Carstvo glagoljice

Prosječno upućen čitatelj Vijenca zna da je glagoljaška baština obilježila hrvatsko srednjovjekovlje, da su njome pisani najstariji tekstovi na hrvatskom jeziku, vjerojatno i to da je hrvatski prvotisak otisnut tim pismom. Isti taj čitatelj gotovo isključivo vezuje to pismo za Istru i Kvarner, a za uglatu glagoljicu zna samo da se razvila iz starije, tzv. oble, te vjerojatno zna prepoznati pokoje slovo; možda se i prisjeća odavna zastarjelih, ali uporno prenošenih, tumačenja kako je Grgur Ninski bio „vatreni borac za glagoljicu“. Možda mu je i poznato da su se hrvatski tekstovi pisani latinicom (dakle ne latinski) pojavili tek sredinom 14. stoljeća te da je korpusom i značenjem kultura zapadnoga pismovnog izraza (vezana u to doba gotovo isključivo za gradove) prevladala tek s početkom 16. stoljeća, sa stasanjem humanističke literature. Temeljno pitanje pismovnoga podrijetla, koje inicijalno određuje kulturnu identifikaciju, razumijevalo se malo: ističe se u udžbenicima da je njezin autor Konstantin Ćiril Solunski, da jest ponikla u Carigradu, ali pisalo se i kako je dodir Hrvata s pismom i staroslavenskim jezikom bio gotovo pa slučajan (pri proputovanju Svete Braće našim krajevima), odnosno kako nije riječ o nekoj organskoj vezi (ma kada je odredili) s Bizantom, prestižnim središtem europske ranosrednjovjekovne civilizacije. Iako je u slavistici spomenuta ćirilometodska perspektiva danas isključiva, u našoj se javnosti – pa i u znanstvenim (ponajprije historiografskim) krugovima – još mogu čuti interpretacije prema kojima je glagoljica autohtono hrvatsko pismo, pa i po tomu najveći izraz nacionalne vlastitosti, nipošto ne krak bizantskoga kulturnog utjecanja. Potvrđenu činjenicu da se glagoljicom pisalo u Bugarskoj (još u 9. stoljeću), Makedoniji, Srbiji, Rusiji (...) takvi interpretatori tumače utjecajem hrvatske onodobne kulture na spomenute. Uza sve navedeno, neprijeporno je da je posljednjih nekoliko desetljeća upravo hrvatska medievistika, kao zasigurno jedna od najrazvijenijih grana naše filologije, iznimno napredovala. Razmjerno bi bio dug popis književnih i jezičnih povjesničara svih naraštaja, koji su u posljednjih pedesetak godina objavljivali kapitalne rasprave, mijenjali sliku naše medievistike, pridonijeli potpunijoj slici vlastitoga nam kulturnog identiteta kojemu u podlozi stoji prepoznatljiva identifikacija kroza srednjovjekovne modalitete, i naposljetku – koji su se gotovo mahom poduhvatili pisanja cjelovitih, monografskih ostvaraja – upravo na pragu novoga stoljeća i tisućljeća, uobičajenih razdoblja rekapituliranja i prevrednovanja stečenih znanja. Sve to utoliko više što su burna zbivanja na povijesnoj sceni potkraj prošlog stoljeća poticala ukorjenjivanje identiteta, odnosno nastojanje da se rezultati filoloških istraživanja stave u još jasniji odnos prema tome. Proces usvajanja znanstvenih spoznaja, i na njima temeljenim interpretacijama, međutim, u široj kulturnoj javnosti teče iznimno sporo, to sporije što se pomacima više zadire u koncepciju tradicionalnih, centripetalno osmišljenih, identitetskih modela.

Iznimnost malene kulture

Jedan od naših najistaknutijih filologa starije generacije, akademik Eduard Hercigonja, čitav je radni vijek posvetio višestrukoj složenosti hrvatske književne produkcije u srednjemu vijeku: i njezinoj žanrovskoj odredivosti, jezičnoj (osobito stilističkoj) problematici, pismovnome razvoju, povijesnim uvjetima opstanka i širenja (te reduciranja), naposljetku – cjelovitoj kulturološkoj slici. Nakon objavljenih monografija Srednjovjekovna književnost (1975) te Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (1994, 2006) upravo je objavio i treći naslov: Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva. Dok je prvu knjigu obilježilo revolucionarno preispitivanje širine književnih okvira, u drugoj se fokus nastavlja širiti – te povijest književnosti zapravo ustupa mjesto povijesti pismovne kulture. Uspjeh u estetskom očuđenju teksta ostao je vrlo važnim orijentirom, ali pomaknuo se fokus prema kulturologiji. Hercigonju su tako ponajprije zanimale povijesne pretpostavke za stapanje zapadnih i istočnih impulsa u gradnji novoga kulturnog identiteta, rezultati koji se iz takva prepletanja polučuju, sposobnost takve kulture da komunicira s drugima (da dalje – u druge kulture – prosljeđuje svoje nasljeđe i dosege), te – posredno – da se u svim tim obrascima prepoznaju izazovi strukturiranja suvremenog identiteta. Isticanjem dvostruke trojnosti razbio je sliku „nužne“ jedinstvenosti, koja se u većini nacionalnih kultura počela uspostavljati upravo u toj povijesnoj etapi europskoga razvoja (ili je pak bilo obrnuto: naknadno historiografiziranje projiciralo je u prošlost svoje namjere) te upozorio na iznimnost malene kulture da u sebe integrira tako različite impulse, da ih kreativno razradi, integrira i pronese.

Knjigom Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva učinjen je sljedeći korak: od razlučivanja spomenute trojnosti krenulo se prema isticanju opće dvojnosti hrvatske kulture. Naime, dvije sastavnice trojne podjele hrvatskih srednjovjekovnih pisama pripadaju bizantskome izvorištu (glagoljica i ćirilica), kao i barem jedna sastavnica jezične trojnosti (staroslavenski jezik u svim svojim inačicama prepletanja s hrvatskim narječjima). Glagoljaštvo kao jedinstven kulturni fenomen (koji ujedinjuje mnoga područja duhovnoga izraza, ponajprije pismo, jezik, književnost, crkvene običaje, glazbu /.../), zapravo je sučeljen tradiciji oblikovanoj na zapadnim izvorištima, gdje kao književnojezična osnovica funkcionira – latinski jezik (pol suprotan staroslavenskome). Iako dakako odnos latinskoga i staroslavenskoga jezika prema narodnome ne može biti isti (zato što staroslavenski – utemeljen na makedonskom narječju, kao književni idiom velikim dijelom razumljiv onodobnim hrvatskim govornicima, vrlo brzo stupa s njim u prožimanje, koje će – štoviše – s vremenom jačati), činjenica je da se na oba „pola“ hrvatski „narodni“ jezik afirmirao tek u 14. stoljeću. Bašćanska je ploča tako pisana na uzornoj nacionalnoj redakciji staroslavenskoga, posve u skladu s tadašnjom funkcijom književnoga, visokokulturnoga, jezika. Dakako da glagoljaštvo i njemu usporedan model latinskoga usmjerenja nisu suprotstavljeni; koliko god bili izvorno bitno različiti, barem od 12. stoljeća njihovo je prožimanje sve intenzivnije (zbog različitih područja djelovanja i drukčijih „zadaća“ zapravo i nisu bili konkurencija). Vrijeme će neprestano raditi u korist jačanja zapadne koncepcije u koju će uvijek ostati ugrađen segment kulture koja čuva svoja bizantska ishodišta. Kao potvrda difuzije spominjanih polova ističe se fenomen „glagoljaškog humanizma“, na kraju 15. stoljeća i na početku šesnaestoga.

Izum tiska i labuđi pjev glagoljaštva

Prvi je put među koricama ove knjige zahvaćen ovaj naš kulturni segment u svom punom protegu: od prvih dodira Hrvata s ćirilometodskom baštinom u 9. stoljeću (odnosno od društvenih okvira hrvatske države i Bizantske Dalmacije, koji su tomu mogli pogodovati), prvih glagoljskih tekstova i fragmenata iz 11. i 12. stoljeća, razdoblja uspona tijekom reformnog 13. stoljeća pa preko četrnaestoga do sama vrhunca – glagoljskoga tiska koji je zapravo – kao svojevrstan labuđi pjev hrvatskoga glagoljaštva, obilježio prijelaz u novovjekovlje, kroz koje će se postupno, i to sve brže, spektar uporabe glagoljskog pisma, pogotovu hrvatskostaroslavenskog jezika, smanjivati, do utrnuća u devetnaestom odnosno 20. stoljeću. Spomenutim razdobljima u kojima glagoljaška dionica prevladava Hercigonja je posvetio dva poglavlja (Glagoljaštvo i glagolizam u ranom srednjem vijeku i Glagoljaštvo u razvijenom srednjovjekovlju), i to slijedeći izvornu razdiobu tekstova prema svescima akademijske edicije Hrvatska i Europa, gdje su ti tekstovi izvorno i objavljeni.

Da bih upozorio na najvažnije doprinose ove knjige, neću se više usmjeravati na vrhove glagoljaške produkcije, srednjovjekovno razdoblje. Zanimljivije je, vjerujem, upozoriti na obradu novovjekovnih glagoljaških tema, dakle na razdoblje od 16. do 19. stoljeća. Unatoč slaboj zastupljenosti ovoga kulturološkog kompleksa, koji je prečesto bio obilježavan kao golem pad nekadašnje bogate tradicije u kojemu se vrijednosti svode tek na prepisivanja i uporabu na periferiji, izvan gradskih sredina, broj stranica na kojemu se razrađuje sva složenost njegove zastupljenosti obaseže gotovo sedamdeset, pa je time ovo poglavlje zapravo i najopsežnije.

Budući da se tradicionalno glagoljaštvo poistovjećivalo sa siromaštvom, višestrukom zaostalošću i rubnošću, Hercigonja je upozorio na činjenicu da je takva kvalifikacija točna tek za dio hrvatskoga prostora, i to tek za pojedina razdoblja, ponajviše 18. stoljeće. Osobita mu je bila namjera da prikaže svu širinu prostora kojim se glagoljaštvo prostiralo: na jednome mjestu sada možemo vidjeti gdje se sve u liturgiji glagoljalo, gdje su se crkvene i javne knjige vodile glagoljicom, gdje su i od čega živjeli popovi glagoljaši: od samoga hrvatskoga juga, Hercegovine, (jugo)zapadne Bosne, sjeverne Dalmacije, Kvarnera, Istre, Like, Gorskoga kotara, pa sve do sjevera – do Metlike u Sloveniji, do same okolice Zagreba (npr. Velike Mlake, Velike Gorice, Ščitarjeva, Draganića, pokupskoga kraja...), vjerojatno i dijelova Slavonije. Čitatelja naviklog na srednjovjekovni rezervat glagoljaštva iznenadit će intenzitet identifikacije s ovim segmentom naše kulture na otoku Lošinju (o čemu nam svjedoče lošinjski protokoli iz 16. i 17. stoljeća), pa i u samu gradu Rijeci, za čiju je kulturnu povijest donedavno gotovo prevladao dojam da je kroz cijelo novovjekovlje izrazito bila usmjerena prema zapadnim – talijanskim uzorima.

Dvije su kulturnopovijesne epizode ovdje posebno obrađene, zbog zanemarene važnosti koju imaju u kontinuitetu: prvo je – protestantski projekt izdavanja glagoljskih i ćiriličkih knjiga, a drugo – Propagandina izdanja glagoljičkih knjiga pisanih isprva istočnoslaveniziranom hrvatskom redakcijom staroslavenskog jezika, a s vremenom afirmiranom ruskom/ukrajinskom inačicom staroslavenštine. Golemi projekt koji je stajao u pozadini namjere da se jezik glagoljaških izdanja postupno što više približi jeziku Istočne crkve, velika spremnost naših intelektualaca (R. Levakovića, M. Karamana, M. Sovića), unatoč negativnom doprinosu zamiranja hrvatske redakcije u liturgiji (posredno i u drugim uporabnim sferama), zavrijedio je temeljito razmatranje, nipošto ne podozriv pogled.

Meandri kulturnih potencijala

Hercigonja je dakle promovirao moderno poimanje identiteta – kao skupa vrijednosti koje se granaju, raščlanjuju, nadopunjuju, omjeravaju, sukobljavaju, pomiruju, sve u karakterističnim uvjetima promjenljiva društvenoga razvoja. Tako motreći, za sliku kulturne povijesti nije važna samo osovina pravocrtnoga nacionalnog okupljanja, nego i svi meandri koji iskazuju bogatstvo kulturnih potencijala na određenom prostoru u fokusiranom razdoblju, od konkretnih veza s inozemnim središtima do uloge školstva, mecenatstva Crkve i feudalnih porodica. Autorovo povjerenje u jedinstvo nacionalne kulture ne počiva na naprezanju u pronalaženju integrativnih veza svagdje gdje je to iole moguće, nego upravo u ustrajnu odnosu prema glagoljaškoj baštini na vrlo široku teritoriju, u uvjerenosti u kulturnu vlastitost prostora koji je nužno stoljećima komunicirao i formirao vlastitu, jedinstvenu povijest. Zato njegov pristup i nije polemičan, nego gotovo samorazumljiv, zapravo – jedino razumljiv. Sve su to standardi kojima je Hercigonja nekolikim svojim naslovima, a posredno i cijelim svojim znanstvenim i profesorskim radom, na prijelazu tisućljeća osvjetlao obraz hrvatske filologije. U vrijeme kada se, s jedne strane, naziv glagoljaši u žutoj ili žutolikoj štampi susretao s jasnom uvredljivom namjerom, da označi primitivne filologe, ognjištare, okrenute isključivo nemuštoj prošlosti, odnosno one intelektualce koji nisu bili kadri odgovoriti na izazove trenutka (odakle zacijelo slijedi i zapaženo ignoriranje filoloških – povijesnojezičnih i povijesnoknjiževnih tema u našim časopisima iole širega kulturnog spektra), i kada su – s druge strane – hrvatski paleoslavisti, pa i kroatisti, suzili svoje interese gotovo na mikrosegmente (što se može tumačiti i kao svojevrstan odgovor na javno pozicioniranje filologije), nerijetko gubeći naslijeđene vrline temeljitosti i intenziteta istraživanja, ovakvo Hercigonjino ustrojavanje nacionalne filološke koncepcije izvorno u području srednjovjekovlja, gotovo da je steklo programatski karakter.

Na kraju valja podsjetiti i na već uvriježene osobine znanstvenoga stila našeg autora (rekao bih – i osebujnosti – s obzirom na njihovu sve veću rijetkost u suvremenih autora): svaki redak obilježuje iscrpnost i temeljitost, bogata potkrijepljenost potpisanim bilješkama, podacima, jasnim postavljanjem granice između onoga što je pouzdano poznato od onoga što je tek utemeljena pretpostavka. Prohodu kroz takav, znanjem i procjenama prožet stil, grafički također vrlo zahtjevan, bitno je pridonijela već poslovično filolozima dragocjena korektura Branka Erdeljca. Sve u svemu: ovakvo izlučivanje glagoljaštva iz cjelovite povijesti hrvatske kulture, jasno uočavanje kontinuiteta i u stoljećima u kojima je za mnoge glagoljaška sastavnica bila posvemašnja nepoznanica, omogućuje nam da jasnije vidimo nijanse njezine složenosti. Takvo plodonosno integriranje u sebe silnica dvaju osnovnih europskih izvorišta, sve to na periferiji tih dviju Europa, odredilo je hrvatsku kulturu. S ovom Hercigonjinom knjigom to znatno bolje razumijemo ili, preciznije rečeno – još ćemo bolje razumjeti.