Fantazije u stihu i prozi

Tamara Bakran (Zagreb, 1979) diplomirala je hungarologiju, turkologiju i biliotekarstvo i radi kao bibliotekarka u hungarološkoj i turkološkoj knjižnici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivala je u Quorumu i Zarezu, a pohvaljena je 2008. na Goranovom proljeću.

Poezija Tamare Bakran fantazija je stvorena iz naoko običnih, ni po čemu izuzetnih situacija koje umjetnički duh vješto pretvara u izniman svijet. U temelju većine pjesama je odnos muškarca i žene koji rezultira sublimacijom erosa u živim pjesničkim pra-slikama. Mediteranska motivika s jedne strane, te bajkovitost s druge stvaraju osebujan svijet u kojemu se sluti agonija nedostatnosti ženskog principa.

Maja Peterlić

VENECIJA

Vodene ulice,

Nad njima zdepasti, patuljasti mostovi-

raskršća,

Pragove kuća već su načele zelene alge,

Vrata se otvaraju u prljavo more,

Može se isplivati-isploviti iz hodnika,

Vodene ulice,

U njima titrave refleksije čipkastih zidova,

Promiču stanice za čamce,

Promiču gondole sa zlatnim jastucima

I smežuranim starcima-turistima,

Promiču izlozi natrpani licima s draguljima

nasred čela.

Grad od čipke,

Vodeni grad,

Grad sazdan od izmeta galebova i murano

stakla.

SKITNICA

Vidim skitnicu.

Pruža mi veliki rubin.

Opasno je to,

Ne želim,

Sakrit ću se iza velike kocke šećera

Da ne postanem zla prema skitnici

LJEPOTA

Pusti mali željeznički kolodvori

Noću,

Upaljene lampe zgušnjavaju oblake kukaca

Iznad zelenih klupa,

Nešto me vraća natrag

U doba krupnih ljubica,

Možda tvoj odraz

U staklu vagonskog prozora.

RODA

Jašem na rodi.

Vitka je i bijela.

Korača polako, ali odvažno cestom,

Zalazi u oblake ljudi,

Izlazi iz njih,

Ponosna sam na svoju rodu,

Ona zna kamo treba otići

Da bi me sakrila meni

I vratila meni,

S asfalta prelazi na travu,

Slijedimo miris zemlje,

Treba skrenuti na onom mjestu

Gdje je sunce preplivalo potok

I preletjeti kolibu vještice

Koja noću bere koprive.

Rodo, ne dam te nikome!

ALISA

Žvačem paprat

I gonim bijelog zeca u crvenom kaputiću.

Pohlepna sam,

Želim sve što zec ima;

Njegovu jazbinu,

Njegovo meso,

Njegovo krzno,

Njegov kaputić!

Gladna Alisa

I nju gone samo to ne zna,

U vlažnoj šumi

Punoj paprati,

Mužjaci,

Kroz lokve, preko lišća,

U galopu svojih požudnih srca.

Hoće li je dostići?

ŽUDNJA

Želim te umotana u zelenu svilu,

Na crvenom baršunastom kauču,

S ustima punim rahat-lokuma

I mislima nepreglednim poput tropskih šuma...

Pokloni mi

Inspiraciju!

OPATIJA

Ja sam u žutoj kući,

Na balkonu prekrivenu zlatom i žadom.

S njega

Mogu zavući ruku u raščupanu palmu

I poškakljati razbuktalu aru ispod krila.

Vjetar zaziva zavjese s prozora,

Mami ih iz kuće poput uspavanih zmija

-zmajeva,

Iz namještaja,

Iz teških raskošnih haljina,

Isparava miris mošusa,

Po podu se kotrljaju

Otpale glavice orhideja,

Sobu iza mojih leđa nastanili su paunovi,

Skaču s velikog kreveta.

Ja sam na balkonu prekrivenu zlatom i žadom,

S njega

Vidi se more.

BOLEST

Gorim, natapam krevet.

Natoči mi, dragi,

U onaj lopoč što raste iz parketa,

Malo vode.

Tako mi je vruće.

Kamo si sakrio krijesnice?

Pa pusti ih, dragi,

Da lete!

Kako ti samo sjaje ruke!

Natoči mi, dragi, vode

Da ne izgorim žedna.

TI

Nazvala sam te,

Digao si slušalicu,

Slušam

Kako tugaljivo pupaju minijaturne ruže

Iz tvojih uzdaha,

Kroz školjku slušalice

Osluškujem

Šum tvojih pluća,

Isparavanje jasminova čaja,

I bljedoću tvog lica

Kako tinja u polumraku.

Nemoj spustiti slušalicu,

Ne prekidaj moje slušanje.

MEDITERAN

Probuđena zrikavcima izlazim u jutro, u zagrijanu sjenu smokve, u smokvu, u crnu maslinu, među ovce, motri me kamenje kišnicom iz svojih snježnobijelih duplji, padala je kiša, a nisam je čula, motri me kamenje u mojim mnogobrojnim mediteranskim, slanim, uljastim transformacijama.

Plivam, zatvaram oči pred bolnom svjetlošću, krčim put kroz svilu vode, razmičem svilene valove, slušam mukle udarce češera, sipe žarke borove iglice, na vjetru, zveketave niske praznih školjki još imaju nešto reći.

Dok uplavljam u tužno oko magarca, snatrim o svim onim jastucima koje ću večeras napuniti ružmarinom.

ODLUKA

O male starice malih lica,

Ima nešto tužno u vama,

Minulost prebogata života,

Dok vas gledam,

Odlučujem,

Kad se moje lice smanji,

Imat ću dvorište s maslinom i kozom.

TI

Ti nisi samo ti.

Ti si određeni dio dana

I određeno godišnje doba.

Da, ti si kasno podne

U ranu jesen.

Iz tvojih leđa, u posebnom svjetlu,

Rastu planine.

Bolno si lijep

I žuđen

Samo zato što si nestvaran.

KUĆA

U tebi su se gnijezdile mnoge obitelji, vrijeme je, međutim, pojelo meso, ostavilo kamen i sad si tu, prazna, stara i načeta pa ipak dostojanstvena u svom tihom, sporom propadanju....

U tvom dvorištu dva su gorostasna stabla, jedno pored drugog, isprepleću se tama kestena, svjetlo lipe, zujave, kuglaste krošnje, stvarateljice spokojne hladovine koja, u svojoj dubini, nudi zaborav.

U tvom dvorištu podivljala bazga jede rahlu zemlju, puževi kroz nju krče putove.

U tvom dvorištu ispucali lavovi na svojim leđima nose teške zdjele pune teških maćuhica.

Nekoć su se u tebi gnijezdile obitelji, sad se gnijezde ptice-uljezi, po podu naslage prašine, sasušeni, skvrčeni pauci, u kutovima jauče vjetar, ozlijeđen na razbijeno staklo prozora.

Tvoje su zidove nastanili sitni crveni kukci i tiho te zoblju, tvoja ljepota nestaje u njihovim mikroskopskim tijelima, nepovratno.

TI

Gdje si?

Razgrćem grančice,

Podižem mahovinu,

Zavirujem u šuplja drva,

u puževe kućice

i iza srninih ušiju,

ali tebe nema,

barem ne izvan mene.

SLIČICA

Mjesečina u pustom gradu,

Pustom kao da je Regočev,

Od mjesečine još pustiji.

Grad se skrio u siluete,

A gore, duboko gore, polja riže....

CRKVA

Prostor sjena i odjeka glasova,

Ne vide se usta koja ih stvaraju,

Ali sigurno su bljedunjava,

Trpeća,

Od patnje zgužvana ta usta,

Strop prepun zlatnih zvjezdica,

Tupa, oguljena lica kipova,

Stopala namočenih u vosku i umjetnom

cvijeću,

Ljušte se i dalje,

A mene uopće ne zanima ima li Boga.

FANTAZIJA

Sjedim na krovu.

Iznad mene krasotica mjesec,

Dobacuje mi grudice koje otkida od sebe.

Napravit ću od njih krunu!

Da, pristajem,

Bit ću kraljica ove noći!

U meni je vatra!

Mogu pogledom natjerati medvjeda da pleše

I lavove da me ližu,

Mogu pogledom natjerati bijele slonove da

iziđu iz mišjih rupa

I da me ponesu na svojim leđima kamo god

poželim.

RIBE

Opet sanjam ribe....

I. Iznad grada prostire se čudesan vrt, iz vitkog drveća isparavaju boje, drveće ne blijedi u tom trušenju narančaste i žute i ljubičaste, uspavano zibanje mirisnih trava, lavanda na dnu ribnjaka, glatka površina vode-stvarateljice bijelih lopoča.

Sjedam, umačem noge, ispod lopoča isplavljaju velike zlatne ribe dijamantnih očiju tromo zibajući svoje hipnotičke, lepezaste, paunove repove, dolaze polako do mojih nogu i dodiruju ih ustima, bojim ih se, bojim se da me ne počnu jesti...

II. Razljutili smo vrapce – kažem mu ja – tužit će nas galebovima... I stvarno, gradsko se nebo stalo rojiti galebovima, kruže iznad naše zgrade, puše orkanski vjetar, osjećam, to galebovi vitlaju svojom srdžbom, jer razljutili smo vrapce, stiže nas ptičja osveta, galebovi vrtlože svoj uraganski bijes, pretvaraju oblake u crnoljubičaste, zlokobne, zloguke planine, smrvit će nam zgradu. Galebovi se zalijeću na naš prozor i počinju povraćati more, zatrpavaju balkon gomilom raznobojnih riba...

Nakon svega, kada se ptičja srdžba stišala, metem vodu s balkona, grije sunce, vješam ribe na štrik, pričvršćujem ih kvačicama, i one velike i one male, i one okrugle i one duguljaste, da se osuše.

III. More se obrušilo na grad, apokalipsa!! Nakon poplave, smiraj, duboko, pod kristalno čistom vodom, ulice, ronim do njih i skupljam školjke bisernice razbacane svuda naokolo, po trgovima, po krovovima... Za mnom plovi jato kitova.