Graditeljstvo iz davnina

Za ljude koji nisu skloni preobraćenjima i opsjenama (brže, više, jače) pravo je osvježenje uzeti u ruke najnoviju knjigu Davora Salopeka Korablje samobitnosti objavljenu 2009. u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Petrinji. Poticaj za pisanje knjige autor, kako i sam navodi, duguje težnji za očuvanjem vlastitosti u beskraju raznolikosti svijeta. Zato u potrazi za očuvanjem identiteta, očuvanjem lokalnog, autor svakoj kući pristupa s poštovanjem i sagledava je kao dom – univerzum života. Inače, autor se cijeli radni vijek, bilo na teoretskoj ili praktičnoj razini, bavi predajnim graditeljstvom, tj. arhitekturom koja ne treba mnogo riječi da bi se shvatila sva njezina veličina. Da bi otrgnuo zaboravu predajno graditeljstvo i upozorio na njegovu važnost, autor godinama sakuplja podatke o arhitektonskoj građi, objavljuje članke, piše knjige, organizira izložbe, a bavi se i projektiranjem – preporodom – drvenih kuća. Zato i nije neobična objava ove knjige, nakon njegovih već pomalo kultnih knjiga Hrvatska korablja (1971, koautor B. Čačić) i Arhitektura bez arhitekta (1974).

Uz obilje fotografija kuća (nažalost nekih više nema) u knjizi su prezentirani eseji, studije i rasprave iz područja razmišljanja o prostoru i predajnom graditeljstvu nastali prije više od deset, dvadeset ili čak četrdesetak godina. U tom smislu pojedina se poglavlja knjige ili pojedini tekstovi mogu čitati zasebno. Iako je sadržaj knjige podijeljen u devet smislenih cjelina, može se reći kako je ona ipak podijeljena na dva dijela, jer je autor na temelju vlastitog iskustva želio uskladiti dva pola – projektiranje i samobitnost – u smislenu te logičnu cjelinu. U prvom dijelu autor se više bavi promišljanjem prostora, identiteta i posebnosti, dok u drugom, manjem, dijelu želi operativno djelovati te mijenjati postojeću situaciju.

Knjiga je podijeljena na poglavlja: Govor prostora, Dugo sjećanje predajnog graditeljstva, Predajno graditeljstvo Hrvatske, Moja kuća – lokalni univerzum života, I trgovi imaju karakter, Kontinuitet zavičajnog prostora, Rat i baština u prostoru Hrvatske, Korablje zavičaja te Očuvanje identiteta prostora.

U prvom poglavlju mogu se pročitati stari, ali aktualni tekstovi o preispitivanju identiteta hrvatskog arhitektonskog prostora. U drugom poglavlju priloženi su tekstovi u kojima autor promišlja o potrazi za vitalnim porukama predajnoga graditeljstva. U trećem poglavlju autor predajno graditeljstvo (tradicijsku arhitekturu) promatra s etnološko-arhitektonskog gledišta. Četvrto poglavlje posvećeno je seriji prikaza iz rubrike Hrvatsko predajno graditeljstvo objavljenih u časopisu Moja kuća. Peto poglavlje sadrži „razgovore obične“ o „arhitekturi svakidašnjoj“. Šesto poglavlje autor je posvetio „objavi tradicionalnog u modernom“, tj. kako su školovani arhitekti (Ibler, Planić i drugi) u kreiranju obiteljskog utočišta, usprkos utjecaju moderne, znali iskoristiti iskustva predajnoga graditeljstva. Sedmo poglavlje posvećeno je poštivanju, čuvanju i obnavljanju baštine. Nakon rasprava (tj. sedam poglavlja) autor je želio operativno djelovati u mijenjanju postojeće situacije u predajnom graditeljstvu. U osmom poglavlju autor nudi brojne fotografije korablji i njihova okoliša koje su nastale tijekom arhitektonskih i fotosnimanja, koje je izradila Udruga za preporod predajnog graditeljstva Korablja, u svrhu pomaganja vlasnicima u postupku kandidiranja tradicijskih kuća za neki od oblika njihova preporoda. U posljednjem poglavlju autor prezentira svoj prijedlog Projekta očuvanja identiteta prostora kao pretpostavke za održivi razvitak ruralnih prostora Hrvatske u sklopu Razvitka Hrvatske u 21. stoljeću, kojim bi se prema njegovu mišljenju pridonijelo preporodu korablji. Također autor podsjeća na njegov stari prijedlog za izradu Atlasa ruralne arhitekture Hrvatske, koji zasad nije naišao na razmijevanje.

Kada se rezimira cijela knjiga, vidljivo je kako autor poštuje graditelje i arhitekturu predajnoga graditeljstva, jer u „u igri s opstankom odbačena je sva suvišnost i neusklađenost“, a racionalnoću i skromnošću nadilazi golu graditeljsku nuždu i nedvosmisleno uspostavlja zavičajni prostorni identitet.

Kako su bezimeni graditelji ostali vjerni sebi i svom stvaralaštvu, ne razmišljajući o sudbini svojih djela, knjiga može biti poučna i korisna svima koji u svom djelokrugu zadiru u predajno graditeljstvo bez obzira bave li se projektiranjem, izvedbom, planiranjem ruralnoga razvitka, poljoprivrednom politikom, očuvanjem kulturnih dobara, etnologijom, ruralnom sociologijom, ruralnom ekonomijom ili su jednostavno poštovatelji predajnoga graditeljstva.