Digitalizirana vrijedna građa

Nedavno je dovršen prvi dio iznimno vrijedna projekta koji je ujedinio znanstvenike i stručnjake Hrvatske i Austrije. Riječ je o izdanju prvoga dijela digitaliziranih povijesnih snimki hrvatske jezične i glazbene baštine pohranjene u Arhivu fonograma Austrijske akademije u Beču, pod naslovom Croatian Recordings 1901–1936. Izdanje je priređeno u suradnji s Institutom za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba.

Riječ je o digitaliziranih jedanaest zvučnih zbirki snimljenih u Hrvatskoj i među Hrvatima izvan Hrvatske u razdoblju od 1901. do 1936, projektu koji je od povijesnoga značenja za našu baštinu, njezino očuvanje i njegovanje, ali koje će, također, biti od velike važnosti svim stručnjacima kojima u tijeku budućih istraživanja ta građa bude dragocjena.

Četiri CD-a, popratnu knjižicu i CD-ROM s transkripcijama, komentarima i dokumentacijom uredile su Gerda Lechleitner i Grozdana Marošević, a osim njih stručni prinos dali su Walter Breu, Naila Ceribašić, Radoslav Katičić, Franz Lechleitner, Mijo Lončarić, Dario Marušić, Gerhard Neweklowsky i Jakša Primorac. Također je važno spomenuti da je ovo izdanje objavljeno u okviru opsežne serije Sound Documents from the Phonogrammarchiv of the Austrian Academy of Sciences: The Complete Historical Collections 1899–1950, koju je Austrijska akademija započela objavljivati 1999. obilježavajući stotinu godina postojanja Arhiva fonograma.

Prvo izdanje hrvatske građe sadrži digitalizirane snimke jedanaest pojedinačnih zbirki, uglavnom glazbene baštine, ali i nekoliko vrijednih dokumenata raznolike jezične baštine, koja otkriva bogatstvo naše dijalektološke prošlosti (a među time pojedine dijalekte hrvatskoga jezika kojima danas prijeti ozbiljan zaborav). Prve snimke iz 1901. načinio je Milan Rešetar istražujući dijalektalne granice u sjevernoj Hrvatskoj, a njegova je i zbirka snimki iz 1907, u kojoj okuplja rezultate istraživanja među Hrvatima u talijanskoj pokrajini Molise. U izdanju se također nalazi jedina snimka istroromanskoga dijalekta, koji u današnje vrijeme djelomično pamti jedino manji broj starijih stanovnika toga područja. František Pospišil snimio je baštinu Hrvata u Moravskoj 1913. te hrvatske vojničke pjesme iz Prvoga svjetskoga rata na području Karlovca. Također je tu snimka Josipa Florschütza četiriju pjevača gradišćanskih Hrvata (1936).

Posebno je vrijedna i zanimljiva zbirka Josipa Širokog, koji je u razdoblju od 1913. do 1920. snimio razne glazbene stilove južnih Slavena, ali i različite dijalekte, pjesmice i priče. Njegov je prinos zanimljiv utoliko što je Široki bio svestrana ličnost, sam je pjevao, govorio i svirao različite instrumente, što njegovu zbirku čini jedinstvenom u bečkom Arhivu fonograma.

S obzirom da je riječ o arhivskim snimkama, njihova povijesnost u zvučnosti zadržana je i u digitaliziranom izdanju, što ponekad može otežati pristup, jer je katkada pojedine slojeve vrlo teško čuti i izdvojiti (primjerice instrumentalnu pratnju ili razgovijetnost pjevanoga teksta). S druge strane, treba naglasiti da izdanje ima ponajprije dokumentarističku vrijednost te da ga upravo s tog aspekta treba označiti kao vrijedan i vrstan projekt. Tomu je važno dodati da se čitava građa bečkoga Arhiva fonograma nalazi na popisu UNESCO-ove nematerijalne baštine. A ovaj skup hrvatskih zbirki tek je prvi dio. Ono što urednicama Gerdi Lechleitner i Grozdani Marošević predstoji jest obrada opsežne građe Milovana Gavazzija i Božidara Širole iz 1920-ih, koja je bila načinjena u suradnji bečkoga Arhiva fonograma i Odsjeka za narodnu glazbu u sastavu Etnografskoga muzeja u Zagrebu.