U povodu smrti Jeromea Davida Salingera (1919–2010)

Kada sam dan nakon smrti američkog pisca J. D. Salingera upitao polaznike kolegija iz suvremenog američkog romana, u kojemu obrađujem romane nastale nakon 11. rujna, što im to ime znači, odgovori su im bili škrti i uglavnom su se sveli na tvrdnju da je njegov roman Lovac u žitu bio drukčiji od ostalih lektirnih naslova. Artikulirajući njegovu razliku najviše se spominjala činjenica da je to štivo bilo čitkije i dinamičnije od ostalih nametnutih naslova, da je na neki način bio bliže mladenačkom iskustvu i da su se s glavnim likom i njegovim doživljajima mogli identificirati. Još je jedan naraštaj tako potvrdio da je umijeće kojim je Salinger u svojem jedinom romanu u prednji plan stavio svojevrsni adolescentni angst bio jedan od temeljnih razloga njegove dugovječne popularnosti i statusa koji uživa u vlastitoj zemlji i izvan njezinih granica.

Salinger kao kulturni fenomen

Smrtovnice koje su neposredno nakon autorove smrti preplavile američke medije, ali i tisak izvan SAD, svjedoče o toj činjenici. Čitajući ih mora se postaviti pitanje zašto je smrt pisca nevelika opusa – jedan roman i tri zbirke kratkih priča – koji se pojavio u vremenu koje se s ove strane milenija doima kao daleka prošlost izazvala toliku pozornost. Složit ćemo se da nije baš uobičajeno književnicima pridavati ovoliku važnost. No nakon čitanja niza tekstova koji su popratili Salingerovu smrt upada u oči činjenica kako se, redovito, komentatori ne usredotočuju na literarnost njegova opusa, nego im je u žarištu interesa njegov neobični životni put i Salinger kao svojevrsna kulturna pojava. Kada govorimo o Salingeru kao pojavi, onda poglavito imam na umu kultni status romana Lovac u žitu, fascinantne brojeve prodanih primjeraka knjige ne samo u SAD nego širom svijeta, kontroverze koje su pratile roman, odnosno u prvom planu nameće se pitanje recepcije. U onome što slijedi dotičem se te problematike na način koji će, nadam se, promotriti rečenu pojavu iz malko drukčije perspektive.

Pojavivši se u trenutku kada tinejdžerska kultura u SAD postaje prepoznatljiva i kada stupa na povijesnu pozornicu, lik Holdena Caulfielda otjelovio je težnje koje su se poslije manifestirale u raznim načinima kako su mladi osporavali pa i odbacili vrijednosti američkog sustava. Kao paradigmatična priča inicijacije ili, bolje rečeno, odbijanja inicijacije u svijet odraslih ona je dramatizirala ne samo zapletom nego možda ponajprije jezikom i tonalitetom nevoljkost da se prihvati ono što pripovjedač vidi kao lažnost društvenih konvencija i iz njih iznjedrenih načina ophođenja među ljudima. U tom smislu ona osuvremenjuje priču odrastanja koju su, primjerice, Melville ili Twain kanonizirali u likovima Ishmaela ili Hucka Finna. No umjesto mora ili rijeke, poslijeratni Manhattan Salingerova romana signalizira noviju etapu razvoja SAD i njihove moći. Možemo li Salingera sagledati u tom novom geopolitičkom kontekstu?

Na tragu recentnih istraživanja uloge kulture u bipolarnom svijetu nakon Drugoga svjetskog rata postavlja se pitanje u kojoj je mjeri naizgled općeljudska priča o odrastanju služila partikularnim interesima. Drukčije kazano, u kojoj je mjeri Salingerov tekst bio dio paketa kulturnih artefakata kao što su to bili apstraktno slikarstvo, filmovi ili džez, kojima su se koristili u promidžbenom ratu u kojemu je neodoljivi imperij nastojao proširiti svoj utjecaj i delegitimirati sustav vrijednosti koji je zagovarao suparnički tabor. Novija amerikanistička istraživanja tog razdoblja uvjerljivo dokumentiraju mjeru u kojoj su naizgled oporbenjačke i kritičke kulturne pojave bile kooptirane ili su neovisno o strateškim planovima funkcionirale u odmjeravanju snaga dviju ideoloških opcija. Iako se takva istraživanja samo periferno dotiču književnosti, smatram da bi sagledavanje načina kako je i ona funkcionirala u ideološkom sučeljavanju urodilo sličnim zaključcima. Sagledana na taj način, Salingerova je priča bila antipodna svjetonazoru i vrijednostima društava koja su promicala kolektivizam i solidarnost, svoju opstojnost temeljila na djelotvornosti socijalizacije. Općenito uzevši, pretpostavka je da je Salingerov roman u tim društvima, pogotovo među mladima, imao oslobađajući učinak.

Subverzivni roman

Jasno, isto se može reći i za njegov učinak u samim SAD, pogotovo za vrijeme rigidnih pedesetih godina, pa se uvažavanjem tog njegova subverzivnog učinka u zemlji podrijetla može prigovoriti gornjoj tvrdnji da je Salingerov roman sudjelovao u radu američke ideologije. No takav prigovor ne prepoznaje način kako Salingerov roman rabi niz utemeljujućih američkih mitova i simbola, koje izdvaja i naširoko rabi disciplina američkih studija. Podsjećam da R.W. B. Lewis, jedan od rodonačelnika tih studija, navodi Salingerov roman kao ilustraciju novijih otjelovljenja lika američkog Adama. Pored toga, unutar strukture romana može se kazati da njujorški Central Park funkcionira kao srednji krajolik, kojim se Leo Marx koristi u pokušaju ocrtavanja američke zasebnosti. Naposljetku, roman možemo sagledati kao dio tadašnje kulturne scene kojom je dominirao osjećaj da su SAD iznevjerile svoje ideale pa se i Salingerov roman može smatrati primjerom onoga što Sacvan Bercovitch naziva američkom jeremijadom. Držimo li te činjenice na umu, ideološku obilježenost romana Lovac u žitu više nije moguće zanemariti.

Druga kontekstualizacija romana, koja također ima utjecaja na njegovu recepciju, nameće se ako porazmislimo o godini njegova objavljivanja (1951). Naime, često se zaboravlja činjenica da je romansijer pripadnik ratne generacije i da se njegovo djelo pojavilo u tjeskobnoj atmosferi nuklearne prijetnje. Prvobitni odjek njegova objavljivanja valja stoga sagledati unutar te konfiguracije. Kasnije recepcije kao da postupno smeću s uma činjenicu da je Salinger sudionik Drugoga svjetskog rata. Sudionik desanta na plažu Utah, Salinger se borio u Bitci u Ardenima 1944. kao i u kasnijim operacijama u Njemačkoj. Čovjek koji je svojoj kćeri rekao: „Nikada ne možeš otkloniti smrad tijela zahvaćena vatrom iz nosa bez obzira koliko dugo poživio“ nosio je u sebi traume izazvane pogibeljnim okolnostima ratnog puta, ali i otkrićima nečuvenih zvjerstava nakon primirja. Louis Menand navodi kako Salingerovi biografi zastupaju mišljenje da je upravo rat bio ono iskustvo koje je „zamračilo njegovu satiru i u njegov humor unijelo tugu“. Razlog zašto je taj iskustveni kontekst s vremenom izmješten iz recepcija Salingerova djela svakako valja pripisati načinu kako su potonji naraštaji sve mlađih čitatelja definirali ono što su smatrali relevantnim povijesnim iskustvom. Značenje je Drugoga svjetskog rata zbog toga za pripadnike nadolazećih naraštaja jenjavalo, da bi s vremenom, za mnoge, i ishlapjelo.

Unatoč tome, Salingerov je roman nalazio nove čitatelje koji su vlastite probleme i iskustva učitavala u narativnu strukturu koja se pokazala dovoljno prijemčiva za najraznovrsnija uživljavanja. Vrednujući roman Lovac u žitu valjalo bi ga usporediti s predlošcima o kojima je gore bilo riječi, ali isto tako i s piscima kao što su Sylvia Plath, Philip Roth, Hunter Thompson, Jay McInerney i Dave Eggers, koji su za kasnija desetljeća ponudili svoje verzije Salingerove priče (Louis Menand). Sama pojava tih verzija potvrđuje umjetničku uporabljivost narativa odrastanja i inicijacije, ali isto tako svjedoči o potrebi da se progovori o iskustvenim svjetovima mladih nakon pedesetih godina. U tim svjetovima čitatelji su i dalje posezali za Salingerovim romanom, ali mišljenja sam da je relevantnost tog djela s vremenom kopnila. Unutar zadane lektire taj je tekst bio drukčiji, ali ne zbog svoje jedinstvenosti unutar književnoga miljea, nego upravo zbog drugih naslova s liste na kojoj bi se on našao. Na paradoksalan način, ono o čemu i način kako Salinger priča u Lovcu u žitu sve je manje bilo nekakav izazov ili egzistencijalno relevantna drama u širim životnim kontekstima, a sve se više svodilo na ulogu teksta u obrazovnom procesu, dakle upravo unutar institucije s kojom Holden Caulfield odlučuje prekinuti na početku svojega odmetništva.