Autorsko sazrijevanje osebujnog Iberijca

Glasoviti španjolski filmaš Pedro Almodóvar u svojim ostvarenjima, uz određenu iznimku izvrsne adaptacije romana Živo meso britanske književnice Ruth Rendell, nikad nije bio sklon otvorenom iznošenju političkih stajališta ni slanju poruka. Unatoč tomu, Almodóvar je od svog prvenca, komedije Pepi, Luci, Bom i ostale djevojke iz grupe, smatran najvažnijim predstavnikom La Movide, filmskog, a dijelom i društvenog pokreta koji je najjasnije naznačio otklon od fašističke diktature generalissimusa Franca i pojavu novih kulturnih i društvenih strujanja u Španjolskoj. Nekadašnji rock-glazbenik, kazalištarac i scenarist underground stripova koji se bavio eksperimentalnim filmom, u svijet sedme umjetnosti ozbiljnije je kročio upravo potkraj Francove strahovlade. Usporedno s promjenama u španjolskom društvu moguće je pratiti i stilske, tematske i izražajne mijene u Almodóvarovim filmovima, kao i njegovo autorsko sazrijevanje. Pedrov dosadašnji opus okvirno je moguće podijeliti u tri kvalitativno neujednačena, no neosporno intrigantna autorska razdoblja. Posljednje i najzrelije od njih, u koje se ubraja i recentna melodrama Slomljeni zagrljaji, vrhunac je doživjelo prije sedam godina Oscarom ovjenčanim naslovom Pričaj s njom.

Pedro Almodóvar

Seks, kič i žene

U prvu fazu Almodóvarova stvaralaštva, onu koja mu je u okviru matične kinematografije osigurala kultni status i otvorila vrata svijeta, među ostalim se ubrajaju filmovi Labirint strasti, Mračni običaji i Matador, a zaključuje je dojmljiva za Oscara nominirana humorna melodrama Žene na rubu živčanog sloma. Riječ je o djelima koja obilježavaju hipertrofirana emotivnost, vizualna ekspresivnost, sklonost kiču, jarkom koloritu i bizarnim detaljima te tematiziranje ženske seksualnosti i sadomazohizma, pri čemu se te teme često obrađuju sa svjesnim otklonom prema parodiji i zamjetnim karikaturalnim odmakom. Nakon što je Ženama... stekao međunarodni ugled, navedene crte Almodóvarova autorskog rukopisa postupno će se tijekom sljedećih desetak godina mijenjati i bivati ublažavane, da bi ponekad izgledalo da je daroviti Iberijac zapao u autorsku krizu. Uistinu, u naslovima poput Kike i donekle Cvijeta moje tajne činilo se da Almodóvar više nema što zanimljivo reći, da odveć poseže za autoreferencijalnošću i derivativnošću te da mu se novi filmovi svode na ponekad zamorna poigravanja ekscentričnim likovima, dramaturgijom, naracijom i vizualnom (likovnom) komponentom djela.

Sve o Almodóvarovoj filmskoj lektiri

A onda je 1999. stigla melodrama Sve o mojoj majci, dosad najemotivnije autorovo ostvarenje, zasluženo nagrađeno Oscarom, koje je svog tvorca predstavilo u drukčijem, znatno mirnijem, zrelijem i promišljenijem izdanju. Dakako, (pre)naglašena emocionalnost, camp estetika te galerija slikovitih likova i njihovih pomaknutih međuodnosa i dalje su bile itekako prisutne, no Almodóvar više nije ustrajavao na provokaciji, pogotovo ne onoj koja bi bila samoj sebi svrhom. Lucidno se poigravajući metafilmskim elementima, sudbinama senzibilnih žena i muškaraca, žanrovskim odrednicama psihološke (melo)drame i televizijske sapunice, kao i očekivanjima i osjećajima gledatelja, Almodóvar je naslovom Sve o mojoj majci ispisao efektnu posvetu Williamsovoj drami i Kazanovu filmu Tramvaj zvan žudnja te remek-djelu Sve o Evi Josepha L. Mankiewicza. Romantična psihološka melodrama Pričaj s njom, nominirana za Oscara za režiju i ovjenčana pozlaćenom Akademijinom statuom za najbolji izvorni scenarij, tužna je i ugođajem staromodna priča o strasti, izgubljenoj i često nemogućoj ljubavi te o nedostatku komunikacije. Svakako, storija čiji je važan protagonist psihički i emotivno nezrela osoba kakva je medicinski brat Benigno, čovjek odrastao u sjeni posesivne majke, govori i o kontrastu racionalnog i podsvjesnog te o sudbini i slučaju koji upravljaju ljudskim životima. Riječ je o prvom Almodóvarovu uvjetno rečeno muškom filmu, priči o emotivno disfunkcionalnim i prikraćenim muškarcima zaljubljenima u žene u komi. I ovdje je redatelj otvoreni zagovornik ženstvenosti i ženskog principa, jer oba muškarca, pored spomenutog Benigna tu je novinar Marco, navodno skladne veze mogu ostvariti jedino s izrazito pasivnim, doslovno komatoznim ženama.

U stiliziranoj noarovskoj melodrami Loš odgoj, koja je među njegovim novijim naslovima svojevrstan kvalitativni korak unatrag, nekad kontroverzan redatelj ponovno se vraća omiljenim temama, propitkivanju seksualnih identiteta i spolnih konvencija, ali i gotovo trendovskom motivu pedofilije unutar crkvenih krugova. Maestralno režirano djelo složene narativne strukture i iznimno sugestivno dočaranih emotivnih stanja i karakternih mijena protagonista donekle kvare nepotrebne metafilmske dosjetke s nerazrađenim trilerskim podzapletom, što pomalo slabi dramsku napetost cjeline. Ovjenčana kanskim Zlatnim palmama za najbolji scenarij i skupni ženski glumački nastup te Europskom filmskom nagradom za najbolju režiju, humorna melodrama Vraćam se označila je Almodóvarov geografski i tematski povratak Madridu, La Manchi i snažnim ženskim pričama. Stilski i narativno zasigurno najkonvencionalniji Almodóvarov film osjećajna je, osebujna, topla i vrsno režirana feministička storija slojevitih karaktera i raskošna kolorita. Bogatstvo emocija koje se čita na izražajnim licima četiriju redateljevih omiljenih glumica, izvrsnih Penélope Cruz, Lole Dueńas, Carmen Maura i Blance Portillo, iznimno snažno plijene gledateljsku pozornost, a bogatstvo životnih detalja, suptilnih emocija i crnoga humora maestrovu filmu daju ugođaj jednostavnosti, lepršavosti i nepreuzetnosti.

Film o nastanku filma

S iznimkom Carmen Maura, spomenute su glumice manjim ili većim ulogama zasluženo mjesto pronašle i u zasad posljednjem redateljevu djelu Slomljeni zagrljaji, vrlo uspjeloj melodrami s natruhama trilera. U dramaturški i narativno složenu ostvarenju, kojega se slojevita priča odvija u dvije vremenske razine te obuhvaća niz očekivano slikovitih i pomaknutih karaktera, Almodóvar se pored ostalog bavi i jednim od najvećih strahova svih filmskih redatelja, onim od katastrofalne premijere i poraznih kritika djela koje je premontirao i upropastio producent. Ljubavni i poslovni trokut markantnog redatelja Matea Blanca, starog producenta Ernesta Martela i njegove mlade štićenice Lene, tajnice i povremene elitne prostitutke koja želi glumačku karijeru, u središtu je Almodóvarova zanimanja i dramaturške slagalice njegova djela. Ponajviše se baveći motivom udvajanja osobnosti i identiteta, autor cjelinu efektno obogaćuje nizom duhovitih autobiografskih i metafilmskih detalja, poput posveta Hitchcockovoj Ozloglašenoj te holivudskim ikonama Marilyn Monroe i Audrey Hepburn, majstorski narativno ispreplećući dvije narativne razine međusobno udaljene četrnaest godina. Istodobno se inteligentno i zabavno prisjeća i vlastite prošlosti, jer kadrovi upropaštena Mateova filma Djevojke i kovčezi neodoljivo asociraju na spomenute Žene na rubu živčanog sloma. U cjelini, Slomljeni zagrljaji možda su ne sasvim detaljno i zaokruženo, ali svakako majstorski režirano, odlično glumljeno, interpretativno moćno, efektno stilizirano, emotivno i komunikativno ostvarenje koje još jednom potvrđuje autorsku ozbiljnost i redateljsku zrelost Pedra Almodóvara.