Zapad u Istoku

Tijekom osamdesetih prošloga stoljeća preko skupine umjetnika počinju prodirati zapadni utjecaji u kinesku umjetnost. Ti su umjetnici tražili bijeg od formalizma tradicije i već devedesetih godina u Kini nastaje umjetnost široka raspona stilova. Zahvaljujući tehnologiji i studiranju u inozemstvu, umjetnici su i dalje pod utjecajem Zapada. Danas je kineska vlada ublažila svoje poglede na suvremenu umjetnost. Primjerice, Umjetnička četvrt 798 u Pekingu mjesto je gdje avangardni umjetnici mogu izlagati radove, a aktualan umjetnički pokret mnogi smatraju preporodom u suvremenom kineskom slikarstvu.

Takanobu Kobayashi, Vrata, akril na platnu, 1998.

Dakako, zapadni se utjecaji miješaju i s njihovim kulturnim nasljeđem, o čemu eklatantno svjedoči izložba otvorena u Gliptoteci HAZU. Na izložbi prevladavaju slike izvedene tehnikom tuša u boji, što je tradicionalni istočnoazijski način slikanja kistom (kinesko ime za takav tip slikarstva je shui-mo hua). Tim načinom slikanja u Kini koriste se već više od tisuću godina. Tradicionalno kinesko slikarstvo ima iste tehnike kao i kaligrafija, a slika se kistom (vrlo često od bambusa), koji se umače u crni tuš ili tuš u boji. U Kini se do 20. stoljeća i prodora zapadnih utjecaja nije slikalo uljem.

No budući da Kina posljednjih trideset godina vodi otvoreniju politiku, i kineska umjetnost tuša također postaje sve raširenija na Zapadu. Zanimljivo je stoga promatrati te slike jer one objedinjuju i Zapad i Istok, i tradiciju i suvremenost, u neobičan konglomerat globalizacije današnjega svijeta i suvremene Kine. Kineska tradicijska umjetnost suočava se s problemom prilagodbe suvremenoj kulturi i komunikacije s umjetnošću drugih zemalja.

Na izložbi su izložena djela trideset i osam umjetnika. Radovi ne uključuju samo slike nego i skulpturu, instalacije i videoradove, jer su se zapadnjačke umjetničke metode (instalacije, performansi, konceptualna umjetnost i video) pojavile na kineskoj sceni kad su ih počeli upotrebljavati mladi umjetnici koji se nazivaju avangardnima.

Izloženi radovi, a to je tek djelić suvremene kineske likovne scene, odišu eklekticizmom različitih zapadnjačkih utjecaja (primjerice apstraktne umjetnosti, stripa, ready madea) pomiješanih s poznatim ikonama zapada (primjerice Mickey Mouse) i kineskom kulturnom tradicijom (primjerice prikazi maski). Stanovit broj izloženih radova koketira s kičem, a jedina nepromjenjiva konstanta koja se pojavljuje u svim radovima jest tehnika u kojoj su izvedeni – tuš, i podloga (ako je riječ o slikarstvu) na kojoj su izvedeni – papir od riže.

Zanimljivo je da se oni poigravaju tradicionalnom tehnikom tako da u tehnici tuša nisu izvedene samo slike nego i animacije (primjerice Letjeti na jug Qiua Anxionga, 2006. i Tuš stvari Chena Shaoxionga, 2006), koje su dane u jednostavnom, vještom crtežu iza kojeg stoji kvalitetna ideja, zatim i Veliki komad tuš grude Hu Youbena (tuš, papir od riže, 2008), reljef tamne boje čiji nabori mogu podsjećati na nabore vode, itd.

Slike na izložbi japanskoga slikarstva, s druge strane, nisu slikane tradicionalnim japanskim tehnikama nego su to većinom ulja i akrili na platnima.

Na izložbi Slikanje radi užitka izložena su djela umjetnika (napomenimo da su svi do jednoga muški umjetnici, osim Miran Fukuda, tako da to ne može biti baš realan presjek), koji su rođeni oko 1960. Unutar potrošačkog društva rasli su okruženi pregršti informacija. Prikazujući realnost koja nas okružuje, oni pokušavaju otvoriti nove horizonte u komunikaciji između ljudi i slikarstva. Također, odrastajući u vrijeme kad je Japan postizao visoku razinu ekonomskog razvitka, potpuno su proživjeli proces drastične promjene kroz koju je ta zemlja prošla. Ponovno su otkrili slikarstvo. Cilj im je bio učiniti slikarstvo otvorenim za komunikaciju na individualnoj osnovi.

Kod spomenute Miran Fukuda zapaža se koliko je suvremeno slikarstvo Japana pod utjecajem europske povijesti umjetnosti. Ona se usredotočuje na klasične europske portrete (Portret, akril na drvu, 1997), kreira kompoziciju slike s točke gledanja figura prikazanih u Velázquezovim Las Meninas. Zajedno s Takashijem Murakamijem predstavnica je stila koji se počeo razvijati potkraj 80-ih i početkom 90-ih, takozvanoga simulacionizma. Metoda simulacije u početku se koristila u fotografiji, a zatim se proširila i na slikarstvo. Umjetnici citiraju remek-djela iz povijesti umjetnosti i postojeće slike, pokušavajući razjasniti umjetničke i socijalne uvjete koji ih definiraju.

Slike Takashija Murakamija, pak, odišu supostojanjem tradicionalnih i suvremenih japanskih motiva (Serija kraljeva prijestolja iz dvodimenzionalne perspektive, akril na platnu, 1996–1997). U njegovu slikarstvu, kao i kod mnogih drugih japanskih slikara, može se zapaziti da je potez nevidljiv. Jedan od njegovih motiva, DOB, poznat je poput lika iz crtanoga filma. Murakami je čak zaštitio taj lik, umjetnost je to koja pogoduje potrošačkom društvu. Načelno su u japanskom slikarstvu vidljivi utjecaji japanske animacije, ali i tradicionalnoga japanskog slikarstva, koje vrlo često prikazuje crtački izvedene likove s licima poput maski. Utjecaj se zapaža i na mnogim drugim izloženim djelima na izložbi (primjerice slike Tara Chieza i Yoshitoma Nare). Područje zanimanja Tara Chieza jest budućnost u kojoj će strojevi predstavljati umjetan život. Crtani likovi promatraju nas s tih pročišćenih platana izazivajući u čovjeku nelagodu (Dječak II, ulje na platnu, 1997). U slučaju Yoshitoma Nare nelagoda je još veća jer njegovi likovi dječjih bezizražajnih lica čak stoje pred užetom kako bi se objesili (U bijeloj sobi II, akril na pamuku, 1995).

Na drukčiji način samoubojstvo prikazuje Makoto Aida. Potez je na njegovim djelima impresionistički vidljiv. Aida izabire 16 nihonga formata (termin se koristi pri opisivanju slika koje su izvedene u skladu s tradicionalnim japanskim umjetničkim konvencijama, tehnikama i formatima) koje prikazuju mrlje poda na koji je skočila pjevačica Yukiko Okada pri činu samoubojstva (Pod Yukiko Okade, ulje na platnu, 1992). Mogli bismo reći da je riječ o nekoj vrsti apstraktnog ekspresionizma, no nisu li mrlje uvijek apstraktne? Primjerenije bi bilo reći – apstraktni realizam, i u izvedbi i u ideji.

Takanobu Kobayashi slikar je koji među spomenutima zalazi najdublje pod površinu slike. Na njegovim slikama također nije vidljiv autorov potez, ali to je vjerojatno povezano s činjenicom što on u velikoj mjeri koketira s nadrealizmom.

Nakon slika koje prikazuju crtane likove bez duše i koje promatrača privlače jedino morbidnim temama koje prikazuju, ovo je slikar koji na inventivan i inteligentan način prilazi stvarima iz svakodnevnoga suvremenog života.

Dakle, Japanci drukčije pristupaju slikarstvu od Kineza. U kineskom se slikarstvu snažnije osjeća utjecaj tradicije, odnosno tradicionalnih tehnika. Oba se slikarstva snažno oslanjaju na crtež, iako je to više izraženo kod japanskih slikara. Uz to, japansko slikarstvo vidljivo odražava utjecaj tehnologije, odnosno japanske animacije, te je pomalo bezizražajno. Kinesko pak slikarstvo donosi puniji dah Kine tehnikom tuša, rižina papira, prikazima njihova pisma na platnima...

Zagrebačka je publika imala sreću da može usporediti japansko i kinesko suvremeno slikarstvo na istodobnim izložbama, pa se nadamo da neće zamjeriti što katalozi nisu prevedeni na hrvatski jezik.