Hrvati u srpskom okruženju njemačkih autora

Hrvati se ne bi trebali previše žaliti, zapravo mogu biti zadovoljni, onim što se o njima piše i govori u njemačkim medijima. Nešto je drukčija, negativnija slika Hrvata u (polu)znan-stvenim radovima njemačkih autora, koji kao da ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije. Prosječni Nijemac pomalo napušta klišeje o Jugoslavenima i srpskohrvatskom jeziku, u prvom redu zahvaljujući vrsnim njemačkim novinarima kao što su bili Carl Gustav Ströhm (Die Welt), Johann Georg Reissmüller, Viktor Maier i Mathias Rüb (Frankfurter Allgemeine), da spomenemo najvažnije, koji su objektivno izvještavali o nama od proglašenja neovisnosti Hrvatske pa sve do prvih godina ovog stoljeća, otkad jenjava interes za Lijepu našu, što i nije tako loše jer mediji uglavnom daju prednost negativnostima.

Holm Sundhaussen

Bedeker Otkriti Srbiju

Sundhaussenova Povijest Srbije obiluje netočnostima

Kad je riječ o Srbima, razlike između slike o njima u njemačkim medijima i (polu)znanstvenim radovima obratne su nego prije navedene o Hrvatima. U medijima bili su prikazivani izrazito negativistički, u znanosti s dosta razumijevanja za politički retrogradno ponašanje. A kad su spominjani Hrvati i Srbi skupa, obično se događalo da smo mi bili obasipani zlonamjernim tvrdnjama iz arsenala velikosrpske promidžbe, ali i iz naših izvora, onih, naime, koji su se kitili nazivom nevladinih udruga, uglavnom financiranim iz inozemnih blagajni. U bedekeru Kroatien entdecken (Otkriti Hrvatsku), naklada Trescher, Berlin, 2003, autori tvrde da je Tuđman svjesno „žrtvovao“ Vukovar kako bi Hrvatska postigla neovisnost, a izvor je nitko drugi doli Ivan Zvonimir Čičak! Djelomično su za to krivi i hrvatski autori, publicisti i povjesničari, koji neusporedivo malo objavljuju na stranim jezicima, posebice engleskom, tako da je odnos između stranih i domaćih radova po prilici 80 prema 20 posto, a objašnjenje zašto je tomu tako bilo bi vrijedno znanstvenoga rada.

Što o Hrvatima trebaju znati njemački turisti kad putuju u Srbiju

Evo samo samo nekoliko primjera o negativnom imidžu Hrvata u bedekeru Serbien entdecken (Otkriti Srbiju) autorice Brigitte Gabriele Hannover, naklada Trescher Verlag, Berlin, 2007. Nijemci su iz tog turističkoga vodiča saznali da je srpskim jezikom govorilo 15 milijuna stanovnika Jugoslavije, jezik se zvao srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, a kao posljedice raspada države taj se jezik pretvorio u hrvatski, srpski i bosanski. Inače, u Turskom Carstvu srpski je na sultanovu dvoru bio drugi jezik nakon turskoga. Mi smo dosad vjerovali da je to bio hrvatski ili bošnjački. Srbi su prema tom bedekeru u prvoj Jugoslaviji sačinjavali 45 posto stanovništva. Uloga Katoličke crkve u Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata označava se spornom, a najveći su krivci za to zagrebački i sarajevski nadbiskupi Alojzije Stepinac i Ivan Šarić. Tvrdi da je koncentracijskim logorom Jasenovac neko vrijeme upravljao franjevac Miroslav Filipović, ignorirajući činjenicu da su ga njegova bosanska subraća prije toga izbacila iz Reda. Nedavni „građanski rat“ u Hrvatskoj bio je izazvan podjednako nepopustljivošću Hrvatske i Srbije. Problem srpske manjine u Hrvatskoj ostao je neriješen i nakon priznanja Hrvatske kao neovisne države. Hrvatske postrojbe „osvojile su Krajinu izazvavši masovni bijeg srpskog stanovništva“. S druge pak strane nakon rata Hrvati nisu bili protjerani iz Srbije. Hrvatsku manjinu u Srbiji dijeli na Šokce i Bunjevce, a oni su katolici albanskoga podrijetla (?). Spominje talijanskoga opata Fortisa, koji je, kako piše, prenio srpsku narodnu poeziju u Europu, a jednu od tih pjesama, Hasanaginicu, preveo je Goethe za Herderovu zbirku Narodnih pjesama. Kola su, dakako, srpski plesovi koji se u raznim varijantama plešu po cijelom Balkanu.

Pozitivna strana Sundhaussenove knjige

jest ta što kritizira srpske predrasude,

njihovu narcisoidnu egocentričnost i

patološke strahove od vanjskih zavjera

Kao primjer za još besramniju prosrpsku promidžbu možemo navesti članak danskoga profesora Carla G. Jacobsena Ratovi u državama sljednicama Jugoslavije objavljen u časopisu njemačkih socijaldemokrata Die Neue Gesellschaft – Frankfurter Hefte, br. 12 /1995. Spominjemo samo najkrupnije cvebe. Prvi genocid u Srbiji počinile su hrvatske postrojbe Austro-ugarske vojske u Prvom svjetskom ratu. U Drugom svjetskom ratu Italija i Njemačka priznale su Bosnu kao srpsku zemlju (?), ali su je priključili Hrvatskoj. Pavelić je uz izvanrednu potporu katoličkoga klera uspostavio radne i logore uništenja za Židove i srpske Untermenschen, „podljude“. Sarajevo je bio prvi grad u Europi Judenfrei (bez Židova). Apsolutna laž: bila je to Srbija, kao što je naveo predsjednik Jevrejske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori Aleksandar Lebl u razgovoru za Jüdische Zeitung, siječanj 2006. Saveznički sud u Nürnbergu formalno je osudio Hrvatsku za genocid. I to je laž. Holm Sundhaussen citira u svojoj Geschichte Jugoslawiens (Povijest Jugoslavije), naklada Kohlhammer, Stuttgart, 1982, američke suce u Nürnbergu, koji su zaključili: „ ...djelovanja hrvatske vlade (bila su) djelovanja okupacijske sile... Mišljenja smo da je Hrvatska cijelo vrijeme koje ovdje dolazi u pitanje (1941–1945, op. a.) bila okupirana zemlja i da za sva djela hrvatske vlade snosi odgovornost okupacijska sila.“ Prema danskom profesoru, u Titovoj „blagoj diktaturi“ sigurnosne službe u JNA i Ministarstvo unutarnjih poslova sve do raspada Jugoslavije uglavnom su bili u hrvatskim rukama. Kao da Aleksandar Ranković nikad nije postojao! Miloševićev govor na Gazimestanu 1989. nije bio ništa drugo nego reagiranje na „hrvatski šovinizam“, koji je nakon otpuštanja iz Titova zatvora od sredine osamdesetih godina njegovao Franjo Tuđman u člancima i govorima o „rasterećenju nacista i ustaša“. Odakle mu to jer Milošević u svom zloglasnom govoru uopće ni riječju nije spomenuo Tuđmana ni Hrvatsku. Jacobsen navodi i nepoznatu Tuđmanovu knjigu Wasteland (?), u kojoj je navodno nijekao holokaust. Možda Danac misli na Tuđmanova skretanja s istine o Jasenovcu, ali o izričitom osporavanju holokausta nigdje nije bilo ni slova.

Danski profesor Carl G. Jacobsen veći Srbin od Vojislava Šešelja

Danski profesor bio je i protiv međunarodnoga priznanja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije jer, kako piše, te države nisu kontrolirale sva svoja područja, u nekim slučajevima odbijale su ih njihove manjine, a bilo je to protivno i Helsinškom sporazumu, kojim je bila zajamčena nepovredivost granica, čije su promjene trebali priznati predstavnici pogođenih država, u ovom slučaju ni više ni manje nego Jugoslavije. On opravdava srpski ustanak u Hrvatskoj jer je Tuđman preuzeo i podupirao ustaške oznake, pjesme i legende te Srbe u početku izbacio iz Ustava, poslije pak ponovno unio, ali bilo je prekasno. Sve to, dakako, nema veze sa zbiljom jer Srbi su uvijek bili navedeni u Ustavu Republike Hrvatske na prvom mjestu nacionalnih manjina. I onda dolazi najzločestija usporedba: „Tražiti od Srba da prihvate suverenitet ovakve Hrvatske bilo bi isto tako čudovišno kao i tražiti od preživjelih varšavskoga Geta da prihvate Njemačku u kojoj se ponovno koriste nacistički simboli, pa to je rat učinilo neizbježivim. Isto se može reći i za Bosnu.“ Zbog te usporedbe trebali su prosvjedovati hrvatski Židovi.

Carl G. Jacobsen tvrdi da su Hrvati „navijestili rat“ Jugoslaviji, da je embargo UN-a najviše štetio srbijanskom civilnom pučanstvu, da je premoć posrbljene JNA bila „napuhana“, da je na Zapadu vođena prohrvatska i promuslimanska promidžba, da su prešućivani zločini nad srpskim civilima, da se mnogo govorilo o hrvatskim žrtvama u Vukovaru, ali da su zaboravljeni hrvatski zločini nad Srbima u okolici toga grada. Danski „Supersrbin“ zaključuje: „Podupire se samoodređenje Hrvata i Muslimana, ono srpsko nikako. Srpska nastojanja oko ujedinjenja nacije, koja su nekoć podupirali predsjednici Woodrow Wilson i Roosevelt (pri čemu je tada traženo područje bilo znatno veće nego današnji ratni plijen) označena su kao opscene velikosrpske težnje. Suprotno tome, velika Hrvatska, koja uključuje i tradicionalna srpska područja, prirodno je pravo. Isto vrijedi i za muslimansku veliku Bosnu, koja uključuje srpska, ali i hrvatska područja (premda su Woodrow Wilson kao i nacionalsocijalistička Njemačka Bosnu priznali kao središnju srpsku zemlju).“ Nevjerojatno, ali istinito: kad je riječ o obrani srpskoga imperijalizma, danskom profesoru dobro dolazi i navodno nacističko priznanje srpstva Bosne i Hercegovine. Na tome bi mu mogao pozavidjeti i srbijanski superšovinist Vojislav Šešelj, koji je u zatvoru u Haagu napisao pregršt knjiga slična sadržaja. Upravo je nevjerojatno da je jedan takav „znanstvenik“ mogao objaviti članak u intelektualnom časopisu njemačke socijaldemokracije, koja se u vrijeme borbe za hrvatsko državno priznanje, premda sa stanovitim zakašnjenjem, priključila pozitivnom stavu konzervativno-liberalne vlade Helmuta Kohla i Hansa-Dietricha Genschera. Tadašnji glavni urednik spomenutog časopisa, u međuvremenu preminuli socijaldemokratski kulturni guru Peter Glotz, ovako je ocijenio glavne aktere postjugoslavenskih ratova : „Milošević je tehnokratski i psihopatski oportunist koji se igra s nacionalizmom kako bi ostao na vlasti. Izetbegović predstavlja tip religioznog nacionalista, koji su sve učestaliji, uostalom ne samo u Islamu. Karadžića je teško ocijeniti, on je senzibilni psihijatar koji piše stihove, a čini se da je u borbi za vlast na sve spreman, kruti je i brutalni idealist ŕ la Joseph Goebbels. Samo Tuđman je starinski, za vlašću pomaman šovinist koji podsjeća na Franca, Salazara ili Pavelića.“ Ovdje je najgore prošao Tuđman, dva puta slobodno izabrani hrvatski predsjednik, a Goebbels je idealist! Toliko o shvaćanju hrvatske stvarnosti i među onima u Njemačkoj koji su morali znati što se zbiva u nas. Ipak valja reći da je Glotz bio među socijaldemokratima osamljen u klevetanjima Tuđmana.

Prilično drukčijega i snažnijega znanstvenog kalibra od prije navedenih autora je profesor emeritus dr. Holm Sundhaussen (rođen 17. travnja 1942. u Berlinu), koji je studirao povijest istočne i jugoistočne Europe, slavistiku i germanistiku na Sveučilištu u Münchenu. Promovirao je s radom Utjecaj herderovskih ideja na oblikovanje nacije u naroda Habsburške Monarhije, a habilitirao na Sveučilištu u Göttingenu s temom Povijest gospodarstva Hrvatske u nacionalsocijalističkom veleprostoru 1941–1945. Objavio je brojne knjige iz svoga znanstvenog područja, od kojih navodimo Geschichte Jugoslawiens (Povijest Jugoslavije) i Geschichte Serbiens (Povijest Srbije). Bio je suizdavač Leksikona o povijesti jugoistočne Europe. Član je brojnih znanstvenih ustanova, ponajprije sveučilišni profesor. Popis njegovih znanstvenih radova obuhvaća desetak stranica. Kao povjesničar u prvom je redu specijalist za Srbiju, zatim Jugoslaviju i Balkan, ali manjim dijelom i za Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Nas ovdje ponajprije zanimaju njegovi pogledi na Hrvate u knjizi Povijest Srbije, koju ćemo usporediti i s njegovom starijom Poviješću Jugoslavije.

Veliko znanje, ali i površnosti Holma Sundhaussena

Sundhaussen odlično opisuje dvije političke i ideološke struje prije i za vrijeme stvaranja zajednice južnoslavenskih naroda, osim Bugara, jugoslavensku i velikosrpsku, sve do pojave „jugoslavenskog nacionalizma“ (ORJUNA), ali ne navodi kritiku toga „jugoslavenstva“, koje je htjelo stvoriti novu naciju od već postojećih nacija, što je vrlo proturječno i nigdje nije uspjelo u Europi. Upravo je Krleža napadima na monumentalizam Meštrovićeva Vidovdanskog hrama demaskirao lažnost „jugoslavenstva“ kao nacionalizma bez nacije. To se jugoslavenstvo poslije pretvorilo u svojevrstan fašizam: „Jedan narod, jedna država, jedan kralj“, paroli sličnoj onoj njemačkoga nacizma u kojoj je kralj zamijenjen riječju Führer. A to je Sundhaussen kao njemački povjesničar trebao reći. Autoru valja zamjeriti navođenje statistika iz prve Jugoslavije u kojima nisu postojala barem dva, a možda i tri naroda: makedonski i crnogorski (te donekle muslimanski), pa je stoga broj od 41 posto Srba u Jugoslaviji neosnovan. Isto se može reći i za statistiku nacionalnosti u NDH (u knjizi Povijest Jugoslavije), gdje navodi Muslimane kao naciju, a oni to tada službeno nisu bili jer su se, barem njihove elite, čak i u prvoj Jugoslaviji deklarirale kao Hrvati, što se vidjelo u izjavama njihovih zastupnika u Ustavotvornoj skupštini Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Da se većina „običnih“ Muslimana osjećala samo pripadnicima jedne vjere, a ne nacije, u tome je autor potpuno u pravu. Ipak su se vođe Jugoslavenske muslimanske organizacije, najjače stranke muslimana u Bosni, nakon 10. travnja 1941. priključile Pavelićevu režimu. To nije bilo slučajno. I komunisti dugo vremena nisu znali kako da obilježe pripadnike islama kao „naciju“, pa su ih vrlo kasno preimenovali u Muslimane s velikim slovom M. Tek nakon sloma Jugoslavije oni su prisvojili naziv Bosne za ime svoje nacije. Mogli bismo reći aferim!, da to ne smeta ostalim bosansko-hercegovačkim nacijama.

Kriva slika prve Jugoslavije

Mislimo da je krajnje neodgovorno Radićevu politiku nazvati „često impulzivnom i neuračunljivom“, jer je Hrvatska seljačka stranka zaista sve pokušala da nađe kompromis sa srbijanskim vlastodržcima, sve do povremenog ulaska Stjepana Radića u jednu od jugoslavenskih vlada, ali ništa nije koristilo. Gotovo sve srpske stranke shvaćale su Jugoslaviju kao „proširenu Srbiju“. Kralj Aleksandar iskoristio je ubojstvo zastupnika HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini za proglašenje osobne diktature, zabranivši sve nacionalne organizacije, udruge i simbole, ali ne i srpske, jer su oni ostali pod firmom Srpske pravoslavne crkve. To autor ne spominje. Posebno je degutantno Sundhaussenovo kritiziranje prosvjeda Alberta Einsteina i Heinricha Manna u povodu ubojstva hrvatskoga znanstvenika Milana Šufflaya u atentatu, podmećući Šufflayu „nacionalizam i hrvatske rasističke ideje“ . Kao da se razlike u mišljenjima mogu rješavati hicima u parlamentu u Beogradu i željeznom šipkom po glavi na ulicama Zagreba. Autor ne izražava ni trunka pijeteta hrvatskim žrtvama. On čak pokazuje stanovito razumijevanje za Aleksandrovu diktaturu, jer ona nije bila jedina na Balkanu. Ni Sporazum Maček–Stojadinović o Banovini Hrvatskoj nije naišao na opće odobravanje Srba niti je bio potvrđen u Narodnoj skupštini. Već tada dio Srba u Hrvatskoj nastojao se izdvojiti iz Banovine. Jugoslavenski parlament odbacio je i Konkordat s Vatikanom, kojim je uspostavljena ravnopravnost Katoličke crkve, i to na pritisak srpskoga pravoslavlja. Sve to autor nije dovoljno naglasio.

Sundhaussenove usporedbe i inače više nego hramlju. Besmisleno je uspoređivati episkopa Velimirovića i kardinala Stepinca, jer hrvatski je blaženik u okviru svojih ograničenih mogućnosti kritizirao nacionalizam i rasizam, dok je srpski svetac otvoreno hvalio Hitlera i nacizam, i bio posve reakcionaran u najtočnijem smislu te riječi. Slična stajališta zastupaju neki srpski episkopi i pravoslavni intelektualci i danas. Od ekumenizma u njih nema ni e.

Sundhaussen ne odustaje od „jugoslavenskog zajedništva“

Sundhaussen se služi jugokomunističkom terminologijom kad piše o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (uvijek pod navodnicima), što je danas neznanstveno kad se čak i Srpska Republika Krajina piše u hrvatskim znanstvenim djelima bez navodnika. Pisati isključivo negativno o Pavelićevu režimu nije teško, ali je neobjektivno jer Ustaški pokret (koji su neko vrijeme u prvoj Jugoslaviji simpatizirali i komunisti!) nikad ne bi bio osnovan, a ni uz pomoć sila Osovine došao na vlast, da nije bilo velikosrpske diktature, koju je autor uvjerljivo opisao, ali nedovoljno točno s obzirom na njezine posljedice za hrvatski narod, osporavajući mogućnost provjeravanja čak i Bićanićeve studije Ekonomska podloga hrvatskog pitanja. I on se služi zagrižljivim mišljenjima o Pavelićevoj diktaturi iz pera ratnog zločinca Edmunda Glaisea von Horstenaua, koji je doveo Hitlera u svoju Austriju. Dobar je i nacist ako se uklapa u shemu da je Endehazija bila „pakao na zemlji“. Nažalost ni u Hrvatskoj još nije objavljena jedna objektivna knjiga o NDH, čiju je najtočniju definiciju dao Franjo Tuđman nazvavši je izrazom želje hrvatskoga naroda za vlastitom državom, ali i kvislinškom tvorevinom i zločinom, dakle spram jedne pozitivne, dvije negativne karakteristike. U Hrvatskom ustavu stavljena je „partizanska“ Hrvatska nasuprot ustaškoj Hrvatskoj. Ustaše su provodili genocidnu politiku po direktivi nacističke Njemačke prema Židovima i Ciganima (Romima), ali ne i protiv Srba kao cjeline, jer su Srbi bili zastupljeni čak i u Pavelićevoj nomenklaturi te u Hrvatskom domobranstvu. Nitko pametan ne smije upotrijebiti izraz holokaust kad žigoše ustaške postupke sa Srbima u NDH, jer je šoa neusporediva i singularna.

Za razliku od tumačenja partizanskog ustanka u knjizi Povijest Jugoslavije, gdje se prilično vjerno držao smjera službene jugoslavenske historiografije, u Povijesti Srbije on više kritizira i objektivniji je, što se može tumačiti i povećanjem dostupnih dokumenata o NOB-u uvjetima demokracije u Srbiji i ostalim bivšim republikama SFRJ. Napokon Sundhaussen oštro osuđuje zločine Titova režima nad pobijeđenima i razoružanim vojnicima i civilima, poznate pod skupnim imenom Bleiburg: „Da je tada postojao Haaški tribunal protiv ratnih zločina, Tito i njegovi komandanti bili bi pozvani na odgovornost.“ Također uspješno demantira predimenzionirane brojke ratnih gubitaka u Jugoslaviji kao i žrtava rata po pojedinim nacijama, pri čemu je poredak u postocima ovakav: Muslimani 8%, Srbi 7% te Hrvati i Crnogorci po 5%, čime je odbačen mit o Srbima kao najvećim gubitnicima u Drugome svjetskom ratu.

Njemački povjesničar uzima kao znanstveno zasnovane ankete u komunističkoj Jugoslaviji iz kojih proizlazi da su međunacionalni odnosi tada bili mnogo bolji nego što su poslije tvrdili strani autori, zanemarujući činjenicu da su rezultati tih anketa uvijek bli podvrgnuti partijskom i državnom rezonu. Tvrditi da je druga Jugoslavija mnogim svojim građanima bila, barem neko vrijeme, „zajednica solidarnosti“ više je želja autora nego stvarnost, jer da je to bilo tako, njezin raspad ne bi bio tako krvav kao što je bio. On ovdje argumentira u stilu Dubravke Ugrešić, koja stalno zapomaže u inozemstvu da su joj „nacionalisti ukrali prošlost“, a za sebe tvrdi da je Jugoslavenka u smislu kao što su stanovnici SAD-a Amerikanci (?), ne osjećajući se hrvatskom književnicom. Sundhaussen ne uviđa strahovitu razliku između proklamiranih tvrdnji jugoslavenskoga zakonodavstva i propagande te zbilje „na terenu“, jer da te provalije nije bilo, ne bi u Srbiji uspio Milošević, a u Bosni Kara-džić. Komunisti nisu riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji jer nisu uzeli u obzir različitosti u civilizacijskom, kulturnom i mentalitetnom razvitku njezinih naroda. Stare međunacionalne suprotnosti preživjele su sva površna i uglavnom samo deklarativna rješenja komunističkoga režima. Vladimir Bakarić u jednom je svome razlaganju vidio samo „socijalističko samoupravljanje“ (čitaj: komunistički režim) kao kohezivni element u osiguravanju opstanka Jugoslavije, a kad taj sustav nestane, rekao je, Jugoslavije više neće biti. I to se dogodilo. Vodeći jugoslavenski teoretičar Edvard Kardelj slično je ustvrdio rekavši da SFRJ ne mora biti „vječno rješenje“, jer ako cijela Europa postane „socijalistička“, više neće biti potrebe za Jugoslavijom. Europa nije postala „socijalistička“ nego kapitalistička, pa se na ideološki obratan način obistinilo Kardeljevo proročanstvo. Njegovi su sunarodnjaci parolom „Europa zdaj !“ (Europa sad!) udarili drugi čavao (prvi je zabio Miloševićev režim) u lijes nikomu potrebne Jugoslavije. Sve to profesor Sundhaussen ne uzima dovoljno u obzir, jer naprosto želi ono što ne može biti. Njegov sunarodnjak Willy Brandt zaključio je, govoreći o raspadu Jugoslavije, „da se sad rastavlja ono što ne ide skupa“, pretvarajući u suprotnost svoju izreku o spajanju istočne i zapadne Njemačke. Svakom ozbiljnijem teoretičaru nastanka nacija trebalo je biti jasno da se nova nacija ne može stvoriti od nekoliko već postojećih i mlađih nacija, ali to nekim njemačkim „jugonostalgičarima“ ne ide u glavu.

Inače Sundhaussenu moramo odati priznanje da je prikupio neizmjerno mnogo podataka o razvoju SFRJ i njezina sustava, no nažalost nije ih podvrgao znanstvenoj skepsi niti je izveo odgovarajuće zaključke, naime da je „jugoslavenstvo“ bilo proizvod „romantičnog“ 19. stoljeća i posve različito kod pojedinih južnoslavenskih nacija. Pojednostavnjeno rečeno: u Slovenaca zasnovano na strahu od zapadnih susjeda, u Hrvata kombinacija toga straha i naivnog idealizma, a u Srba politička kalkulacija nazvana: „Svi Srbi u jednoj državi“. Od „jugoslavenstva“ su možda mnogo kasnije jedino profitirali Makedonci i Muslimani, ali oni su u međunacionalnim sukobima bili manjinci. Komunistička Jugoslavija zasnivala se na Titovoj karizmi, navodno originalnoj jugoslavenskoj komunističkoj ideologiji i SKJ te tobože zajedničkoj JNA. Tito je umro, Partija se raspala, a JNA posrbila. Zapravo Jugoslavija je bila mrtvorođenče već 1918. Možda bi se drukčije razvila da su Srbijanci prihvatili federalističku koncepciju Hrvata i Slovenaca, no oni to nisu mogli jer nikad nisu bili ni donekle samostalni objekt u nekoj višenacionalnoj zajednici. U Otomanskom Carstvu bili su više crkva nego narod, dok su Hrvati ipak uživali stanovitu autonomiju u Austro-Ugarskoj.

Povjesničar Sundhaussen upušta se u jezikoslovne rasprave o tzv. zajedničkom srpskohrvatskom jeziku i zauzima neprihvatljiv stav da su jezične razlike između hrvatskog i srpskog slične onima u njemačkom jeziku, koji je uza sve austrijske i švicarske posebnosti ipak standardiziran preko pravopisa i rječnika Dudena, dok su svi pokušaji standardiziranja hrvatskoga, srpskog i bošnjačkog propali u samim počecima. Njemu bi trebalo biti poznato da su razlike između hrvatskog i srpskog mnogo veće nego između švedskog i norveškog ili makedonskog i bugarskog, pa samostalnost tih jezika nitko ne osporava. Njemački profesor uopće ne uzima u obzir sustavno posrbljivanje hrvatskoga jezika od Vuka Karadžića, preko prve Jugoslavije pa sve do komunističkoga SFRJ. Hrvati su glede jezika uglavnom naknadno reagirali na pokušaje iz Beograda da ga se pretvori u drugorazredni. O pošasti „srbokroatiziranja“ postoji dosta literature na njemačkom jeziku, koju Sundhaussen nije uzeo u obzir.

Njegovi pogledi o Hrvatskom proljeću nisu bitno drukčiji. On prenosi neistinite tvrdnje da su studenti i Matica tražili članstvo SR Hrvatske u Ujedinjenim narodima, a to je bio nerealističan prijedlog, na primjeru Ukrajine i Bjelorusije, samo jednog ekscentričnog intelektualca. Sundhaussenova terminologija ne razlikuje se od riječi hrvatskih „Jugoslavena“, koji su skupa s Titom srušili hrvatsko partijsko i državno vodstvo u Karađorđevu. On navodi tvrdnje srpskih nacionalista da se s Jugoslavijom prema Ustavu od 1974. „nije moglo upravljati“, ali i slovensko i hrvatsko protivljenje centralizmu, no iz toga ne izvodi jedini mogući zaključak da je komunistička Jugoslavija bila eo ipso nemoguća jer je stvorena prekasno i bez slobodne odluke svojih naroda. Jugoslavensko ujedinjenje ne može se usporediti s njemačkim i talijanskim ujedinjenjima, u kojima su civilizacijski i kulturno jači (Pijemont, Prusija) pripojili ostale dijelove svojih naroda u cjelinu. U Jugoslaviji je to bilo obratno.

Uvjerljivo o srpskom nacionalizmu

Da ne budemo nepravedni, moramo istaknuti da su Sundhaussenovi opisi razbuktavanja srpskoga nacionalizma nakon Titove smrti vrlo uvjerljivi, pa je stoga njegova knjiga naišla na burno negativno reagiranje u Srbiji. Navodi o srbijanskoj šovinističkoj literaturi protiv Hrvata i Muslimana zaista su impresivni. Također je upravo genijalno opisao uspon Slobodana Miloševića i sve intelektualne i političke pripreme za „treći srpski ustanak“, koji je najveći krivac za krvavu propast Jugoslavije. On to s pravom naziva i „samoništenjem Srbije“. U to vrijeme vladala je zloglasna hrvatska šutnja, kojoj njemački profesor nije posvetio dovoljno prostora, jer bilo je to nojevsko zabijanje glave Saveza komunista Hrvatske u pijesak „jugoslavenske sinteze“ (Stipe Šuvar) koje se postkomunistima osvetilo na prvim slobodnim izborima. Također je sjajno analizirao i ratove Srbije protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Dakako, ne možemo se složiti s njegovim opisima „srpskih strahova“ u Hrvatskoj koji su bili raspirivani iz Beograda i nisu imali oslonca u zbilji, jer je „razbuktano hrvatstvo“ ipak bilo više „folklorno“ u smislu nadoknađivanja nacionalnih, djelomično i nacionalističkih, ali benignih emocionalnih potreba, koje su bile nasilno potiskivane u komunističkoj prošlosti. Konkretnih prijetnji protiv Srba nije bilo. Hrvati su bili razoružani, Srbi u Hrvatskoj, zahvaljujući arsenalima JNA, naoružani do zuba. Tuđman je zdvojno tražio novoga Pribićevića, onakva Pribićevića koji se skupa s Radićem borio protiv srbijanske hegemonije, ali ga nije našao. To Sundhaussen uopće nije uzeo u obzir. Tuđmanu su na Zapadu pripisivali notorno antisrpstvo, no to nije istina, premda je prvi hrvatski predsjednik nekoliko puta nepromišljenim izjavama hladio osobne povrede zadobivene u Beogradu i u hrvatskim zatvorima, gdje su ga čuvali uglavnom Srbi.

Sundhaussenova knjiga Povijest Srbije prevedena je na srpski zahvaljujući njemačkoj zakladi Traduki. Dobro bi bilo da nađe čitatelje i u Hrvatskoj. Za Srbe je ona neizmjerno važna jer kritizira neke njihove predrasude, narcisoidnu egocentričnost i patološke strahove od vanjskih zavjera. Da su te osobine i danas na snazi, možemo se uvjeriti u nekim člancima zbirke Serbien nach den Kriegen (Srbija nakon ratova), naklada Suhrkamp, 2008, u kojoj, primjerice, Đilasov sin Aleksa naveliko jadikuje kako Zapad ne razumije Srbiju jer nitko odgovoran nije čitao srpsku epsku poeziju u kojoj se kuka zbog poraza na Kosovu polju 1389. Zamislite, tako piše dopisnik Frankfurter Allgemeinea (2. svibnja 2008), da su se gospodin Clinton i gospođa Albright udubili u srpske narodne pjesme, Srbija bi bila bolje shvaćena! Zar kosovski mit i danas vlada Srbijom? Ali to je tek jedan aspekt psihološko-političkoga stanja naših susjeda, s kojima moramo živjeti na neposrednoj udaljenosti, jer bijeg sa zemljovida nije moguć. Samo jedan primjer. O nedavno preminulom patrijarhu Pavlu naveliko se i samo pozitivno piše i govori u Srbiji i svuda gdje Srbe žive. Već je proglašem svecem (NIN, 19. studenoga), kao da nitko pošten nije zapazio njegova nacionalistička skretanja koja je zabilježilo njemačko Društvo za ugrožene narode u svojoj izvrsno dokumentirnoj brošuri Für die Einheit aller serbischen Länder (Za jedinstvo svih srpskih zemalja), izdanoj 15. rujna 1995, u kojoj je detaljno opisana opaka uloga Srpske pravoslavne crkve pod vodstvom patrijarha Pavla u postjugoslavenskim ratovima, od koje se ona, doduše, udaljila, ali prekasno.

Mogli bismo rezignirano reći da su Srbi (Srbijanci) takvi kakvi jesu i da mi Hrvati u tome ništa ne možemo promijeniti. No to nije baš tako. Ako se hrvatsko društvo uspije još više europeizirati i mi poradi toga uskoro uđemo u Europsku Uniju, bez obzira koliko ona ima nedostataka, to će Srbiji pomoći da se otrese mitomanije, da se modernizira i prozapadi, bez očijukanja s Rusijom, da napokon više ne bude „Srbija na istoku“ (Svetozar Marković), nego Srbija na zapadu (Zoran Đinđić). U tome procesu može knjiga Holma Sundhaussena odigrati ulogu malena, ali vrijedna katalizatora. I Hrvati mogu iz nje mnogo naučiti.