekao i ako se zadržimo na onima koji su svoj život i djelo završili, meni se čini da postoji velika četvorka: Vatroslav Jagić, Stjepan Ivšić, Petar Skok i Tomo Maretić. Mislim da su njihovi znanstveni prinosi iznad prosjeka ne samo u hrvatskoj filologiji nego vidljivo nadmašuju i europski prosjek u vremenu u kojem djeluju. Mislim da je jezikoslovac posve iznadprosječne darovitosti i obaviještenosti bio i nedavno preminuli Dalibor Brozović.

Neka od tih imena izazivaju napetost čim se spomenu!

Da, znam to jako dobro, ali ta napetost nije uvjetovana stručnim razlozima. O Ivšiću se svi slažu da je bio veliki znanstvenik i nitko ništa ne prigovara njegovu rodoljublju. Kod ostale trojice nije tako, ali teško se u ozbiljnu razgovoru može dovesti u pitanje visoka razina njihova znanstvenoga djela. Kada sam svojedobno istraživao povijest slavističkih kolegija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, uočio sam nešto što nikako nije moglo ojačati moje simpatije prema Maretiću. Naime, prvi šef zagrebačke slavistike Čeh Geitler naziva svoje kolegije u skladu s hrvatskom tradicijom, a onda dolazi Hrvat Maretić i svako evanđelje pretvara u jevanđelje i sl. Kao da se inati sa svojom sredinom ili se dodvorava nekoj drugoj! Ali svi znaju da je bio prvorazredan gramatičar. Ako u NSK pogledate bilježnice u koje je mladi student Stjepan Ivšić bilježio predavanja svoga profesora Tome Maretića, uvjerit ćete se da je razina tih predavanja bila vrlo visoka.

Dolazite iz Slavonije i tako nastavljate vrsnu tradiciju ravničarske filologije. Slavonija je pak u zadnja dva desetljeća doživjela velik gospodarski pa i kulturni pad. Kako biste ocijenili trenutno stanje nekoć jednog od najrazvijenijih hrvatskih krajeva?

Posve je jasno i svima vidljivo da je stanje vrlo teško, čak i kad se Slavoniju uspoređuje samo s hrvatskim pokrajinama: ona je na samu začelju, a još takorekuć jučer bila je najrazvijenija ili jedna od najrazvijenijih.

Što je uzrok takva stanja?

Volio bih kada bih točno mogao nabrojati sve uzroke i opisati ulogu svakoga od njih: to bi moglo pomoći. Ali takva znanja nemam. No nešto je jasno svakom tko malo razmišlja o tom padu. Od 1945. pa do danas državne vlasti su se odnosile maćehinski prema poljoprivredi i poljoprivrednicima, a Slavonija je poljoprivredni kraj. Ja govorim o postupcima, ne o deklaracijama i nikad ostvarenim planovima i obećanjima. Poljoprivreda i poljoprivredni krajevi posvuda su u Europi već prilično dugo u teškoćama, ali te teškoće nisu svuda tako drastične kao u Slavoniji jer su u mnogim drugim državama opće prilike bolje pa se onda i za poljoprivredu nađu prikladne ili barem prihvatljive mjere. Drugi je razlog po mojem mišljenju što se u zadnjih pola stoljeća bitno promijenila struktura stanovništva u Slavoniji: premoćno je i po broju i po utjecaju postalo stanovništvo koje je stiglo iz nepoljoprivrednih regija i kojemu, kad se razmišlja o poslu, poljoprivreda nije na prvom mjestu. A ništa što bi poljoprivredu (dovoljno široko shvaćenu) zamijenilo nije ponuđeno, još manje ostvareno.

Koliko je rat utjecao? Ili nedostatak političke volje?

Rat sigurno nikad ne djeluje dobro, ali on bi se drukčije odrazio na stabilnu gospodarsku situaciju. O nedostatku političke volje već sam rekao. Umjesto da ohrabre i potaknu, vlasti su često nekorektnim postupcima umrtvile polet.

Leži li dio krivnje na samim Slavoncima, koji su, obično se misli, kadšto odveć pasivni da poduzmu što kako bi se stvari promijenile?

Uvijek se govorilo da su Slavonci pasivni, takvo su gledište jako poduprli svojim djelima hrvatski književnici iz Slavonije. No mislim da je to malo složenija priča. Slavonija je, kao što sam rekao, izmijenila svoju demografsku sliku, većinu čine ljudi iz onih hrvatskih krajeva za koje se tvrdi da su poduzetni. Je li i njih ravnica uspavala? Je li starinačko stanovništvo u vrijeme kad je Slavonija bila vodeća hrvatska pokrajina bilo po mentalitetu bitno drukčije? Istina, pasivnima ljudi postaju kadšto zbog lagodnijega života, kadšto pak iz nemoći. Kad ne možete učiniti ništa ozbiljno, ne činite ni ono malo što biste mogli.