Drukčije o Kuzmi Kovačiću

Već nam prvi pogled na obnovljene i prenamijenjene prostore stare splitske bolnice kazuje da nismo uzalud godinama priželjkivali njihovu (rijetko uspješnu!) pretvorbu u suvremeni galerijski prostor, koji je na novom mjestu obnovio djelatnost Galerije umjetnina. Štoviše, ta uspješnica s pozitivnim efektom na ne samo splitsku sredinu ohrabruje sadašnja zapinjanja na drugim adresama jer se ustrajnost i dosljedno zalaganje njezina ravnatelja Bože Majstorovića, kao drugih djelatnika (i ne samo u Galeriji!) napokon, ali ipak, i nagradila adekvatnim izložbenim prostorima, koji su zablistali u recentnom izboru iz bogata i raznolika fundusa skupljana s golemim entuzijazmom od prvih desetljeća prošloga stoljeća pa do naših dana. Još nam je reći da je i od one prve utemeljiteljske inicijative, dakle od 1908, pa do nedavnog otvaranja Galerije umjetnina u dostojnoj zgradi smještenoj u povijesnoj jezgri grada prošao mukotrpni put u kojemu su mnogi dali dragocjen prilog kako bi Galerija umjetnina mogla otvoriti splitskoj, kao i svekolikoj hrvatskoj, kulturnoj javnosti u novom stalnom postavu svoju respektabilnu zbirku, čija se golema vrijednost djelomično pokazuje u pomno koncipiranoj dijakronijskoj sintezi. Zato i podsjećamo na važnost toga događaja, iako je o tome dosta pisano, na stranicama Vijenca također, ne zato da bismo proturječili, ili nadopunjavali već rečeno, nego kako bismo nanovo naglasili njegovo značenje za hrvatsku kulturu. Ali i zato jer je napokon izvučeno iz tamnih spremišta i otrgnuto zaboravu golemo umjetničko blago koje je sada restaurirano i obnovljeno postavljeno u prostoru Galerije umjetnina, naglašavajući u dugom razdoblju od 14. do 20. stoljeća različitosti medija i stilova u djelima vrhunskih umjetničkih ostvarenja hrvatskih i europskih umjetnika.

Salve arbor refugii, 2000.

Međutim, kao što je toliko puta rečeno, značenje te institucije ne prepoznaje se samo u tom impresivnom stalnom postavu, ni u samo jednoj od temeljnih njezinih zadaća, primjerice onoj kojom se skrbi o djelima iz povijesti, nego napose i tamo gdje nastoji aktivno pratiti i kritički interpretirati opuse istaknutih protagonista suvremene likovne scene. Objedinjujući obje djelatnosti Galerija umjetnina pozicionira se kao nezaobilazno odredište na hrvatskoj kulturnoj karti, a time, dakako, i znatno pridonosi tezi o Splitu kao južnohrvatskoj i mediteranskoj, odnosno europskoj kulturnoj metropoli. Na tragu svojih prethodnika, spomenimo tek one neposredne prije sadašnjeg ravnatelja, erudita Krune Prijatelja i minucioznog Milana Ivaniševića, agilni je Božo Majstorović akceptirao u nekim segmentima njihova iskustva kao korisnu popudbinu otvarajući prostore Galerije umjetnina istodobno slavnoj prošlosti kao i našim istaknutim suvremenicima.

Za tijelo,1985.

A upravo ih je sada otvorio suvremenom hrvatskom umjetniku, i svojemu sugrađaninu, kiparu Kuzmi Kovačiću, čije je plodno i raznovrsno djelo visoko vrednovano te, kao što je također dobro znano, i apostrofirano kao jedno od najvažnijih i najintrigantnijih u našoj suvremenoj umjetnosti. Kad kažemo da je Kuzma Kovačić nazočan na suvremenoj likovnoj sceni više od tri desetljeća, tada tek podsjećamo na tu činjenicu kao na temporalnu odrednicu razdoblja u kojemu je to djelo formirano. A riječ je o vremenskoj dionici koju markiraju djela datirana u sredinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pa do ovih posljednjih stvaranih u prvom desetljeću ovoga stoljeća, što je podvučeno izborom djela izloženih u Galeriji umjetnina iz heterogena kipareva opusa stvarana upravo u tom razdoblju. Tako nam je, dakle, ovom prigodom govoriti o Kovačićevu stvaralaštvu u vrlo određenu vremenu u kojemu je izgrađivao svoju autorsku osobnost, kao i o određenim, od kritičara postavljenim djelima kojima je nastojao omeđiti autorovo stvaralačko polje čije je plodove selektivno koncipirao u kronologijskoj liniji preglednog i atraktivnog likovnoga postava u novim prostorima Galerije umjetnina. Taj se govor, dakle, nužno usmjerava prema interpretaciji kipareva djela izgrađenoj ponajprije na kritičarevu izboru iz bogata i raznovrsna opusa, propitujući izabranim djelima autorove stvaralačke preobrazbe koje su ga u tom, sada već i dugom razdoblju i odredile, a i kontekstuirale u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti s prepoznatljivim kiparskim vrijednostima. Tu relativno dugu kronologijsku liniju od tri desetljeća Majstorović svojim izborom markira već od prvih Kovačićevih skulptura iz sedamdesetih godina, primjerice: Sedam smartnih grihov (1975), Evo se more znoji krvavim znojem (1977), pa njezin put slijedimo u djelima stvaranim u kasnijim desetljećima: Zahvala benediktincima (1983), Velegorko (1988), Olupina nepoznatog kipa (1999), poentirajući tu stvaralačku putanju posljednjim kiparevim radovima: Otok i Suton u Zaljevu hrvatskih svetaca datiranih u 2009. godinu. Taj izbor, možda i ne htijući, ipak priziva kiparevu izložbu iz 1985/6. u starom prostoru iste institucije na kojoj su, naime, bila i neka djela koja su zastupljena i na ovoj izložbi. Jednako tako ova izložba podvlači one kipareve vrijednosti koje je kritika zapazila već na njegovim prvim samostalnim izložbama: inventivnu uporabu različitog materijala: gips, staklo, papir, špaga, drvo, kamen, žbuka, bronca, boja… Ona usto ističe kiparevu čvrstu poveznicu sa zavičajnim podnebljem otoka Hvara i s njegovim izrazito mediteranskim obilježjima: plavetnilo mora, prozračnost i svjetlost, te nedvojbeno važnu poveznicu uz tradicijske kiparske vrijednosti kao i uz one koje su stvorili veliki suvremeni autori, napose na postmodernističkim zasadama. Na osobit način ovaj izbor nanovo aktualizira i izrazitu poetsku komponentu kipareva izraza otkrivajući ga u njegovoj snažnoj determiniranosti kao veliku temu implicirajući brojne simboličke i metafizičke konotacije.

Evo se more znoji krvavim znojem, 1977.

Također se naglašava da je Kuzma Kovačić znalački izgrađivao svoje djelo upravo i na tim vrijednostima živoga tradicijskog nasljeđa i duboke povezanosti sa suvremenicima, na što je kritika i prije ukazivala, a svojim prilogom nastavlja i Božo Majstorović: „Kiparstvo je za Kuzmu, uz neupitno poštivanje njegovih pravila i logike, iznad svega medij komunikacije.“ Uspostavljajući svojim kiparstvom dijalog s kiparskom tradicijom Kuzma Kovačić ne izgrađuje komunikaciju samo s njezinim estetskim vrijednostima, nego i duhovnim, a napose onim kršćanske provenijencije, koje su također utjecale na formiranje njegova likovnog izraza, pa je stoga poveznicu s baštinom kritika i naglašavala kao njegov gradbeni element, što je na ovoj izložbi i pisac predgovora istaknuo: “U svojoj obnoviteljskoj misiji autor se očekivano često poziva na tradiciju i zavičajnu baštinu.“

Unatoč činjenici što su ovdje izložena kapitalna Kovačićeva djela i što je kritičareva koncepcija dosljedno provedena u takvoj autorskoj selekciji te što sama izložba u recentnoj sintezi ima (djelomično!) i antologijski karakter, mi smo ipak uskraćeni u cjelovitom sagledavanju kipareva djela u rečenom razdoblju. Ili nismo? Dvojbu, naime, postavlja Majstorovićev izbor iz Kovačićeva opusa jer otvara pitanja interpretacije u jednom razdoblju zasijecajući u kipareve tematske interese i stvaralačke preokupacije oštricom svojega stajališta koncipirana na vlastitim estetskim premisama. A upravo je u tim različitim tematskim prožimanjima i raznovrsnim stilskim inačicama kipar ostvario važna djela spomeničke plastike, ili pak ona iz sakralne tematike koja je prožela gotovo cjelokupni opus, što i autor ovoga izbora zapaža u tekstu predgovora (i u svojem izboru!) kao činjenicu od iznimne važnosti za to stvaralaštvo jer ga određuje, između ostalog, i kao kipara izrazito kršćanskog nadahnuća. Naslovivši Kovačićevu izložbu Iskorak u kiparstvo Majstorović istodobno radi i iskorak u kritiku drukčije iščitavajući heterogeni opus, na osnovi jedne njegove bitne komponente. Kipareve oblikovne snage čija jedinstvena likovna izražajnost prožima cjelokupno stvaralaštvo, a ovim izborom formi reducirane narativnosti nastojao je naglasiti njezine poetske i estetske vrijednosti kao jedinu stvarnost djela.