Brđanska romantična komedija

„Ante Tomić ušao je u četrdesetu, živi u Splitu, radi u novinama.“ Minimalistički tekst Bilješke o piscu na kraju njegova novog romana Čudo u Poskokovoj Dragi (ur. Nenad Rizvanović) nudeći samo tri biografska podatka zapravo duhovito podsjeća na to da se prije deset godina Tomić bio najavio kao zanimljiv humoristički potencijal. Prvim romanom Što je muškarac bez brkova načeo je naime temu o brđanima Dalmatinske zagore, o mentalitetu koji je piscu s humorističkim talentom što ga Tomić očito posjeduje nudio obilje mogućnosti. No u međuvremenu, u tom prohujalom desetljeću od 2000. do danas, objavio je nekoliko raznorodnih knjiga – zbirki novinskih kolumni, feljtona, kratkih priča, drama te još dva romana – ali svoju kreativnu energiju nije dominantno usmjerio onako kako se možda moglo pretpostaviti s obzirom na tu svoju uspješnicu: prema prepoznavanju i prikazivanju komičnog u mentalitetu svojih junaka.

Ono dakle što se moglo očekivati prije i što bi zacijelo plodonosnije utjecalo na Tomićev književni razvoj da se tada i dogodilo autor pokušava učiniti sada. Pisac se naime u Čudu u Poskokovoj Dragi vraća podneblju i mentalitetu kakve smo upoznali u romanu Što je muškarac bez brkova, sada samo smještenim u još ekstremnijim uvjetima. Selo je Poskokova Draga „visoko u brdima“, „od Smiljeva pa uzbrdo“, a u njemu je među nekoliko ruševnih i zaraslih kamenih kuća samo jedna nastanjena, ona Joze Poskoka i njegove četvorice sinova. Naglašavanjem zemljopisne izoliranosti i nepristupačnosti te gotovo potpune odsutnosti komunikacije s drugim ljudima i suvremenim civilizacijskim dosezima, autor naznačava okvir unutar kojega nastaje mentalitet protagonista njegova romana (realistička motivacija): zatvorena i začahurena sredina stvara način razmišljanja i ponašanja koji je najčešće neočekivan i nepredvidiv, potpuno neuobičajen, divlji u normalnim okolnostima, pa stoga u književnom pogledu potencijalno vrlo produktivan. Tako na početku romana čitatelj doznaje da jedan od Jozinih sinova godinu dana nije mijenjao gaće, da drugi jede juhu iz pepeljare jer mu se nije dalo oprati tanjur, a svi skupa zarobljavaju dvojicu radnika samo zato što su došli vidjeti zašto Poskoci godinama ne plaćaju račune za struju.

Komiku u romanu Tomić najčešće gradi na postupcima i verbalnim iskazima protagonista koje čitatelj ne očekuje u opisanoj situaciji ili koje odudaraju od ustaljenih društvenih ili moralnih konvencija pa humor nastaje upravo na tim rasjedima. Već u prvom poglavlju postoji sekvencija u kojoj don Stipanova i Jozina razmjena mišljenja stvara takav prostor komičke napetosti:

„Misa ti je pokojnoj ženi, u drugi četvrtak će bit godinu dana da je umrla.“

„Ajde!?“ začudi se Jozo. „Već toliko prošlo? A ko je platio misu?“

„Ona sama prije nego je umrla. Platila sama sebi zadušnice za deset godina unaprid. Znan ja da se oni moji neće sitit, rekla ona i, evo, pogodila. Puno ti je pobožna pokojna žena bila.“

„Bit će kad kažeš, ti si je bolje poznava“, reče Jozo.

„Uvik kad joj je bilo teško, u velikoga se Boga uzdavala.“

„A šta ćeš, lako se zajebat.“

Velečasni zastane na trenutak razmišljajući kako bi trebao shvatiti ovu Jozinu primjedbu (…). (str. 24)

Piščeva filozofija humora može se iščitati (zacijelo kao autoreferencijalni iskaz) i iz iskustva njegova lika Krešimira, koji se u djetinjstvu smijao samo kad bi se nekomu rugao – „ako je netko šepao ili mucao, ugazio u balegu ili pao s traktora“. Za Tomićev humor može se reći da je u najvećoj mjeri dobroćudan, golubji, nikad rugalački; ponekad zna prijeći u ironiju kad se dohvati javnih stvari, npr. kad branitelji inzistiraju na pravima tamo gdje tome uopće nije mjesto, kad opisuje televizijsko izvještavanje „s mjesta događaja“ ili kad televizija pozove stručnjaka za pojedino područje da gledateljima objasni što to zapravo vide na svojim ekranima. Tomić se vrlo rijetko odlučuje na humor koji poprima destruktivne osobine, a u ovom romanu nalazimo ga npr. u opisu oca koji na teniskom terenu divljački grdi svoju petogodišnju kćer zato što već nije savršena igračica (pojava koja se u nas naziva obiteljski sportski projekt, a u pozadini su joj ambiciozni roditelji koji se najčešće preko dječjih leđa žele domoći novca i slave).

Čudo u Poskokovoj Dragi roman je vrlo umiven, s korektno vođenom radnjom, dobrim dijalozima, solidno postavljenim likovima, a opet, kad se sve zbroji, nešto nedostaje. Pojedinačni su dijelovi uglancani, a cjelina ne djeluje skladno, nego se doima konstruiranom, umjetnom, nekako stranom. Problem je ovog teksta, čini se, u raskoraku početne realističke motivacije sredine (Poskokove Drage, Splita), likova i problema s kojima se oni susreću i autorova nastojanja da napravi nešto po receptu američke filmske industrije – romantičnu komediju s urnebesnim detaljima (kao što je automobilska otmica nevjeste, isprobavanje arsenala oružja kod Poskokovih i policijska pucnjava na njih, kopanje tunela za bijeg, Jozino istjerivanje vraga iz Lovorke...). Lako bi se čitatelj dogovorio s intermedijalnim intervencijama, s konvencijama različitih žanrova, s hiperbolizacijama; ali što s likom koji godinu dana ne mijenja gaće, a onda se odjednom pokazuje kao vrhunski znalac vina („na ovo bi odlično lega Plenkovićev barrique“; na to mu brat s istim pedigreom kaže kako bi on „možda prije uzeo grand cru“); što s nesposobnim načelnikom županijske policijske uprave koji citira Schopenhauera i glatko izgovara kemijski sastav „seruma istine“ magnezijev trisulfat tetrahidrobinitroklorid; što s najmlađim bracom iz Poskokove Drage koji najednom otkriva srodnu dušu u jednom od zatočenih radnika Elektrodistribucije… Zbog svih tih neusklađenosti i nepostojanja zajedničkog nazivnika držim da roman Čudo u Poskokovoj Dragi ne doseže, kao cjelina, onaj opori šarm inače znatno hrapavijeg i zanatski manje uredna prvenca Što je muškarac bez brkova.