Krvava Norma

Bellinijeva Norma paradigmatski je pojam za operu talijanskoga belkanta. U tom znaku uglavnom je protekla nova premijera Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu pod dirigentskim vodstvom uglednoga talijanskog dirigenta, izvrsnog Antonella Allemandija. Dok se ansambl – mek i dinamički lijepo razrađen zbor koji je uvježbao Ivan Josip Skender te orkestar dobra zvuka – istaknuo belkantom, solisti su nastupili s promjenjivim uspjehom.

Rafael Rojas, Natalia Ushakova i zbor Opere

Kako se ispod površine mirne lirike te glazbe često naziru, tinjaju, a povremeno i razbuktaju snažne strasti, redatelj Philipp Himmelmann našao je mnogo poticaja za svoje upravo verističko uprizorenje puno prave i lažne krvi te lažnih fasada koje se ruše. Obredno klanje djevica već se odavno, umjesto rezuckanja imelinih grančica, rabi u suvremenim čitanjima Norme, no Philipp Himmelmann tu zamisao donosi kao prijevaru. Djevica je tek prividno priklana, a Norma s pomoću lažne krvi manipulira masom. Sama nema mnogo snage ni karizme, stan joj je u neredu, a život općenito zbrka. Tako počinje priča o pravoj junakinji te predstave, Adalgisi, njezinu egu i ambiciji koji će je dovesti do vrha vlasti. Himmelmann zamišlja Adalgisu kao Lady Macbeth pa između njih stavlja znak jednakosti. Njegov pristup zato se čini vrlo zanimljivim i intrigantnim, ali ostatku predstave nedostaje sklada i stila da bi bila zaokružena.

Mnogo toga iz libreta opere ostaje kao slabo naznačena, nevažna pozadina poput sukoba između Rimljana i Druida; lika Normina oca Orovesa koji se izgubio, napose brisanjem prizora Orovesa i ratnika u četvrtom činu; naroda za koji gledatelj nije siguran jesu li to ovo-ili-izvanzemaljci ili informatički tehničari. Ostao je nedokučen razlog Pollioneove agresije prema Flaviju. Prevelik je to raspon za dosljednost predstave, između krvavoga scenskog verizma i pojavnosti svih likova kao iz nekog crtića. Atraktivna scenografija sudbonosnoga stubišta Hermanna Feuchtera (sa svjetlom Gerarda Clevena) snažno je dramski djelovala, ali je redatelja sputavala u logičnom kretanju zbora. Kostimi Gesine Völlm, kao i maske i frizure, pridonijeli su fluidnosti koncepcije.

Bez obzira na sve scenske zamisli, opera poput Norme funkcionira ili ne funkcionira gotovo isključivo na pjevanju dviju protagonistica. Tu postavku potvrđuje upravo ova predstava koja ima odličnog Pollionea u liku i nastupu meksičkoga tenora Rafaela Rojasa, blistava glasa i sigurnih visina, što nije bilo dovoljno za uspjeh cijele opere.

Premijerna gošća, ruska sopranistica Natalia Ushakova, ugledna je mlada pjevačica s nastupima u svim važnim svjetskim opernim kućama. Ima glas velikih mogućnosti i sjajnih visina, ali nema delikatnosti za delikatna mjesta Normine dionice. Široke fraze u nastupnoj ariji Casta diva značile su joj poteškoće i često je bila intonativno niska u pianima. A za Normu je važno i potrebno upravo to – suptilno sjenčanje prebogate vokalne dionice, a ne samo ispjevavanje.

Mezzosopranistica Dubravka Šeparović-Mušović bila je scenski dojmljiva Adalgisa, koja hini prijateljstvo s Normom i nemilosrdno uklanja sve prepreke do cilja. Pjevački je uglavnom bila korektna, osim neuspjelih visokih tonova.

Bas Ivica Čikeš raskošno je otpjevao ono što je preostalo od uloge Orovesa, tenor Tvrtko Stipić bio je odličan Flavio, a debitantica Kristina Anđelka Đopar scenski se sigurno i glasovno zvonko predstavila u ulozi Clotilde.

Na trećoj izvedbi naslovnu ulogu zapjevala je i prvakinja Zagrebačke opere Adela Golac-Rilović, čije su glasovne predispozicije suprotne od onih ruske gošće. Dramski karakter glasa automatski je liku dao veću dominantnost u dramskoj radnji, pa je njezin impresivni vrhunac bio četvrti čin, uz lijepa piana tijekom predstave. Ali kolorature su bile neprecizne i otežale.

Bez obzira jesu li Adela Golac-Rilović i Dubravka Šeparović-Mušović uglavnom imale pokuse s drugim partnericama, dueti Norme i Adalgise (u objema kombinacijama) nisu bili izbrušeni do visokog sjaja, na način koji bi Normu potvrdio kao biser belkanta. Doduše, tomu je najviše kumovao redatelj, postavivši ih mizanscenski bez međusobna kontakta, a i koncepcijski, jer, dok pjevaju o prijateljstvu, moraju glumiti mržnju!?