Čir i vrijed

Potkraj života prvoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, javnosti se njegov liječnički konzilij svakodnevno obraćao priopćenjem o predsjednikovu zdravlju (ili, bolje, bolesti). Kada se izvješćuje o teškoj bolesti, pogotovo visokih dužnosnika, pravilo je da se među stanovništvom ne sije panika, čak i kad je bolesnikovo stanje ozbiljno.

Tako je u vrijeme predsjednikova terminalnog liječenja u bolnici (što je već samo po sebi davalo slabe izglede za ozdravljenje) svekoliko pučanstvo čulo i riječ koju mnogi nisu razumjeli, a koja je trebala zapravo ublažiti dijagnozu što se provlačila između redaka – rak želuca.

Tako je liječnički bilten neko vrijeme širio priču o vrijedu želuca, što – slažem se – ne zvuči tako zlokobno kao rak (bilo kojeg organa). No što sama riječ vrijed znači, ljudi više--manje nisu znali. Ni onda ni danas. Mediji također. Potonji, da su i znali, ne bi se usudili promijeniti ni zarez u liječničkom izvješću, a kamoli koju riječ. Pametnije im je bilo proslijediti liječničko priopćenje u onom obliku u kojem su ga i dobili. Jezik već sam po sebi ima tu mogućnost da iskaže samo dio čega (čemu se ne može prigovoriti kako nije istina), ali i da zamagli onaj drugi, neizrečeni, dio, pa tako bez cjelovitosti ipak dobivamo tek polovičnu istinu.

Riječ vrijed ostala je, dakle, široj (nestručnoj) javnosti nepoznata. Pa što onda ona znači? Listajući po rječnicima i leksikonima, naći ćete da vrijed znači ranu, otvorenu ozljedu, prišt, čir. Nastao je od prasl. *verdú, ozlijediti, raniti, rus. vered, prišt, rana, stvnjem. wartan, ozlijediti, Warze, bedrenica (crni prišt, izraslina). Oblik vrijed (lokalno i vrid) nastao je uobičajenim postupkom, metatezom likvida. Usporednicu ima i u latvijskom, apvirde, te u sanskrtu, vardhati, što znači on raste. Ispada da bi vrijed i čir mogli biti istoznačnice, no one to nipošto nisu, premda se po našim rječnicima i leksikonima teško može zaključiti da nisu (jer jednu riječ nerijetko tumače drugom).

Tako Hrvatski opći leksikon (1996) riječi vrijed uopće nema, a pod čir (grizlica, ulcus) piše da je to defekt kože ili sluznice zbog raspada bolesnoga tkiva. Rječnici pak za ulkus pišu da je to lokalna promjena na površini organa ili tkiva te da nastaje otpadanjem upalnoga, odumrloga tkiva, dodajući vrijed i grizlicu kao istoznačnice. Prethodnim istoznačnicama za vrijed (prišt, rana, čir) možemo, dakle, dodati i ulkus. No je li baš tako?

Čir je gnojna oteklina koja se pojavljuje u potkožnom tkivu (prasl. *čirú, stsl. čirú, ukr. čyr, rus. čirej, grč. skirrós, tvrd), a sve iz ie. baze *kei-rn-, tvorevina koja se sama od sebe nabire, stvara; *kei-, nizati, postavljati se u red, postavljati jedno uz drugo, graditi. U značenjima ovih starijih riječi krije se i nastanak čira – one gnojne nakupine koja bubri tako dugo dok ne pukne na samu vrhu toga stošca, kroz koji – poput lave kroz krater – kulja nakupljeni gnoj. Čir zovu i furunkul (od lat. furunculus, „mali kradljivac“), poganac, potkožnjak. Zašto „mali kradljivac“? Zato što on uvijek ima „višak“ tkiva, od čega prije ili kasnije puca. Po tom svojem svojstvu nakupljanja otpada ugradio se i u figurativni izraz čir je puknuo, tj. dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Ako pak na zdravu tkivu izraste čir, to onda znači nešto štetno, suvišno i opasno, što treba svakako što prije odstraniti.

Čir, dakako, smeta gdje god izbije, pa ako želiš da te on boli što manje, oprezno ćeš se odnositi prema njemu. Kaže se ugađati komu kao čiru na prstu, dakle ugađati mu u svemu, a Josip Matešić u svojem frazeološkom rječniku (1982), osim prsta, spominje i jedno još bolnije mjesto s kojim valja postupati vrlo oprezno (ugađati komu kao čiru na guzici), jer ako voliš sama sebe, moraš sebi silno ugađati i dugo se namještati prije nego što ćeš sjesti.

Od čireva (pravilno je reći i čirova, jer se negdašnji stari r depalatalizirao, pa tako i u instrumentalu jednine imamo nepalatalni nastavak -om, dakle: čirom) najgore je nadrapao starozavjetni Job, kojega je „od tabana do tjemena“ napala guba, gnojni čirevi, pa ih je Job na gnojištu strpljivo strugao krhotinom crijepa. Okrutan prizor! Ulkus više odgovara vrijedu i grizlici (rani na unutrašnjem organu, nastaloj „grizenjem“ tkiva).

Potječe od lat. ulcus, što znači tvorevina, nakupina, ranjivo mjesto, te grč. hélkos, gnojna rana, tvorevina. Pa dok se za čir može reći kako uvijek ima višak čega, za ulkus, vrijed i/ili grizlicu kažemo da imaju manjak čega (tkiva i sl.). Vrijed je udubina, on kao da „usisava“ u sebe okolno tkivo, dok ga čir kao stožasto ispupčenje izbacije. Zato je neprimjereno govoriti npr. o čiru na želucu ili o čiru na dvanaestniku, jer su to ulkusne bolesti koje nastaju oštećenjem unutarnje površine stijenke želuca ili dvanaestnika zbog razgradnje tkiva. Prenošenje čira na unutarnje organe po nekoj pučkoj analognoj metodi bilo je pogrešno, ali kod nas to i inače tako biva: dođu divlji, pa istjeraju pitome, tj. pogrešni izrazi istjeraju pravilne.

Kad govorimo o takvoj bolesti želuca ili dvanaestnika, trebali bismo govoriti o vrijedu želuda i sl., a ne o čiru.

Kako vidimo, i čir i zagonetni vrijed trebali su ljude bar nakratko odvratiti od prave bolesti – raka.

A o njemu (s jezičnoga gledišta) u idućem broju Vijenca.

* * * * *

P.S. Odgovor kolegi Marušiću

Ne mora se posebno truditi. Sve prostačko postalo je ionako hrvatski standard. Dakle, normala.

Susjeda (gornja)