Umjetnost kao patnja i bol

Thomas Mann (1875–1955), dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1929) i najvažniji njemački književnik nakon Goethea, najpoznatiji je kao romanopisac (romani Buddenbrookovi, Čarobna gora, Josip i njegova braća, Lotte u Weimaru, Doktor Faust...). No Thomas Mann napisao je i velik broj pripovijedaka, a posredovanjem izdavačke kuće Andrijići i prevoditejice Štefice Martić prošle smo godine na uvid dobili zbirku Wälsunška smrt i druge pripovijetke koja okuplja devet Mannovih pripovijetki od kojih je samo jedna (Tristan) prethodno već bila prevedena na hrvatski jezik. Zbirka sadrži pripovijetke iz ranog autorova stvaralačkog razdoblja, izvorno objavljene u razdoblju od 1893. do 1906, a kako prevoditeljica i urednica knjige Šefica Martić u predgovornoj bilješci navodi, namjera knjige bila je predstaviti neke od Mannovih osnovnih preokupacija, prije svega njegovu središnju i omiljenu temu – antagonizam između duha i života, umjetničkog i građanskog, bolesti i zdravlja, te položaj umjetnika u građanskom društvu, ali i humani i moralni aspekt Mannove proze, humor i ironiju, njegov esteticizam i intelektualističku usmjerenost.

I doista, čitajući u knjizi sakupljene pripovijetke recipijent ubrzo uviđa da velik broj tekstova za protagonista ima upravo umjetnika, najčešće plaha, povučena i tiha osamljenika koji se bori s neshvaćanjem okoline, ali i vlastitim demonima. To su ljudi strašljive, plahe prirode koji se slabo snalaze u društvu grubih, glasnih, neotesanih razmetljivaca, a prijezir grubijana spram umjetničkih duša Mann (u pripovijetkama Gladni ljudi i Sreća) kontrapunktira žalom plahih i neprilagođenih što ne mogu, barem na kratko, oćutjeti opušteni zanos razuzdanih, staviti mozak na pašu, prestati s neprestanim analiziranjem i bar malo uživati u životu. No iako mučeni oštrom suprotnošću između praznine i ništavnosti svud oko sebe i grozničava uzbuđenja koje vlada od vina, senzibilne glazbe i plesa, oni osjećaju i moć što su kadri, u svjetlosti svoje umjetnosti, ponovno stvoriti te suludu sreću izložiti ganutljivosti svijeta. Thomas Mann zapravo u tim dvjema pripovijetkama duh i spoznaju suprotstavlja jednostavnosti i nerazumnosti razuzdana i neshvaćena života te povlačeći razdjelnicu između biti i analizirati, živjeti i stvarati, voljeti i znati, problematizira paradokse ljudske naravi. Pritom autor vrlo dojmljivo oslikava unutarnji, emocionalni razdor i nelagodu umjetnika koji svoje poslanje vidi u stvaranju novoga (života, svijeta), a da je pritom isključen iz stvarnoga (života, svijeta), raspolućen između čeznuća za uživanjem u banalnostima života i „slastima običnosti“ i prijezira koje spram takva, na osjetilima zasnovana bivstvovanja, ćuti. Međutim, iako plebejsku malograđanštinu suprotstavlja umjetnosti i u nekoliko pripovijetki ponavlja motiv nepovjerenja koje malograđani osjećaju spram umjetnika kao i prijezir umjetnika spram razuzdanosti plebejaca, Thomas Mann ne svrstava se ni na jednu stranu. On je podjednako oštar i ironičan, ponekad čak i podrugljiv spram obje strane, a u temelju je njegova stvaranja iznimna dubina psihološkog uvida i veliko razumijevanje motivacije postupaka i ponašanja ljudi svih staleža, svjetonazora i orijentacija. No osim emocionalne raspolućenosti protagonista i prederuptivne tektonike njihovih intimnih svjetova, Thomas Mann oslikava i socijalno-društvenu dinamiku, dekadenciju i osipanje buržoazije pred naletom ostrašćenih i razularenih nouvelle riches, što je tematika i više nego aktualna danas i ovdje, dok živimo izloženi dominaciji bezobraštine i prostaštva, u društvu koje korumpiranost pretpostavlja radu i znanju, a oportunizam i pragmu poštuje više od morala i dosljednosti. U tom smislu najznakovitijom se nadaje upravo naslovna pripovijetka jer u Wälsunškoj krvi Thomas Mann, ponovno uz uvjerljivu primjenu psihološke analitičnosti, oslikava par blizanaca koje je život u preobilju i preveliku blagostanju i zaštićenosti roditeljskog doma, u otklonu od stvarnosti, posredno odveo u incest.

Zanimljivo je da Mann obje prethodno spomenute pripovijetke (Gladni ljudi, Sreća) podnaslovljuje kao studije upućujući čitatelja na njihovu analitičku, odnosno kritičku predodređenost, ali i tezičnost, dok u drugom slučaju (priča Ormar) napomenom kako je riječ o „priči punoj zagonetki“ upozorava na enigmatičnost teksta koji slijedi, a koji tematizira upravo najveću enigmu našega bivstvovanja, njegov kraj, smrt. Kraj života, dakako, autor problematizira i u priči tako i naslovljenoj – Smrt je epistolarni tekst u kojemu se Thomas Mann na tragikomičan način poigrava očekivanjima čitatelja, ali i protagonista, koji se pred smrću ćuti pobjednički, siguran u točno vrijeme i datum njezina dolaska. No biva grdno iznenađen, a na neki način, paradoksalno, i tragično kažnjen, ostavši živ...

Priča Vizija koja otvara knjigu zapravo je prvi tekst koji je Thomas Mann uopće objavio. Još kao osamnaestogodišnjak tu je kratku proznu skicu autor napisao za potrebe školskoga časopisa (koji je uređivao i pokrenuo), potpisavši je kao Paul Thomas, te u njoj, u obliku poetske, lirske proze, dojmljivo dočarava mahnitost i grozničavost mladenaštva i smušenost osjetila zbog gubitka ljubavi, ali i narcističko uživanje u time nastaloj boli.

Knjiga je zanimljivo i pomno strukturirana jer se pripovijetke i kronologijom nastanka, ali i pojedinim motivima, naslanjaju i nadovezuju jedna na drugu, čime se tematika kojoj su posvećene produbljuje i nadograđaje – motiv preljuba, odnosno zanimanja udane žene za drugog muškarca u pripovijetkama Luischen i Tristan, motiv Wagnerova glazbenog djela Tristam u istoimenoj pripovijetki i u priči Gladni ljudi, plesna zabava u tom tekstu i u pripovijetki Sreća, motiv smrti u priči toga naslova i u Ormaru te problematizacija odnosa umjetnosti i života, odnosno stvaralačkog zanosa, ali i patnje njime uzrokovane u pripovijetkama Tristan, Gladni ljudi, Sreća, Teški trenutak. Napomenuti još valja na kraju kako je posljednju pripovijetku, u kojoj problematizira talent (kao prokletstvo) i umjetničko stvaranje (kao bol i patnju), Thomas Mann napisao u povodu stogodišnjice smrti Friedricha Schillera (uzevši slavnog prethodnika i za protagonista teksta), dok je pripovijetka Tristam – posvećena sukobu između umjetnosti i života, odnosno trivijalnoga života kao glavnog neprijatelja ljepote, te smještena u sanatorij – neka vrsta predloška za kasnije autorovo remek-djelo, roman Čarobna gora.