Izvrsna gluma

Na lijevoj strani scene na kuhalu stoji veliki lonac, u sredini je pohabani stol s četiri isto tako pohabana stolca, a u samoj sredini iza stola na zidnom postolju kip Gospe. Na polukružnom krajnjem zidu, iza Gospe, obješeno je devet bijelih krugova (da li pakla?) u obliku tanjura i nacrtan prozorčić. Kroz ulaz izvana dopire prepirka žene s neidentificiranim invalidom koji je, kako iz ženina govora saznajemo, odsjekao ruku da bi dobio invalidninu. Žena se svađa i psuje. Svađajući se, s kolicima za povrće ulazi na scenu, sjeda za stol, iz unutarnjega džepa balonera vadi dvije urne, jednu veću, zatim bocu rakije, koju otpije, i počinje pripovijedati. Saznajemo da se nalazi u javnoj kuhinji, da je došla na dnevni obrok, da se u loncu jer je petak umjesto graha nalaze riblje konzerve. Kada se „udobno smjestila“, kako kaže, nastavlja svoju životnu ispovijed. Kaže da se zove Juliška, da su joj muž (Matori) i sin poginuli, da je muž bio alkoholičar...

Jagoda Kralj Novak

Tako počinje monodrama Familija u prahu Nine Mitrović u režiji slovenskoga redatelja Sama M. Streleca i izvedbi Jagode Kralj Novak, prvakinje HNK Varaždin, a u produkciji HNK Varaždin i teatra Novi/Zato iz Ptuja.

Premda je po prvim replikama očito da je riječ o tekstu tzv. teatru sperme i krvi, kojoj su rodočelnici engleski pisci Sarah Kane i Mark Ravenhill, dakle o tekstu koji osim grubosti, psovki, plitkih političkih asocijacija, besprizornosti i alkohola ne nudi ništa dramski vrijedno i novo – riječ je ipak o teatarski poticajnu tekstu koji itekako korespondira s našom suvremenošću. Riječ je o socijalnoj temi ispunjenoj gnjevom i očajem, emocijama i empatijom. Govori o ženi s margine društva, koja se svaki dan bori za preživljavanje i pritom ne preže od „obračuna“ sa sobom i cijelim svijetom.

Autorica monodrame Nina Mitrović u kazališnoj knjižici piše da je Juliška izišla iz njezine „prve drame Komšiluk naglavačke“, u kojoj je „sjedila na prozoru jednog stana i onda na kraju scene kroz isti taj prozor pijana pala“. U što je pala, ne navodi, ali je više nego očito da je pala na dno svojega života, i metaforički i doslovce.

Pojašnjavajući razlog pisanju toga teksta autorica navodi kako je ideja javne kuhinje, koja joj je nadošla 2003, bila možda pretjerana, ali da se danas pokazuje vizionarskom jer je postala statusni znak našeg stanja koje se iz dana u dan pogoršava. Razlog je u tome što živimo u „sistemu koji ne štiti čovjeka, u sistemu koji je moralne vrijednosti zamijenio novcem“, u kojem su ljudi „okrenuti sami sebi, potrošnji i konzumaciji“, u kojem „empatija polako nestaje“, tvrdi autorica. Još dodaje kako je to „znak da su temeljne društvene vrijednosti ugrožene, ako ne i pogubljene“ i pita „je li to zaista društvo u kojem želimo živjeti“? Odgovor na sve daje nam Juliška i junaci javne kuhinje, koji kao ona najbolje to osjećaju.

Redatelj Strelec i glumica Jagoda Kralj Novak pročitali su i uprizorili tekst kao Juliškinu osobnu dramu, kao jednu u nizu ispovijedi koje se svakodnevno ponavljaju i time svaki put tu dramatičnost pojačavaju. Sa svakom ispovijedi u Juliški je sve više gorčine i beznađa, sve je više ljutnje na svijet oko nje, čak i na one čija sudbina nije drukčija od njezine. I zato što svi ti umirovljenici, profesori i radnici, nemaju šanse pred životnom stvarnošću.

Ispijajući rakiju Juliška priča svoju muku, svoj život, prepleću se dramatični i tragični, tužni i smiješni trenuci njezina života sa životima istih ili sličnih joj suputnika. Osobna drama ispunjena sjećanjem na pokojne muža i sina, s čijim urnama vodi dijalog, u sučelju s realnošću životne stvarnosti svaku nadu u bolje sutra čine bezizglednom. To bolje sutra ne dolazi jer je uvijek samo gore, jer ne postoji nada da će se prošlost vratiti, a usudnost ustuknuti pred njezinim željama. Stoga sve ustrajnije napreduju prema dnu. Ne samo vlastite egzistencije nego i prema dnu ljudske empatije.

Njezin dan u javnoj kuhinji, a vjerojatno i na svakom drugom mjestu, završava izgonom iz prostora koji je sobom i svojom mukom „zagadila“. Ali Juliška ne bi bila Juliška kada na kraju ne bi zapjevala i zapalila svijeću Gospi.

Jagoda Kralj Novak studiozno je istkala lik Juliške. Začudnom i samorazornom snagom, s nevjerojatnim instiktom i osjećajem za nijanse rastvara i slaže njezinu životnu muku u izvrsnu kreaciju. Svaka gesta dobro je prostudirana, svaki pokret je prirodan, svaka intonacija nudi bogatstvo asocijacija i smislova koji otkrivaju fantastičnu moć transformacije i uživljavanja. Ni jednoga trenutka ne dopušta da joj ne vjerujemo. Na trenutke se čini da je ona Juliška, a ne da je glumi.