Tragovima Ottocenta

Hrvatsko muzikološko društvo tijekom posljednjih dvadesetak godina profiliralo se u najvažnijega strukovnog nakladnika muzikoloških studija, zbornika radova, notnih izdanja, kataloga i prijevoda. No napori tog agilnog nakladnika, što se dobrim dijelom može reći za hrvatsku muzikološku produkciju u cjelini, prečesto ostaju bez pravog odjeka u domaćoj sredini, jedva da dospijevaju na police naših knjižara. Netom objavljena knjiga Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću, gdje već naslov daje naslutiti da se tu struka bavi vlastitom poviješću, mogla bi slabo upućenoga već na prvi pogled odbiti. A ne bi trebalo. Jer neka ovdje predstavljena pitanja zavređuju pozornost i reakciju naše šire kulturne i znanstvene sredine.

Ova je monografija prvi sveobuhvatni prikaz hrvatske glazbene historiografije u 19. stoljeću i uopće prvi temeljitiji prikaz hrvatske glazbene historiografije. Autori su se prihvatili studija razdoblja u kojemu hrvatska glazbena historiografija postiže prve znatnije rezultate i važnije iskorake na međunarodnu strukovnu scenu. Izlaganje je koncipirano na način da se prati nastanak jedne znanstvene discipline u specifičnom domaćem kulturnom i društvenom kontekstu, a u osnovni dijakronijski diskurs ugrađene su zasebne produbljenije analize pojedinih ličnosti ili fenomena. Kao što je u predgovornoj bilješci istaknuto – ova je knjiga nastala kao plod višegodišnjih istraživanja ekipe suradnika, u sklopu znanstvenoga projekta što ga financijski podupire Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Većina rezultata tih istraživanja u ovoj je monografiji prvi put znanstveno artikulirana. Tako se pokazuje da monografija Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću posjeduje, uza sve neprijeporne znanstvene kvalitete, i dimenziju vrijedna znanstvenog otkrića.

U poglavlju naslovljenu Uvodna razmatranja Sanja Majer-Bobetko obrazlaže metodološke postavke, pouzdajući se pritom uglavnom u anglo-američku stručnu literaturu. Nedovoljna oslonjenost na bitne dosege recentne njemačke i francuske muzikologije čini mi se jednom od slabijih karika uvodnoga metodološkog okvira. Najopsežnije je drugo poglavlje, Hrvatska glazbena historiografija, gdje se iznosi niz znanstvenih portreta. Tako o Franji Ksaveru Kuhaču piše Zdravko Blažeković, a Sanja Majer-Bobetko i Gorana Doliner zajednički potpisuju studije o Vjekoslavu Klaiću, Vjenceslavu Novaku i Franji Markoviću. Blažekovićevoj ekspertizi dugujemo uravnoteženi prikaz razvedenoga, opsežnog i nerijetko kontroverzna Kuhačeva opusa, prikaz koji donosi niz svježih komparatističkih uvida. S druge strane, povjesničar Klaić, književnik Novak i estetičar Marković pokazuju se u neobičnu svjetlu, njihove glazbene preokupacije imale su svojedobno snažne reperkusije (spomenimo samo Novakovu prvu sintezu opće povijesti glazbe na hrvatskom jeziku, rukopis iz kojega su se još desetljećima držala predavanja na Glazbenoj školi u Gundulićevoj ulici). Tu su pružene pouzdane prosudbe tih najranijih hrvatskih glazbenih historiografa, njihovih poznatijih tiskanih i manje poznatih rukopisnih spisa, precizno je uočen i analiziran svojedoban odjek njegovih ideja u domaćim, ali i međunarodnim relacijama. Pomno je odvagan svaki važniji glazbenohistoriografski prinos, a nerijetko su pritom pronađeni dosad neslućeni rukavci komparativnih srodnih postignuća u onodobnim europskim muzikološkim sredinama. Na ovome mjestu pružen je podroban uvid u niz manjih slabo poznatih glazbenohistoriografskih prinosa pojedinih autora, objavljivanih u domaćoj periodici, čime su znatno obogaćene dosadašnje spoznaje. U tim manjim, naizgled marginalnim novinskim člancima, otkriven je niz vrlo zanimljivih fenomena, koji upravo pozivaju na dalje interdisciplinarno proučavanje. Dojmljiv je popis izvora i rabljene literature, što će svakako biti od koristi u budućim istraživanjima. Čini se da nikad nije naodmet upozoriti na domaću novinsku produkciju. Unatoč sjajnoj dvosveščanoj Bibliografiji rasprava i članaka Leksikografskog zavoda iz 1984. i 1986, ponešto nedostatnoj uglavnom zbog ideoloških razloga, svaki se put iznova pokazuje da zaboravljene fenomene domaće kulture valja tražiti na stranicama starih novinskih stupaca, na hrvatskom, ali i na talijanskom i njemačkom jeziku. Čini mi se da je ta trojezičnost hrvatske kulture 19. stoljeća nedovoljno istaknuta u ovoj monografiji.

Uopće se na više mjesta osjećaju posebne istraživačke preferencije našeg autorskog trojca, što u ovom pionirskom poslu ne čudi niti iznenađuje. Primjerice, Gorana Doliner upozorava na niz slabije poznatih rukopisa o tradicijskoj i crkvenoj glazbi, dok bismo s druge strane o počecima hrvatske glazbene leksikografije (a nakon iscrpnih studija Dubravke Franković) smjeli očekivati više i temeljitije. A da uronjenost u pozitivistička arhivska istraživanja ne mora prouzročiti manjak širih komparatističkih vizura, potvrđuje već spomenuto Blažekovićevo poglavlje o Kuhaču. Ta studija, nedavno u proširenoj i metodološki izoštrenoj verziji objavljena na engleskom jeziku, pokazuje da su pojedini ideologemi 19. stoljeća opterećivali hrvatsku kulturu sve donedavno. A to pak razmatranjima u monografiji daje neku nelagodnu aktualnost. Tragove hrvatskoga glazbenog Ottocenta prepoznajemo odveć lako i danas.