Kronika o virtuozima

Svakomu tko je imao mogućnost slušati i pratiti mlade violiniste na velikim međunarodnim natjecanjima (kao što sam ja imao priliku na natjecanjima Vaclav Huml, Rodolfo Lipizer te Stiftung Hohenlohe) jasno je da su u svojem tehničkom znanju potpuno uniformirani. Danas, kada su informacije dostupne putem televizije, dokumentarnih filmova, brojnih koncerata, interneta, teorijskih djela i stručnih tečajeva mladima je omogućen izbor najboljih metoda tehnike i načina učenja. Uniformiranost nekima smeta jer navodno koči individualnost. Moje je shvaćanje upravo suprotno: kada više nema potrebe svakodnevno se zamarati tehničkim problemima, ostaje više energije za razmišljanje i rad na interpretaciji te se tako mogu probiti oni violinisti koji – da ponovim staru, ali istinitu frazu – imaju što reći.

Put je do tog znanja dug: krčili su ga najbolji violinski pedagozi svijeta, od kojih se svatko više ili manje osvrtao isključivo na sebe, svoja koncertna iskustva i svoja razmišljanja o tajnama sviranja violine – i posljednje, ali ne i najmanje bitno – na povratne informacije svojih najboljih, često genijalnih učenika (da spomenem samo jedan primjer: Auer-Heifetz). S tim ograničenjem i koncentriranošću možemo govoriti o violinističkim školama, vezanim uz određeni grad ili nacionalnost. Tako je naziv Zagrebačka violinistička škola, koji je Zlatko Stahuljak upotrijebio kao naslov svoje novoizašle knjižice, potpuno opravdan.

Točan i iscrpan izvještaj pisca o toj školi odmah, na samu početku, govori o nevjerojatno veliku poslu koji je za života obavio utemeljitelj te iste Zagrebačke violinističke škole – Vaclav Huml. (Tu želim odmah upozoriti na veoma bitnu činjenicu: Huml nikada nije imao asistenta koji bi mu pripremao studente, kao što je to bivalo kod svih slavnih pedagoga.) Tako Stahuljakova tvrdnja, da je Huml radio „boraveći od jutra do mraka uz violinu i sa svojim učenicima“, nikako ne može biti samo puka fraza, nego stvaran opis opsesivne ambicije i fanatičnosti toga velikog mecene naše umjetnosti.

(Ljerko Spiller pričao mi je da mu je, nakon recitala u Berlinu, Carl Flesch rakao: „Pedagozi kao što je vaš profesor u cijeloj se Europi mogu prebrojati na prste jedne ruke.“) Ševčikov učenik iznimna didaktičkog dara znao je bolje nego bilo tko u tadašnjoj Jugoslaviji što je to profesionalnost te ju je i zahtijevao („Dragi dečko, tehnike i novaca nikada nije dosta“) sa strogošću, preciznošću i nepopustljivošću (neki bi rekli tiranstvom). Izvanredna marljivost i ambicioznost njegovih studenata bila je dodatno stimulirana idealnim primjercima prvih, veoma uspješnih Humlovih učenika: nakon izvrsnoga prvog star pupila, Zlatka Balokovića, zaredali su se i drugi čija su imena sinonimi za virtuoznu izvedbu na violini: Miroslav Šlik, Vladimir Kolić, Bratza Jovanović, Ljerko Spiller, Ali Dermelj, Ivan Pinkava, Stjepan Šulek, Zlatko Topolski, Miran Viher, Martin Barić, Ljudevit Dobrony, Milan Tarbuk, Petar Toškov, Josip Klima i još mnogi. Izvrstan rad pripadnika Zagrebačke violinističke škole u komornim skupinama i orkestrima, a nakon Humlove smrti i uspjeh Zagrebačkih solista u cijelome svijetu utvrdili su značenje te škole, o kojoj su dotad već govorili brojni Humlovi učenici koji su djelovali u inozemstvu.

Ali život je takav. Postojala je opasnost da se sav taj vrijedan rad, koji je podigao zagrebačku gudačku scenu od amaterskih početaka do ozbiljne profesionalnosti (o kojem knjižica spomenuta u uvodu detaljno izvještava), uskoro zaboravi. Ime Vaclava Humla sačuvano je zahvaljujući međunarodnom natjecanju koje nosi njegovo ime, no što je s imenima drugih odličnih predstavnika škole? Tu treba napomenuti da je istraživački rad, koji je obavio Zlatko Stahuljak (i kojim se još bavi, redovito dajući nove podatke), od iznimne važnosti – koliko je samo raznih violinističkih škola koje se mogu ponositi tako preciznim analitičarem i vjernim kroničarem, kakvim ga prepoznajemo u ovoj knjižici? Smislena i pregledna podjela Humlovih učenika na prvu, zatim drugu (Leon Spierer, Anna i Nikolas Chumachenko, Miroslav Miletić, Tonko Ninić, Tomislav Šestak, Maja Dešpalj-Begović, Duško Stranić, Goran Končar, Zlatan Srzić, Fern Rašković, Sreten Krstić) pa čak i treću generaciju (Aleksandar Milošev, Borivoj Martinić-Jerčić, Ivo Dropulić, Martin Draušnik...) daje potpuni pregled te zagrebačke škole, a detaljni opisi života i rada njezinih najvažnijih predstavnika posebno su zanimljivi. Nad sjećanjem na njihov život i umjetničke kreacije lebdi pak neka posebna čar minulih dana, ali i gorko upozorenje na prolaznost naše umjetnosti. Knjižica Zagrebačka violinistička škola to će, barem malo, ali i trajno popraviti – a svakom izvan Hrvatske omogućeno je da zahvaljujući odličnu engleskom prijevodu upozna tu izvrsnu, u inozemstvu još premalo poznatu školu.